Instant sreća za korporacijske zaposlenike

Zlatan Stipišić Gibonni jedan je od najhvaljenijih autora domaće scene. I talentiran je te je s lakoćom prevalio put od sweet metalca do domaće verzije Petera Gabriela, ključnog autora glazbe za liftove koji liftuju neboderima višim od trideset katova. Znate, siguran sam, tu vrstu glazbe. Bezopasnu, polumelodičnu, poluegzotičnu, skoro pa ekumensku (fali joj još samo jedan minijaturni amen na kraju), napola ritmičnu, djelomično himničnu – himničnost ne dosegne nikad jer to burka krv, što nipošto nije poželjno dok se u liftu pred ogledalom peglate za sastanak s predsjednikom korporacije za koju ćete od ponedjeljka početi raditi.

I eto vas, tko bi rekao, idiot iz srednje, problematični klinac koji je palio bengalke na stadionu i ubijao susjedstvu želju za životom s maksimalno pojačanim Iron Maidenom, uredno odjeveni a niste u odijelu, dugokosi a o čupavosti nema ni najmanjeg govora, buntovni u srcu a da to ni Sibila (ali ne Petlevski) ni naslutiti ne bi mogla, s bradom starom tri dana a da niste neobrijani, kako hitate polako, da se tako poluizrazimo, na sastanak s nekim pametnim, mudrim i punim razumijevanja čovjekom, s nekim tehnomenadžerom što ne hoda po zemlji nego deset tisuća stopa iznad nje. On će vam pod nos gurnuti tako slastan ugovor da će na vaše heavy oči natjerati suze i u vašem biću izazvati potres koji će rezultirati metanojom. Naime, vi ćete se preobraziti.

Naopako nasađena kula babilonska

Niste se pravo ni okrenuli oko sebe, a eto vas opet u liftu, kako u polusnu pjevušite odmorit ćeš oči od moga pogleda na svijet, ali pritom vam neće na pamet pasti maltretirani susjedi, nego Gibonni, autor čije su skladbe s novog albuma tako meke i tankoćutne, tako diskretne u svojoj proslavi svega svetoga, tako svećeničke u svojoj destiliranoj čistoći, da se jedine preklapaju s čuvstvima koja vas preplavljuju dok u liftu jedne moćne korporacijske središnjice, kao spermić kroz falusni kanalić, jurite nasmijani prema izlazu. Kao da ste se biljke napuhali! S ugovorom u stražnjem džepu vaših fancy pantalona. Brižno razbarušeni kao Sting. Pomno neizbrijani kao Jude Law. Dobro, on je uglavnom pomno izbrijan, ali znate što se hoće reći.

Budući da Gibonni, osim na Gabrielu i Stingu, svoju inspiraciju temelji na, popularno kazano, autocitatnosti, ovaj njegov sedmi, osmi, deveti… solo album resi određena nota ponavljanja; čemu gužva, kad je lift-putnik u liftu za raj ciljani recipijent melase etno-afro-hip-heavy notovlja. A splitski je autor trenutačno u onoj fazi kada na svom zadnjem albumu raspravlja sa svojim predzadnjim albumom. Neću reći da Đibo priča sam sa sobom, ali… Tekstovi su izmiksani iz više jezika pa je “Toleranca” poput babilonske kule, ali naopako nasađene, gdje će svi, i Talijani, i Slovenci, i Makedonci, crnci, bijelci i Indijanci, zapjevati na hrvatskom i engleskom, kad tad. Uglas zapjevati. Zagrliti se i zapjevati. Poljubiti se u čela rosna i pustiti glas. Love ljubaaav! I sve tako.

Gibonni je, dragi i drage, snimio još jedan album u nizu. Koji ima i dobrih strana. Sviračke ptice trkačice Stefanovski i Leiner uspješno su svedeni na – svirače. Vodonoše. Kao da im je Đibo nacionale dao note i rekao: držite se ovoga i bez onih vaših, znate, lijevo i desno, gore i dolje. Ili je to naputak “djevojke za sve”, Nikše Bratoša?

Nedostatak ideja

Tko god da im je stavio brnjicu, trebalo bi mu platiti piće. Tko je god doveo Mastu Acea, treba mu zabraniti konzumaciju alkohola. Pače, treba mu i drogu zabraniti. Treba ga ostaviti na milost i nemilost vlastitih moždanih vijuga. Kome je god palo na pamet da u studio dovede kurjaka nadvijača i zavijača Massima, treba mu otvoreno u lice reći da pati od nedostatka ideja do one mjere kada je to gotovo bolest i neizostavno je potreban odlazak liječniku. Pa kud puklo da puklo. I psihijatrija je za ljude.

Stihovi Đibe Ekumenskoga pate od prenavljanja tipa s kojom bojom ili ovo si ti / po nečemu znam da jesi, što se onda vispreno rimuje s desi, a šarolika ekipa od dvadesetak-tridesetak virtuoza, polihimničara i teških tehničara u pozadini svira dopola ovo, pa onda munjevito pređe na ono. Ali, naravno, tako da ne primijetite.

Namjerno neću spomenuti nijednu pjesmu. Više njih je isto. Osobno drugačije zamišljam Novi Jeruzalem.