Damir Hršak: Socijalizam nije utopija

Peti na listi sa sedamnaestero kandidata Hrvatskih laburista na predstojećim izborima za predstavnike u Europskom parlamentu, Damir Hršak, poznat je široj javnosti i kao aktivist za ljudska i životinjska prava, te član avangardnog Sindikata Akademska solidarnost. Redovni je profesor sisačkog Metalurškog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a diplomirao je i teologiju. Bio je kolumnist mjesečnika “Hrvatska ljevica”, no u posljednje vrijeme o njemu se piše i govori prvenstveno uz isticanje njegova javno deklariranog homoseksualizma. Vijest o Hršakovoj kandidaturi tako je umnogome svedena na senzacionalističku informaciju koja glasi – imamo i geja.

 Najveći dio tiražnijih medija predstavlja vas posljednjih tjedana gotovo isključivo po vašoj seksualnoj orijentaciji. Ne čini li vam se da je forsiranje te činjenice već pomalo dosadno i nipošto politički sadržajno, koliko žele prikazati?

Hrvatski laburisti kandidirali su me kao jednu od 12 ponuđenih mogućnosti u preferencijalnom glasanju na temelju mog rada kao predsjednika stranačkog odbora za obrazovanje, znanost i kulturu, a ne zbog moje nacionalnosti, vjeroispovijesti ili neke druge neutralne odrednice identiteta. Već sam 20 godina u hrvatskom društvu aktivist u različitim organizacijama za zaštitu ljudskih prava i prava životinja, borim se za bolje društvo bez obzira na to – u konkretnom slučaju – bio u manjinskoj grupaciji ili kao pripadnik većine. Duže od deset godina na internetu stoji moj govor s prvog Gay Pridea u Zagrebu, koji je postao svojevrsnom legendom LGBT pokreta u Hrvatskoj, i zaista je pomalo zaprepašćujuće da to netko tek sada otkriva.

 Opći antiintelektualizam 

 Jeste li se pokušali oduprijeti takvoj prezentaciji vašeg političkog nastupa, koja funkcionira sasvim jednodimenzionalno? O čemu ima smisla govoriti namjesto toga?

Nažalost, ne biram nadnaslove, a oni su često paušalno i nekorektno postavljeni. Bitno je da me ljudi prije svega prepoznaju kao borca za besplatno obrazovanje i ljudska prava u svim segmentima. A medijski senzacionalizam je posljedica opće banalizacije u hrvatskom društvu, za koje su krive i sadašnja i bivša vlast i, usudio bih se reći, antiintelektualizam obiju njih. Zastrašuje činjenica da sam na tri liste, koje po anketama prolaze na ovim izborima, jedini sveučilišni profesor. Pa su tako ovi izbori svojevrsni referendum s pitanjem treba li akademskoj zajednici sveučilišni profesor kao njezin predstavnik u Bruxellesu. Bitni naglasci mog poimanja politike su socijalna pravednost, sloboda, solidarnost, poštenje i dobronamjernost u međuljudskim odnosima. Po meni, politici treba vratiti dostojanstvo, iskrenost, poštenje, kao i povjerenje građana. U politici djeluje previše oportunista koji nemaju nikakav ideološki stav, ne vjeruju ni u što, cinični su i svejedno im je jesu li u lijevoj ili desnoj stranci, samo da od toga imaju materijalne koristi. Politika treba biti umijeće stvaranja općeg dobra, jer je sve drugo ismijavanje demokracije. Političar za razliku od politikanta mora imati bistar um, toplo srce i čiste ruke.

 Pomalo ste sada zazvučali kao Ivo Josipović prije izbora na kojima je postao predsjednik RH, ako razumijete što želim reći. Ali da se malo odmaknemo od atraktivnih općih mjesta, u čemu po vama leže nedostaci postojećeg sistema?

