Novo mjesto za novi zvuk

Ne događa se često da post festum donese nešto više od rezimejskih pluseva i minusa i dosadnih metodskih sumnji u koncepcijski profil. Slučaj Muzičkog biennala Zagreb, koji je od 6. do 13. travnja održan 27. put, potaknuo je sasvim suprotan efekt: vidimo koncepcijski antiklimaks Biennala, donosimo mnogo manje od rezimea i ništa od metodike sumnje u koncept festivala. Reklo bi se, vidimo optimistične elemente na sceni suvremene glazbe.

Program festivala, u određenoj mjeri naslijeđen od umjetničkog voditelja, danas pomoćnika ministrice kulture Berislava Šipuša, novi voditelji Krešimir Seletković i Frano Đurović posložili su na logičan i perspektivan način. Festival koji je mnogo značio europskom kulturnom krugu 1960-ih i 1970-ih, a zatim se dostojanstveno trošio desetljećima, može čitati kanonsku lektiru, izvesti nekoliko kompozicija domaćih autora i dovesti dva-tri ugledna europska komorna ansambla. Mora uključivati što više studentskih angažmana (na čemu su i ranije mnogo radili Šipuš i dirigent Mladen Tarbuk), poput ovogodišnje izvedbe Stravinskijevog “Slavuja” i prisiliti trome aparate poput Zagrebačke filharmonije da makar bijenalno vježbaju partiture suvremene domaće produkcije. Dakle, logično je njegovati koncepciju Biennala kao formu “starog festivala novijeg datuma”, a perspektivno je potražiti novo mjesto za eksperimentalnu produkciju glazbe/zvuka, jer Biennale to više ne zna raditi. Zašto pak organizacijska ekipa Biennala nema više posla na godišnjem gradskom repertoaru koji bi tom eventualijom koraknuo iz vječnog devetnaestog u modernizam dvadesetog stoljeća, tema je pripadna nekom cijenjenom salonskom podrumu, pa neka ondje i trune.

Poanta čitave bijenalske situacije s novostvorenom glazbom dolazi ipak ritmom politike sitnih koraka, ali kao nagrada onima koji u duhu suvremenog zvuka/glazbe, jednako kao i u odnosu prema njezinoj proizvodnji, traže (i nalaze) duh modernizma. Po uzoru na Muzički salon iz 1970-ih koji je osnovao Ante Stamać a umjetnički vodio Nikša Gligo, od 2011. godine u sklopu programa Kultura promjene Studentskog centra Muzički salon vodi muzikologinja Davorka Begović (1984). Biennale odavno ima programsku sekciju eksperimentalne glazbe koju je obično realizirao u suradnji s klubom Mama ili SC-om, ali ju je prečesto tretirao kao “kutić za mlade”. U postindustrijskom okruženju Studentskog centra, fizički i metaforički uz gradsku prugu, Muzički salon uspio je generirati malu i zanimljivu scenu suvremenog zvuka/glazbe koja će – ako je još o Biennalu riječ – u sljedećim njegovim izdanjima postati najintrigantnije težište.

Suradnja Biennala i Salona ove je godine, primjerice, donijela nastupe odličnog nizozemskog ansambla za suvremenu glazbu kvarteta Klang i ansambla Slagwerk Den Haag – ali ne kao bijenalnu “diverziju” nego potvrdu cjelogodišnjeg, slično profiliranog programa. Ukratko, Muzički salon na kraju grada ima neomodernistički nerv i integritet umjetničkog pokretača, što u uvenulim, srednjoklasno nezainteresiranim uvjetima muzičke scene grada predstavlja ogroman kapital.

Krajem travnja, od 24. do 27., Muzički salon najavljuje novi festival “Izlog suvremenog zvuka”, koji će se održati u prostorima Studentskog centra, a voditeljica Davorka Begović objašnjava njegov profil.

– Riječ je o festivalu koji nije ograničen žanrovski ni stilski, ne promiče određen poetiku. To ipak ne znači da nemamo jasne programske smjernice. Festival predstavlja nova glazbena istraživanja, razvoj tehnologije i novih DIY instrumenata i softwarea, ali se bavi i suvremenom “ozbiljnom” i eksperimentalnom glazbom, sound artom, noiseom, grupnim improvizacijama, elektronikom, suvremenim jazzom – govori Davorka Begović.

Format festivala uključivao bi tri do četiri kraća izdanja godišnje, čime bi se doista mogla stvoriti živa scena suvremene glazbe. Selekcijska premisa jednakog tretmana akademski i izvaninstitucionalno obrazovanih ili neobrazovanih skladatelja, muzičara i umjetnika raznih disciplina, ovdje je posve prirodna. Sasvim razumljiva stvar suradnje najudaljenijih umjetničkih izraza, u praksi domaćih muzičara najteži je zadatak.

– Razlika akademski i neakademski obrazovanih muzičara kod nas se vidi kao ogromna, nepremostiva rupa. Izlog suvremenog zvuka, kao i čitav program Muzičkog salona, nastoji pokazati koliko su za glazbu pogrešne distinkcije koje odjeljuju mainstream od undergrounda u glazbi – objašnjava sugovornica i nastavlja.

– Ishodište takvih dubokih nesporazuma uvijek je u obrazovanju. Muzička akademija, koja nema studij jazza unatoč zanimljivoj domaćoj jazz sceni, nema studija za ton majstore i ostala srodna zanimanja koja zahtijeva tehnološka produkcija zvuka, zapela je u vremenu i zbog načina na koji studente obrazuje: naravno, uz iznimke rijetkih profesora. Edukacija, opet, počinje mnogo ranije, pa u tom smislu program Muzičkog salona planira radionice elektronike za djecu od sedam godina, koju će voditi Nenad Sinkauz – kaže.

– Program Muzičkog salona radi se na jednostavnom principu clasha, konflikta, interakcije svih muzičkih žanrova i eksperimenata sa zvukom. Poput ostalih programa Kulture promjene koji služe i kao inkubator novih studentskih radova, Salon pokušava generirati drugačiju glazbu – zaključuje Davorka Begović.

Na mini-festu “Izlog suvremenog zvuka” nastupit će, između ostalih, i veliko ime suvremene improvizirane glazbe Eddie Prévost, koji će ondje boraviti kroz čitav festival “jer je važno da sudjeluje i diskutira o svom radu”, kako objašnjava Davorka Begović. Stvarno, ono što bi trebala biti abeceda suvremene muzičke produkcije, ovdje je slučaj “jake margine”, totalna nelagoda u naglašavanju njezine “normalnosti”. Ali takav nam je slučaj, koji valja provjeriti uz nastupe pijanistice Sanje Vrsalović, Kaje Farszky (iz kvarteta Klang), ad hoc ansambla Eklektični ekspresionizam u kojemu, primjerice, su/postoje akademski oblikovan glas Dine Puhovski i zvukovni proizvodi antiakademca Damira Bartola Indoša; ili luminoakustičkog projekta “Route 666” dvojca Lightune.G (Bojan Gagić i Miodrag Gladović), koji je 2012. na prestižnom Guthmann New Musical Instrument Competitionu u Atlanti osvojio treću nagradu u svijetu za inovaciju na području istraživanja suvremenoga glazbenog izraza.