Nova snaga Pekinga i Moskve

Posjet novoizabranoga kineskog predsjednika Si Đinpinga Rusiji, osim potvrde dobre suradnje, jasna je poruka SAD-u i Europskoj uniji. Dvije političke i gospodarske sile, Kina i Rusija, najavljuju kako više neće pasivno promatrati globalnu dominaciju jedne države i unipolarni svijet sa samo jednom supersilom, Amerikom.

Izbor Si Đinpinga za predsjednika najmnogoljudnije i površinom najveće države svijeta nije bio iznenađenje – on je već ranije izabran na funkcije sekretara Komunističke partije Kine i na čelnu poziciju centralne vojne komisije. Iznenađenje nisu ni dobri odnosi Kine i Rusije, no kada nakon sastanka ruski predsjednik Vladimir Putin kaže kako su odnosi dviju zemalja najbolji u stoljećima dugoj povijesti, jasno je kako se dvije države približavaju i u gospodarskom i u političkom smislu.

Si Đinpingov posjet Kremlju, samo osam dana nakon što je postao predsjednik, nije ostao na simboličkoj razini – dogovoreno je potpisivanje 30 milijardi dolara vrijednog sporazuma između naftnih kompanija, ruskog Rosfneta i kineskog CNPC-a, obiju u državnom vlasništvu. Suradnja na području energetike ujedno je sektor s najviše prostora za napredak u odnosima dviju država. Memorandum koji su potpisali čelnici Rosfneta i CNPC-a garantira i brzi početak izgradnje plinovoda iz Rusije prema Kini, što bi bio značajan gospodarski i politički iskorak u suradnji dviju zemalja. Poslovanju s Kinom nadaju se i iz posrnuloga ruskoga naftnog diva, kompanije Gazprom, za koju investitori procjenjuju kako vrijedi tek trećinu vrijednosti iz 2008. godine. Rusija je najveći svjetski proizvođač energije, a Kina najveći potrošač; budući da te dvije zemlje graniče i da imaju dobre političke odnose, sporazum oko gradnje plinovoda i druga energetska suradnja čine se realnima. S obzirom na to da Gazprom nije samo kompanija u klasičnom smislu riječi nego i moćno političko oružje u rukama Kremlja, potencijalno bolja energetska suradnja značila bi i još jače političke veze Moskve i Pekinga.

Da Rusija i Kina na međunarodnoj pozornici nastupaju sa zajedničkim političkim odlukama ne bi bila nikakva novost. Dvije države, stalne članice Vijeća UN-a, uložile su veto na rezoluciju o Siriji, kojom bi toj zemlji bile uvedene još strože sankcije. Štiteći vlastite interese, Rusija i Kina zajednički se protive stranoj intervenciji u Siriji, a aktivno su uključene i u pregovore o iranskom nuklearnom programu. Rusija je Kinu podržala i u nedavnim sukobima oko otočja u Južnokineskom moru s Japanom. Obrisi dvaju polova na međunarodnoj političkoj sceni postaju sve jasniji: u svim nabrojanim sukobima Zapadu su jasno oponirale zemlje na čelu s Rusijom i Kinom. A sve većoj polarizaciji između SAD-a i njegovih saveznika s jedne te ovoga istočnog dvojca s druge strane svjedoči i deklaracija koju su nakon susreta potpisali Vladimir Putin i Si Đinping. U njoj, između ostalog, piše kako se zemlje potpisnice protive “državi ili bloku država koje jednostrano i bez ograničenja jačaju proturaketne kapacitete, narušavajući stratešku stabilnost i međunarodnu sigurnost”. Premda nije egzaktno navedeno o kojoj je državi riječ, nije teško zaključiti da se misli na SAD, koji je najavio pojačanje antiraketnih kapaciteta na Aljaski i dopremanje svog proturaketnog sustava na pacifički otok Guam, kao odgovor na prijetnje iz Sjeverne Koreje.

Američki predsjednik Barack Obama nacionalne je interese u azijsko-pacifičkoj regiji odlučio ostvariti osnivanjem “stožera za Aziju”. Politika je to kojom Amerika želi ojačati svoj utjecaj u ovoj regiji, što direktnim jačanjem svojih vojnih kapaciteta i baza, što uz pomoć saveznika. Ovim dugoročnim projektom Amerika će se pokušati približiti i pojačati svoj utjecaj na kriznim vojnim žarištima i trgovačkim putevima u Aziji. Veliku američku vojnu prisutnost u Australiji, kao i izjave američkog državnog tajnika Johna Kerryja u kojima oštro kritizira Kinu zbog sukoba s Japanom oko otočja u Južnokineskom moru, konzervativniji dio kineskih vlasti doživljava kao prijetnju. Čini se kako SAD može prihvatiti da je budućnost trgovine, kriznih žarišta i novih tržišta u Aziji, ali se ne želi odreći svoje globalno dominantne pozicije, pa jača svoju poziciju u toj regiji. U gospodarskom smislu, SAD i Kina ovise jedna o drugoj, ali politika “stožera”, odnosno prvenstvo gomilanja vojne moći pred dijalogom i pregovorima, sigurno neće pridonijeti jačanju političkih veza dviju najvećih gospodarskih sila svijeta.

Unatoč gospodarskoj moći i nezaustavljivom rastu, Kina je još uvijek samo regionalna sila. Hoće li se to u bližoj budućnosti promijeniti, ovisi o nekoliko elemenata. Prije svega, važno je pitanje može li se ostvariti suradnja na području energetike dogovorena na sastanku, koji je ruski predsjednik Putin već sada nazvao povijesnim. Pitanje je mogu li Rusija i Kina, osim gospodarski, djelovati zajedno i na političkom planu. Oko njih se okupljaju brzo rastuće svjetske ekonomije Brazila, Indije i Južnoafričke Republike, u savezu BRICS: potkraj prošlog mjeseca u JAR-u je održan peti samit gospodarskog saveza čiji su primarni ciljevi osnivanje zajedničke razvojne banke i trgovina u nacionalnim valutama – a upravo su to, neposredno prije samita, dogovorili Kina i Brazil, koji će s više od 30 milijardi dolara (što je gotovo polovica međusobne trgovine) od sada poslovati u svojim nacionalnim valutama. Kada bi zemlje BRICS-a, prije svega Rusija i Kina, istisnule dolar iz svoje međusobne trgovine, to bi bio veliki gospodarski, ali i politički udarac SAD-u. Dolar je valuta u kojoj se odvija ogromna većina svjetske trgovinske razmjene i kao takav snažno oružje američke politike. Amerika, ovisno o svojim interesima, može manipulirati tečajem dolara i tako gotovo sve svjetske ekonomije činiti ovisnima o sebi, bez obzira na to posluje li s njima izravno ili ne.

Trgovinska razmjena Kine i Rusije više se nego udvostručila u posljednjih pet godina i iznosi oko 80 milijardi dolara na godišnjoj razini. Slikovito se izrazio ruski predsjednik Putin kada je rekao kako želi “kineski vjetar u ruska ekonomska jedra”; da prostora za napredak itekako ima, svjedoči i podatak da je trgovinska razmjena Rusije i EU-a čak pet puta veća od rusko-kineske, a Kina je znatno većega trgovinskog partnera od Rusije našla u politički ne toliko bliskom SAD-u. Raspadom socijalističkog saveza nestao je bipolarni sustav međunarodnih odnosa, a može li susret Vladimira Putina i Si Đinpinga biti najava kraja unipolarnog sustava, pokazat će vrijeme.