Pjong bang!

Korejski poluotok, kao i cijeli svijet, posljednjih tjedana potresaju prijetnje nuklearnim napadom koje sjevernokorejski diktator Kim Jong-un gotovo svakodnevno odašilje svom južnom susjedu i Sjedinjenim Američkim Državama. Neprijateljska retorika, nuklearni pokusi, objava rata na poluotoku, ponovno pokretanje nuklearnog reaktora, pozivi na evakuaciju diplomatskih predstavništava i blokiranje pristupa južnokorejskim radnicima zajedničkom industrijskom kompleksu podigli su na noge cijelu međunarodnu zajednicu u strahu od nepredvidljivosti mladog vođe najizoliranije države svijeta.

I dok su u prvim danima zapadni političari i stručnjaci mahom umanjivali ozbiljnost prijetnje, šaljući ipak u korejske vode svoje najmoćnije oružje, prijelomnom točkom smatra se zatvaranje industrijskoga kompleksa Kaesong, što se dogodilo u utorak, kada se u njemu nije pojavio nijedan od 53.000 sjevernokorejskih radnika. Kompleks Kaesong smješten je desetak kilometara od granice s Južnom Korejom, a njime upravljaju menadžeri iz Južne Koreje, koja je uložila svu infrastrukturu i tehnologiju. Od iznimne je važnosti za preživljavanje sjevernokorejskog režima jer ga opskrbljuje stranom valutom, pa obustava proizvodnje pokazuje da je režim voljan gubiti novac.

Prema posljednjim pretpostavkama, Sjeverna bi Koreja novi nuklearni pokus trebala izvesti krajem ovog tjedna, kada ovaj broj “Novosti” već bude zaključen, zbog čega su SAD i Južna Koreja pojačali vojnu prisutnost u okolnim morima, a japansko Ministarstvo obrane odobrilo presretanje sjevernokorejskih projektila. Ako se dogodi, bit će to četvrti pokus od 2006. Posljednji se dogodio prije manje od dva mjeseca i Sjevernoj Koreji donio novu rundu međunarodnih ekonomskih sankcija. Istovremeno, južnokorejski dužnosnici i satelitske snimke potvrdile su “neuobičajene aktivnosti” oko glavnoga nuklearnog postrojenja Sjevera. Reaktor Jongbjon za proizvodnju plutonija jedini je vidljivi pokazatelj sjevernokorejskog nuklearnog programa, a s radom je započeo 1986. Izgradnju je pomogao Sovjetski Savez, nakon prijetnji SAD-a dvadesetak godina ranije da će korejski rat završiti nuklearnim napadom, a nedugo zatim i objave SAD-a da je uskladištio nuklearne bombe u vojnim bazama u Južnoj Koreji. Reaktor je ugašen 1994., u sklopu pregovora s međunarodnom zajednicom i u zamjenu za ekonomsku pomoć, te ponovno pokrenut 2003., nakon što je Južna Koreja – kao i sada – dobila novog predsjednika.

Većina analitičara stoga vjeruje da mladi Kim Jong-un, u skladu s tradicijom koju su uspostavili njegov otac i djed, zapravo testira nove okolnosti, ovog puta činjenicu da su Japan, Kina i Južna Koreja nedavno dobili nova politička vodstva, te da se prijetnjama dokazuje i učvršćuje svoju poziciju u partiji i među narodom. Nagađa se također i da je riječ o pokušaju Pjongjanga da Seul i Washington privoli na pregovore u cilju uklanjanja ekonomskih sankcija, što se argumentira činjenicom da prijetnje zasad nisu potkrijepljene konkretnom akcijom.