U prvom redu, problem je obrazovanje. Trebamo obrazovati slobodne, savjesne i odgovorne građane, od vrtića nadalje. Izuzetno su bitni kreativnost i suosjećanje kao dio obrazovnog sustava. Bitni su pristojno plaćeni nastavnici, a današnji položaj osnovnoškolskih i srednjoškolskih nastavnika sramota je za Hrvatsku. Oni rade u vrlo teškim uvjetima za vrlo mali novac, s obzirom na kvalifikacije, i još su ponekad od sadašnje vlasti javno ismijavani. Na sveučilištu je situacija nešto bolja, no nipošto zadovoljavajuća. Ali građani sami moraju ozbiljnije shvatiti demokraciju da bi se ona razvila i moraju za to koristiti razne mehanizme pritiska. Štrajkove, javne proteste i sve druge nenasilne oblike iskazivanja nezadovoljstva koje im jamči Ustav RH kad osjećaju da se vlast ne ponaša u skladu s onim što je najavila na izborima. A da bi to bilo uspješno, nužno je razviti solidarnost. Ne samo akademsku u kojoj djelujem, nego i cijelog društva. Kad u Hrvatskoj na nekorektnosti prema npr. kamiondžijama budu prvi put štrajkom reagirale npr. medicinske sestre, živjet ćemo u boljem društvu. Pozitivan primjer toga zabilježen je kad su studenti-članovi Akademske solidarnosti podržali poljoprivrednike kojima su prava bila ugrožena.

 Jeste li zadovoljni kapitalizmom ili žalite za olako odbačenim socijalizmom? U koje društveno uređenje vjerujete, bilo ono već viđeno ili ne?

Vjerujem u Boga, a društvene sisteme procjenjujem prema kršćanskim vrijednostima ljubavi, slobode, istine, pravednosti, jednakosti i bratstva. Po tim kriterijima, kapitalizam ne pruža perspektivu i ne daje nadu. Dosada, čini mi se da je najbolji model bila država blagostanja u pojedinim zemljama, a koja ima određene elemente i socijalističkog i kapitalističkog društva.

 To već zvuči poput smjernica teologije oslobođenja, no Vatikan baš i ne gleda naklono prema njoj?

Moj diplomski iz teologije bio je upravo na temu hrvatske perspektive teologije oslobođenja. Iz kršćanske perspektive generalno, svaka osoba i svaka institucija mjeri se po apsolutnim kriterijima koje sam već naveo. A građani sami imaju dovoljno sposobnosti procijeniti koliko je koja osoba i institucija u skladu s kršćanskim vrijednostima, bez obzira na svjetonazorsko opredjeljenje. Želio bih živjeti u društvu u kojem bi se te kršćanske vrijednosti shvaćale ozbiljno i u kojem pohlepa ne bi bila vrjednija od solidarnosti, konkurencija od suradnje i beskrupuloznost od nesebičnosti. Kao ljevičar, za takav tip društva uvijek sam se borio i uvijek ću se boriti, bilo to na razini hrvatskoj, europskoj ili svjetskoj.

 Živjeti od rada

 Hrvatski laburisti djeluju pomalo ekscentrično, vjerojatno i zbog toga što se još uvijek ekipiraju kao stranka. Tamo se može naći pojedinih doista vrijednih imena, po mome mišljenju, ali i veoma nevjerodostojnih pojava. Kako vi gledate na stranku kojoj ste pristupili?

Osobno smatram da su Hrvatski laburisti moderna europska stranka ljevice, koja se zalaže za radnička prava i koja je uvijek na strani rada u odnosu na kapital. A to je i moje temeljno opredjeljenje. Uvijek ću se boriti za one koji žive od svog rada, a ne za one koji žive od tuđeg, i pogotovo ne za one koji žive od lihvarenja.

 To je danas i prilično u modi, naime, takva retorika. Svi su odjednom za radnike, a nazvati koga npr. neoliberalom već je postalo gotovo kao psovka. No kakvi ćete vi laburisti biti ako dođete na vlast, makar u koaliciji?

Za sebe osobno mogu jamčiti da bih uvijek prije pisao ostavke negoli se ogriješio o vlastitu ljevičarsku savjest i humanističku dosljednost. Vlast nije sama sebi svrha, vlast je prilika ostaviti pozitivan trag u društvu i pripomoći bližnjima da im život bude ugodniji i ljepši. Političar koji to uspije opravdao je svoje bavljenje politikom. Uvjeren sam da će i Hrvatski laburisti opravdati povjerenje, jednom kad dobijemo vlast na izborima.

 Europski parlament za koji se kandidirate čini se donekle podcijenjenim i od samih najvećih hrvatskih stranaka koje za nj baš i ne odvajaju svoj najambiciozniji kadar. Osim toga, i sam taj parlament je prilično degradiran u odnosu na Europsku komisiju kao izvršnu vlast EU-a, još i više nego npr. Hrvatski sabor u odnosu na Vladu RH?

