Trauma usisana s majčinim mlijekom
Na Berlinskom festivalu, jednom od tri svjetski najuglednija, žene su definitivno in, a posebno dobro prolazi ženska trauma. U posljednjih sedam godina čak pet puta pobijedili su filmovi sa ženskim glavnim likovima (“Glavom kroz zid”, “U-Carmen”, “Grbavica”, “Tuyin brak”, “Mlijeko tuge”), od tih pet filmova dva su i napisale i režirale žene (“Grbavica”, “Mlijeko tuge”), a barem tri izravno su tematizirala (i) žensku traumu (“Glavom kroz zid”, “Grbavica”, “Mlijeko tuge”).
Od tih filmova, “Grbavica” i prošlogodišnji laureat “Mlijeko tuge” međusobno su najsrodniji, jer i debi Jasmile Žbanić i “sofomorski” rad Peruanke Claudije Llose u središtu imaju likove lišene ravnopravnih muških protagonista, u oba su filma iznimno važni žensko-ženski odnosi, prije svega onaj majke i kćeri, u oba filma majka je u prošlosti, filmskoj predradnji, bila silovana, no s bitno različitim posljedicama. Dok su u “Grbavici” to silovanje i njegov rezultat ključna tajna filma, tajna i za gledatelje i za kći, “Mlijeko tuge” nije film tajne pa kćerina trauma ne proizlazi iz suočenja s onim (strašnim) što (o majci i sebi) nije znala, nego upravo suprotno – iz onog što oduvijek zna.
Svi detalji u tužbalicama
Protagonistica filma Claudije Llose, mlada Fausta (Magaly Solier), nije tijekom odrastanja pošteđena majčine traume kao mala Luna kod Jasmile Žbanić, jer majka ju je na sasvim drugačiji način željela zaštititi od svijeta. Umjesto da joj sakrije vlastito (oružanom politikom omogućeno) silovanje, kao što je učinila Esma u “Grbavici”, Faustina majka svojoj je kćeri, kroz tugaljive pjesme, ispričala sve do najmorbidnijih detalja, tj. do toga da je nakon što je višestruko silovana morala progutati penis svog ubijenog muža i oca začete, ali tada još nerođene Fauste.
Očito, ta majka i kći imaju sasvim drugačije društveno-kulturno zaleđe i karaktere od urbane i emancipirane Esme te njezine pune života kćeri Lune. Obje izravno potiču sa sela i konzervativne su, a kćeri je majka za cijelog svog života, sasvim je jasno, punila glavu vlastitom traumom, prenoseći je na karakterno slabašnu Faustu, koja je izrasla u prestrašenu djevojku što nigdje ne ide sama, a u vagini nosi krumpir (čije klice reže škaricama za nokte) kao prevenciju protiv silovanja. Fausta je mentalno, ali i doslovno fizički usporena, silno opterećena majčinom popudbinom, ali ipak će, sukladno autorskom planu, proći taj put od okovanosti duhovima prošlosti do emancipacije (simbolizirane nabujalom željom za eliminacijom krumpira iz vagine). Na putu oslobođenja odlučnu će ulogu odigrati dijalektički napet odnos s imućnom i ekscentričnom klaviristicom, kod koje će se siromašna Fausta zaposliti kao služavka kako bi namaknula sredstva da umrlu majku preveze do zavičaja i tamo pokopa. Poslodavka je istovremeno otponac za početak procesa junakinjina emocionalnog i umnog oslobođenja, te tipična bogataška kučka koja će siroticu iskoristiti, a onda joj pokušati uskratiti obećanu (bisernu) nagradu. Drugi presudan čimbenik Faustina oslobođenja bitno je od nje stariji, ali dobronamjerni vrtlar koji u sebi spaja stanovite očinske i jasnije ljubavne odlike, a Fausti je osim toga blizak i po etničko-klasnom principu (oboje su siromašni Kečue), i po suzdržanoj osobnoj prirodi.
Igra na kartu egzotike i bizarnosti
U iznošenju svoje priče i oblikovanju svoje protagonistice Claudia Llosa odlučila se na spoj tzv. studije (glavnog) karaktera i etnografskih sličica (sa svadbenim običajima u središtu, čiji prikazi sadrže i humornu notu). S jedne strane taj je spoj vješto izveden, s druge takva podijeljenost onemogućava da se u potpunosti razvije potencijal bilo jedne bilo druge komponente. Redateljica pritom svakako igra na kartu egzotike i bizarnosti – od šarenih svatova i queer frizera u silno siromašnom, ali tako ugodno žarkim bojama oslikanom predgrađu Lime, do bacanja klavira kroz prozor i već spominjanog jedenja mrtvačeva penisa i krumpira pohranjenog u vagini čije se klice redovno moraju podrezivati. Egzotika je to i bizarnost malog pomaka koja isprva može iznenaditi, ali ne rezultira ničim dubinski uznemirujućim, dakle kao stvorena za festivalsku publiku i žirije koji jednako rado prihvaćaju društvenu kritiku kroz klasne stereotipe, u čemu “Mlijeko tuge” ne oskudijeva. A još kad je u središtu svega traumatizirana (mlada) žena koja će naposljetku naći svoj put…
Doduše, nije lako suosjećati s junakinjom mentalne strukture kakvu ima Fausta, koja pored društveno-kulturnog očito ima i genetski feler, ali koga briga kraj tako plemenite poruke i stilski sofisticirane izvedbe. Potonje se Claudiji Llosi zaista mora priznati, njezin je stilski dar daleko iznad dometa idejno joj srodne Jasmile Žbanić. Zahvaljujući tom daru “Mlijeko tuge” nedvojbeno ostavlja solidan dojam, no od dobitnika Zlatnog medvjeda imamo pravo očekivati (mnogo) više.