U sklopu posljednjega gašenja reaktora 2007. ceremonijalno je, uz prisutnost novinara i diplomata, razmontiran toranj za hlađenje, a gorivne su šipke uskladištene, uz povremene inspekcije Međunarodne agencije za atomsku energiju. Joel Wit s Američko-korejskog instituta na Sveučilištu John Hopkins, koji je radio za administraciju Georgea W. Busha i posjećivao Jongbjon, u magazinu “Foreign Policy” napisao je da je režim u Pjongjangu tada više puta slao signale da je spreman riješiti se gorivnih šipki u zamjenu na financijsku kompenzaciju, no vlade Busha i Baracka Obame “propustile su ugrabiti priliku da Sjeverna Koreja ugasi reaktor i više ne bude u mogućnosti šipke pretvoriti u nove nuklearne bombe”.

Sjeverna je Koreja nakon gašenja reaktora provela još tri nuklearna testiranja, no stručnjaci nisu sigurni je li se u posljednjem pokusu, u veljači, koristila ostacima ranije proizvedenog plutonija ili je u međuvremenu u tajnosti pokrenula pogone za obogaćivanje urana.

Igor Tabak, vojni analitičar portala Obris.org, “Novostima” je rekao da sama probna eksplozija, ako ne dođe i do probnog lansiranja projektila, na neki način snižava tenzije ove krize.

– Reaktor Jongbjon već je dugo izvan funkcije, a to je osnovno mjesto gdje je Sjeverna Koreja proizvodila plutonij. Ako su posljednjih godina testirane plutonijske bombe, znači da režim troši stare zalihe, a što ih više potroši na demonstracije, manje će ih ostati. Druga je opcija obogaćeni uran, no obogaćivanje urana tehnološki je zahtjevniji proces i ako režim potroši takav uran na dizanje u zrak nekog brda na svom dalekom sjeveroistoku, to je opet dobra vijest – kaže Tabak.

Raširena je pretpostavka da Sjeverna Koreja ima zalihe plutonija dostatne za osam bombi jačine onih bačenih u Drugome svjetskom ratu na japanske gradove. Siegfried Hecker, bivši direktor američkoga Nacionalnog laboratorija Los Alamos, koji je više puta posjetio sjevernokorejsko nuklearno postrojenje, procjenjuje da je za ponovno pokretanje reaktora potrebno šest mjeseci.

U međuvremenu, nagađa se da sjevernokorejski projektili srednjeg dometa mogu dosegnuti Japan, ali ne i Havaje i američku vojnu bazu na otoku Guam, a kamoli zapadnu obalu SAD-a. U srijedu su i Južna Koreja i Japan pojačali spremnost svojih raketnih sustava u očekivanju testiranja sjevernokorejskog projektila za koji vlasti tvrde da ima domet od 3.000 kilometara.

Tabak smatra da je situacija u kojoj sve spomenute zemlje raspoređuju svoje raketno naoružanje puno rizičnija, jer ona lakše eskalira.

– Prilično je sigurno da rakete mogu dosegnuti Japan, koji je udaljen petstotinjak kilometara. No s dometom dužim od 2.000 kilometara, sve je neizvjesno. Takvo se oružje viđalo na vojnim paradama, ali jako je malo toga i testirano. Ne zna se je li ono što je pokazivano na paradama bila samo propaganda i ratna varka ili stvarna nova tehnologija – govori Tabak.

U svakom slučaju, sjevernokorejske prijetnje ubrzale su utrku u nuklearnom naoružanju u azijsko-pacifičkoj regiji, pa su i Japan i Južna Koreja odgovorile neuobičajenom ratobornošću. Osim toga, Južna Koreja već je ranije zatražila dozvolu za izgradnju pogona za obogaćivanje urana, a njezina nova predsjednica Park Geun-hje u svojoj je predizbornoj kampanji to pitanje postavila za jedan od svojih ciljeva. Južnokorejske su vlasti rekle da su spremne odgovoriti na napad sjevernog susjeda “bez obzira na političke posljedice”, a situaciju dodatno komplicira činjenica da je prethodnik Park Geun-hje bio kritiziran zbog “nedovoljno odlučne” reakcije na incident s kraja 2010. godine, kada je Sjever granatirao južnokorejski otok, prilikom čega je poginulo četvero ljudi.

