Mladen Novosel: Sve su opcije otvorene

 Kako teku pripreme za skorašnji prvomajski prosvjed i što očekujete od njega?

Prošlog su Prvog maja četiri središnjice, među njima i Savez samostalnih sindikata Hrvatske, organizirale upozoravajući prosvjed pod nazivom “Žuti karton Vladi”. Već smo tada vidjeli da je smjer u kojem je Vlada krenula u odnosu na Plan 21 neodgovarajući. Vidjelo se da se ponašaju kao da su bogomdani, kao da nemaju alternative, što je, uostalom, stalno govorio potpredsjednik Vlade. Jedna od posljedica takvog ponašanja bila je i ta da je socijalni dijalog minimaliziran. Nakon toga smo imali drugi upozoravajući prosvjed 22. studenoga prošle godine, kada smo poslali jasnu poruku da ćemo na proljeće, dakle sada, za prvi svibnja, organizirati masovni prosvjed ako se ništa ne promijeni. Mi u SSSH-u, koji smo i predlagatelji i koordinatori ove akcije, očekujemo da na prosvjed, prije svega, dovedemo od 15.000 do 20.000 članova iz pet središnjica. Želimo, također, da to ne bude samo prosvjed članova sindikata, nego i svih građana, neovisno jesu li sindikalno organizirani ili ne. Da to, dakle, bude prosvjed za sve građane, posebno za one čija će djeca danas-sutra završiti škole i biti osuđena na odlazak iz zemlje trbuhom za kruhom, ukoliko se ne promijeni ukupna Vladina socijalna politika. Vlada mora promijeniti pravac i vratiti se idejama solidarnosti, zaposlenosti i pravednosti i to će biti naši glavni naglasci u toj akciji.

 Sindikati u Agrokoru 

 Na nedavno održanom sastanku sindikalnih povjerenika sindikata državnih i javnih službi moglo se čuti da bi se u demonstracije moglo ići i neposredno pred lokalne izbore. Što o tome mislite?

Akcija za Prvi maj je, kako sam već rekao, još jedno, treće po redu upozorenje Vladi. Koje će biti sljedeće akcije, to ostaje otvoreno. Međutim, ono što ja kao predsjednik SSSH-a mogu odgovorno reći jest da više neću predlagati upozoravajuće prosvjede, ni SSSH-u ni ostalim središnjicama.

 Dakle, mogli bi se planirati i neki drugi oblici borbe, recimo generalni štrajk?

Sve su opcije moguće, ali moramo uvažavati organizacijsku snagu naših središnjica. Generalni štrajk u Hrvatskoj dosad još nije bio organiziran. Između ostalog i zato jer je štrajk puno lakše organizirati u javnom nego u privatnom sektoru. U školstvu, recimo, imate samo jednog poslodavca. U privatnom sektoru imamo masu poslodavcu i svaki bi štrajk trebalo posebno najaviti svakome od njih, što je vrlo teško izvesti. Nadam se da će Vlada nakon Prvog maja ipak ozbiljno shvatiti naše zahtjeve, pa da potrebe za novim akcijama neće biti. Međutim, spremni smo ići i korak, dva ili tri dalje. Smjer koji danas dominira u našem društvu, a to je poduzeće – otkaz – Zavod za zapošljavanje, želimo promijeniti u pravcu novih zaposlenja i otvaranja radnih mjesta.

 Kakvo je inače stanje sa sindikatima u privatnom sektoru? Postoji li, recimo, sindikat u Agrokoru?

Postoji, tamo djeluju Sindikat PPDIV i Sindikat trgovine. Pravilo je da uspješne tvrtke, ne samo u nas nego i u svijetu, imaju i sindikalno organizirane radnike. U Agrokoru postoji kolektivni ugovor, postoji socijalni dijalog, a pojedini sektori i poduzeća, popu PIK Vrbovca ili Belja, imaju svoje ugovore i prava se razlikuju ovisno o postignutim dogovorima. Plaće su takve kakve jesu, dakle ovise o pregovaračkim sposobnostima sindikata. Ono što je problem u privatnom sektoru jest da se ljudi vrlo često zapošljavaju na određeno vrijeme, pa im se produženje ugovora praktički uvjetuje neulaskom u sindikat. Ne radi se tu o direktnim ucjenama, ali se diskretno naglasi da bi im sindikalno organiziranje moglo naštetiti.

 Bez pravog socijalnog dijaloga

 Zakon o reprezentativnosti sindikata smatrate dodatnim udarom na sindikalni pokret. Zašto?

Prije svega zato jer je taj Zakon trebao napraviti reda i na sindikalnoj sceni, kako među sindikalnim središnjicama tako i među udrugama poslodavaca, a nije. Vlada ga je iskoristila, da ne kažem zloupotrijebila, da bi degradirala sustav kolektivnog pregovaranja: preko tog Zakona zapravo je promijenila Zakon o radu tako što je jednu stečevinu iz Zakona o radu – produženu primjenu kolektivnog ugovora nakon njegovog isteka, sve do donošenja novog – jednostavno izbrisala. Uz to, Vlada je krajem prošle godine, kao dodatni udar na radnička prava, posebnom uredbom u pojedinim granskim kolektivnim ugovorima ukinula povoljnije pravo, konkretno se to odnosi na regrese i božićnice.

U Hrvatskoj je danas sindikalno organiziranog radništva negdje od 25 do 30 posto od ukupnog broja zaposlenih. Međutim, nemamo podatke za različite nezavisne i male, da ne kažem kućne sindikate. Mislim da je neka vrsta okrupnjavanja nužna kako bismo imali bolju poziciju u pregovaranju. Sam SSSH je najreprezentativnija sindikalna središnjica. Danas imamo 124.000 članova i od početka godine pristupila su nam tri sindikata iz javnog sektora.  Veliki sindikati poput SSSH-a, sa svojih 45 zaposlenih, pravnom službom na terenu i povjerenicima, potpuno su opremljeni za nacionalno kolektivno pregovaranje, čime se ostvaruju zadaci važni za cjelokupno radništvo.

 Kako teku tripartitni razgovori između Vlade, sindikata i poslodavaca?

Tako da Vlada na Gospodarsko-socijalno vijeće obično šalje zamjenike ministara, jer da i oni imaju ovlasti donošenja odluka. Već je iz toga jasno koliko im je malo važan socijalni dijalog. U pravilu, s tim se zamjenicima nikada ništa ne da dogovoriti. Što se tiče socijalnog dijaloga na razini pojedine tvrtke, odnosno pojedinog sektora, obično smo gubili tjedne i tjedne da bismo uopće na razgovor dobili nekoga iz resornog ministarstva. Nakon što smo najavili ovaj prosvjed, još prvog ožujka, počeli smo dobivati prve signale da je čak i premijer Zoran Milanović spreman da sudjeluje u radu Gospodarsko-socijalnog vijeća. Po mojem mišljenju, u tim bi tripartitnim pregovorima država u pravilu trebala biti na strani slabijih, dakle radnika. Međutim, u mnogim slučajevima država, nažalost, staje na stranu kapitala. Ako bismo trebali izdvojiti nekoga kao pozitivnog s Vladine strane u tim pregovorima, onda bi to bio ministar rada Mirando Mrsić. S njim smo uspjeli ispregovarati povećanje minimalne plaće za 170 kuna. Dakako, onda su nas s druge strane dočekali poslodavci, koji demagoški izjavljuju da će zbog toga 50.000 ljudi završiti na cesti.