Riba smrdi od glave

Foto: Davor Konjikusic

Točno u pet sati jednoga hladnog jutra iz novaljske luke na otoku Pagu samo jedan brod isplovljava u ribolov: Ivo Škunca, kapetan desetometarske brodice marke “Calafuria”, s dvojicom mladih ribara, svojim sinom Hrvojem i Ivanom Ključkom, navlači drečavo narančasti kombinezon. Otisnut će se prema južnoj strani otoka, gdje su dan ranije ostavili mreže potegače duge oko 800 metara…

Bura je rastjerala oblake, pa je vidljivost sjajna. Sunce se tek počelo pokazivati na horizontu, ispred nas su kristalno jasni Lošinj, Cres i Krk. Nakon pola sata plovidbe, dolazimo do prve od osam bačenih mreža. U njoj tek dvije hobotnice srednje veličine i nekoliko trlja. Nitko ne psuje, ali nezadovoljstvo se vidi na licima. Krećemo i prema drugoj mreži.

– ‘Ajmo sipice, sipice, sipice, oradice, oradice… – šapatom ih doziva Ivan; i doista, u mreži se počinju pojavljivati i sipe, i orade, i oslić. I mi možemo odahnuti, upozoreni smo na početku da se ribare ne pita ništa oko ulova, a i ne bismo voljeli da naša prisutnost bude uzrok loše sreće.

Nakon gotovo dva sata plovidbe, iz mora su izvađene sve mreže. Ulov je, kažu, prosječan za to doba godine: njegova vrijednost iznosi oko 1.500 kuna. Na lokalnoj tržnici prodaju nekoliko boljih primjeraka, a ostatak isporučuju lokalnom ugostitelju. Ribari koji su toga dana izišli na more s manjim brodovima prošli su puno lošije, ulov im je mizeran.

– Danas je u ribarstvu nemoguće poslovati bez trgovca, jer velik dio godine nemate mogućnost drugačijeg plasmana. Restorani uglavnom posluju samo tijekom turističke sezone, a drugi dio godine morate poslovati s trgovcima, koji uzimaju dio zarade – kaže Ivo Škunca.

Popodne se more uzburkalo, kreće jugo, ali Ivo i ekipa ipak odlučuju isploviti. Dok plovimo, mreže se prebiru, jer već za 45 minuta stižemo do prve pošte, kako ribari zovu svoje pozicije. Ribari jedni drugima rijetko ulaze na pošte, a postoji i određeni bonton, pa tako oni sa sjeverne strane pozicije rijetko dolaze na pozicije s južne strane i obrnuto; ponekad tek strani turisti i ronioci dođu na pošte lokalnih ribara, postajući im nelojalnom konkurencijom.

Hrvatski ribari danas su na granici egzistencije. Da nema državnih subvencija, većina bi završila na burzi rada.

– Problemima nema kraja, od fizičkih do čisto psiholoških. Neki od njih su Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas (ZERP), nadmoć talijanske flote, rekreativni ribolovci koji protuzakonito prodaju ulov i ruše cijenu ribe gospodarskim ribarima, nepovjerenje među ribarima i znanstvenicima, uvjerenje dijela ribara da ribe ne manjka ili, još gore, da je ribe manje, ali da to nije uzrokovano ribolovom. Problemi su i nepostojanje planova upravljanja ribljim fondom, neuređeno i loše kontrolirano tržište ribe. Naprosto je cijeli sustav upravljanja ribarstvom u krizi i očito se ne uspijeva naći rješenje za nagomilane probleme. Potreban nam je novi pristup, s malo manje politike i malo više zdravog razuma – kaže nam biolog Mosor Prvan iz Udruge za prirodu, okoliš i održivi razvoj Sunce.

Za vrijeme plovidbe nailazimo na nekoliko brodova koji svoje mreže vuku po dnu mora, uništavajući pritom morske livade, mrijestilišta riba i neselektivno vadeći ribu, čak i onu najmlađu, kao i organizme koji nemaju tržišnu vrijednost. Ivo i njegova ekipa odavno su odlučili da se ne želi baviti takvim ribarstvom, pa sve manje primjerke vraćaju u more.

– Lovimo malim, pasivnim ribolovnim alatima: riječ je o najselektivnijem oruđu koje nazivamo pasivnim jer se lovi na doček ribe i priobalnim mrežama potegačama. Selektivnost određujemo vizualnim putem. Tehnika i tehnologija toliko su uznapredovale da je prelov ribe svakodnevan. Mislim da se većina ribara slaže da je neophodno smanjiti ribolovni napor, uskoro većina nas neće moći preživljavati od ribarstva. U 20 smo godina dobili mogućnost povećati, obnoviti i usavršiti flotu, no to je sigurno utjecalo na smanjenje ribolovne mase u moru. Osim toga, opterećeni smo visokim troškovima, od goriva do repromaterijala, što je sigurno još jedan od uzroka velikog izlova – objašnjava Škunca.