U posljednje vrijeme utjecaj Europarlamenta ipak raste i mislim da je to dobar trend. Općenito, trodioba vlasti je važna stvar. Volio bih da i Hrvatski sabor ima daleko veći utjecaj u hrvatskoj zbilji, no što ima danas. U prošlosti, u Hrvatskom saboru sjedili su mnogi velikani hrvatske povijesti. Bilo bi mi drago da i danas ima daleko više govora u saboru, o kojima bi se pričalo s divljenjem. Vjerujem u Europsku uniju građana i zalagat ću se kao europarlamentarac za pravo na rad i plaću koja omogućuje dostojanstven život. EU treba svojim građanima omogućiti sretan i ugodan život, a ne korporacijama neobuzdan rast i pohlepno gomilanje bogatstva na račun europskih i vaneuropskih radnika. Europa u tom kontekstu treba ostalom svijetu biti svjetionik i orijentacija.

 Nije li Južna Amerika puno bliža tom idealu, s određenim državama koje razvijaju demokratski socijalizam?

U Južnoj Americi postoje neke vrlo pozitivne tendencije koje pružaju nadu i lijepo je utoliko ponovo vidjeti entuzijazam i uspješnost. Nadam se da će mnoge od južnoameričkih zemalja uspjeti objediniti socijalnu pravednost i materijalno blagostanje. Mora se priznati da i mi u Europi imamo ponešto naučiti od njih. Salvador Allende je bio veliko nadahnuće, ali nažalost u svom vremenu nije imao šansi protiv imperijalističkih kandži. Isto kao ni moj drugi veliki uzor Aleksandar Dubček protiv militantnog i beskrupuloznog brežnjevljizma ondašnjeg Sovjetskog Saveza. Socijalizam s ljudskim likom nije utopija, on može postati stvarnost kad ljudi budu manje gramzljivi, brutalni i beskrupulozni, a više otvoreni, suosjećajni i kreativni, više nasmiješeni i više ljudski.

 Socijalno raslojavanje

 Da se još zakratko vratimo na Europski parlament: jeste li primijetili kako je niska informiranost o njemu u Hrvatskoj? Zapravo, o EU-u generalno, jer izuzetno malo ljudi zna npr. koja je razlika između parlamenta i Europske komisije. Ne znam kako će proteći izbori, ali bilo je vrlo upadljivo da se na referendum o EU-u išlo s jako malo predznanja o EU-u?

Naši građani, nažalost, slabo su informirani i o odnosu Hrvatskog sabora i Vlade RH. To je posljedica socijalnog raslojavanja koje je započelo s konceptom 200 bogatih obitelji, što je povijesni grijeh HDZ-a. Bilo kakva borba protiv korupcije danas, iluzorna je prije raščišćavanja onog što se slikovito naziva pljačka privatizacijom. Danas pod SDP-ovom vlašću nije došlo do znatnog povećanja radničkih prava, što bi bilo logično za vlast koja se naziva socijaldemokratskom, već do daljnjeg osiromašenja velikog dijela građana. Čovjek koji mora brinuti o svom preživljavanju nema ni vremena ni volje proučavati što se to događa u EU-u. Za nezainteresiranost prema svim političkim događajima isključivi su krivci oni koji stvaraju društvo u kojem se mnogi grčevito bore s najosnovnijim životnim potrebama. Pritom dolazi i do narušavanja obiteljskih, prijateljskih, općenito međuljudskih odnosa.

 Jedan ste od osnivača Sindikata Akademska solidarnost, ali niste prvi stranački angažiran njegov član. Kako se na to gleda u AS-u, čiju popularnost ipak na neki način prenosite i u ovu kampanju?

Svatko od nas u Akademskoj solidarnosti ima pravo odlučiti hoće li biti politički aktivan ili ne. To samo po sebi ne daje ni prednost ni hendikep. Bitno je da član AS-a u svom društvenom djelovanju vidljivo zastupa vrijednosti na temelju kojih ja AS i stvoren. Kao budući europarlamentarac, u tome ću biti zasigurno potpuno vjerodostojan. Moje zalaganje za besplatno obrazovanje, za dostojanstven položaj akademskih radnika, za ljudska prava u svakom segmentu ili za prava životinja kao živih bića koja osjećaju bol i ugodu, nije od jučer i neće završiti sutra. Te vrijednosti su vrijednosti koje obilježavaju cijeli moj život.