Što se tiče Japana, zemlje koja od kraja Drugoga svjetskog rata smije razvijati i posjedovati samo obrambene vojne mogućnosti, novi premijer Šinzo Abe nedavno je rekao da japanski ustav “ne zabranjuje nabavu nuklearnog oružja u svrhu taktičke obrane”. I SAD je nakon zaoštravanja sjevernokorejske retorike u regiju poslao svoja dva razarača opremljena projektilima, strateške bombardere i lovačke avione; najavljeno je povećanje broja zemaljskih presretača projektila na Aljasci, a ubrzana je i izgradnja sustava za proturaketnu obranu na otoku Guamu. Neki analitičari smatraju da je američko gomilanje oružja zapravo dio ranije osmišljene američke strategije, kolokvijalno nazvane “Pivot to Asia”, kojoj je cilj vojnim, diplomatskim i ekonomskim putem širiti utjecaj u regiji, prije svega u odnosu prema Kini.

Urednik u vojnom magazinu “Jane’s Defence Weekly” James Hardy napisao je da SAD zapravo koristi postojanje sjevernokorejskoga nuklearnog programa za jačanje svoje vojne prisutnosti na tom području, a “Wall Street Journal” objavio je detalje iz dokumenta nazvanog “Playbook”, iz kojeg se vidi da su letovi američkih borbenih aviona, koji se sada događaju, isplanirani prije Kim Jong-unovih provokacija.

Igor Tabak, međutim, ne misli da je sadašnje ponašanje Sjeverne Koreje reakcija na tu strategiju; dodaje da se ona do danas odrazila ponajprije na otvaranje vojne baze u Darwinu u Australiji, tisućama kilometara udaljenom od Sjeverne Koreje, te da je današnji kontingent američkih snaga u regiji jedan od najmanjih u dugo vremena.

– Amerikanci u japanskim lukama konstantno imaju nekoliko nosača aviona, više puta godišnje njima dolaze u vode Južne Koreje, a avioni koje su onamo poslali uobičajeni su vanjski dio zaštite oko nosača aviona. Jedina je razlika što je Pentagon ovoga puta našao za shodno obavijestiti javnost da je onamo poslao razarače. S druge strane, ovakvi potezi Sjeverne Koreje dolaze u šestomjesečnom ritmu već nekoliko godina, na što s američke strane nije bilo reakcija – kaže Tabak.

Mnogi analitičari smatraju da je “politika mrkve” prema Sjevernoj Koreji pristup osuđen na propast, s obzirom na to da su joj uzastopne američke vlade bezuspješno davale velike količine ekonomske pomoći u zamjenu za napuštanje nuklearnog programa. No postoje i oni koji smatraju da je ključ rješenja problema u obustavi američki vojnih vježbi u regiji i započinjanju novih pregovora (zajedno sa svim važnim državama regije), koji u početku ne bi bili uvjetovani napuštanjem nuklearnog programa.

Može li Kina riješiti problem?

Novo kinesko vodstvo predsjednika Si Đinpinga također je pokazalo određena odstupanja od dosadašnje politike prema Sjevernoj Koreji, a mediji javljaju da se u partijskom vrhu odvija dosad neviđena debata o tome treba li joj uskratiti podršku. S obzirom na to da Kina svojom ekonomskom pomoći održava na životu režim u Pjongjangu, mnogi analitičari smatraju da bi se problem riješio uskraćivanjem te pomoći. No smatra se i da Kina nema na Sjevernu Koreju toliki utjecaj koliki joj se pripisuje; s druge strane, pad režima nije u njezinom interesu – kriza i eventualni građanski rat na kineske bi granice doveli milijune izbjeglica, ali i američku vojsku. Ipak, Kina je podržala posljednju rundu UN-ovih sankcija, a Si Đinping je izjavio da “nijedna azijska država nema pravo bacati regiju, ali i cijeli svijet, u kaos zbog sebičnih razloga”. No dodao je da “međunarodna zajednica treba djelovati kao platforma za razvoj, a ne arena u kojoj se gladijatori međusobno bore”.