Ipak, ribari su samo jedna od karika u lancu izlova: zasigurno snose određenu dozu odgovornosti, ali nisu jedini i glavni krivci za aktualno stanje. Međutim, ne treba ni tu generalizirati, kao ni u bilo čemu. Škunca i njegova posada samo su jedan od primjera.

– Bio sam i na velikim brodovima i na onima koji su opremljeni velikim mrežama, sonarima i roniocima, ali poštujem svoga djeda i činjenicu da to nije dobar način lova. Mogao sam se baviti i takvim ribarstvom, ali to jednostavno odbijam – dodaje Škunca.

Ni članovi Sunca ribare ne smatraju krivcima za loše stanje ribolovnog fonda.

– Oni su zadovoljavali potražnju svih nas koje nije bilo briga odakle dolazi riba, je li ulovljena dopuštenim alatima, na dopuštenom području i u dopušteno vrijeme. Ne možete očekivati od ribara da sami kroje zakone i regulative te ih još u praksi provode. To je stvar sustava i odgovornost države. Država mora donijeti regulative koje će se temeljiti na najnovijim znanstvenim podacima i onda ih provoditi na terenu. U posljednjih 20 godina imamo zakone koji sami po sebi nisu najbolji, a onda se još ne provode na terenu, jer nema dovoljno nadzornih kapaciteta. Da stvar bude gora, zbog tromoga se pravnog sustava često izvuku oni uhvaćeni u protuzakonitom ribolovu. Jedina razlika između ribara i svih ostalih u lancu ribarenja je što ribari sami sebi pile granu na kojoj sjede. To je, nažalost, najveća tragedija – kaže Prvan.

U Suncu se već godinama zalažu za stvaranje zaštićenih morskih područja i provođenje već postojećih zakona. ZERP bi se mogao zamijeniti stvaranjem ribolovnih rezervata, za što se temelji mogu pronaći u Zakonu o morskom ribarstvu. Prema navodima ekoloških udruga, morska zaštićena područja u 150 različitih svjetskih primjera pokazala su se najsnažnijim alatom za osiguranje obnove ribljeg fonda: ako se njima efikasno upravlja, ne štiti se samo riba nego i cjelokupni ekosustav. Riječ je o jednostavnom sistemu, gdje uslijed obustave ribarenja na određenom području dolazi do obnove ribljeg fonda – u jednom trenutku ribi postaje “tijesno”, pa se seli u okolna područja, gdje je ribolov dopušten, i tako ih obogaćuje.

Pet ribara na jednu ribu, a prognoze su još gore

– Moj iskreni odgovor na pitanje o stanju u hrvatskom ribarstvu? On je kratak i jednostavan: stanje je dosta kaotično i s ne baš najboljim prognozama za budućnost. Došlo je do toga da danas, laički rečeno, na jednu ribu dolazi pet ribara. Sve gospodarski najcjenjenije vrste pokazuju znakove prelova. Prije trideset godina, prosječna težina ulovljene škarpine bila je dva do tri puta veća nego danas; ono što je nekada bio prosječni ulov, danas je kapitalni! Više od trideset posto svjetskih ribljih stokova je prelovljeno, a znanstveni radovi opisuju evoluciju ekološke povijesti Jadrana iz normalne, s velikom ribarskom proizvodnjom, u iscrpljenu proizvodnju, kojoj prijete eksplozije populacija meduza, visoka mikrobna aktivnost i različite anomalije morskog okoliša. Mislim da uopće nije pretjerano reći da je nerazumni izlov morskih organizama doveo do ekološkog osiromašenja Jadranskog mora u svim njegovim komponentama. Unatoč tome što se svi ponosimo Jadranom i njegovom ljepotom, očito je da je kod nas etika očuvanja mora još u povojima – govori Mosor Prvan.

Iako Europska unija sada uviđa važnost zaštite mora i ribolova, ribarstvo u njezinim morima već je na ivici izumiranja.

– Sa samo malo boljom organizacijom, malo više suradnje među sektorima i zainteresiranim stranama, možemo puno napraviti. EU nam može pružiti podršku i alate, ali na nama je da zasučemo rukave i uhvatimo se posla. Znanstvenici su ti koji trebaju reći koliki je izlov održiv, država mora osigurati zakone koji će to odražavati te ih provoditi na terenu, a na ribarima i potrošačima je da se tih zakona pridržavaju. Stvarnost je zapravo vrlo jednostavna i u njoj leži poruka i ribarima i odgovornoj vlasti: ekosustavi imaju ograničen kapacitet proizvodnje koju diktiraju biofizički principi i nikakva želja za više ribe i bilo kakav politički pritisak ne mogu proizvesti ni kilograma više od toga – objašnjava Prvan.

Nesumnjivo, Jadransko more jedan je od najvrednijih resursa koje Hrvatska posjeduje. Međutim, prema ocjenama ekologa i znanstvenika, ono se već toliko izrabljuje da mu prijeti kolaps u smislu održivosti. Iz mora se desetljećima samo uzimalo, a malo mu se vraćalo. Razvojem tehnologije stvari su postale još gore, pa je Jadran danas zaista na rubu odumiranja. Dok se puni budžet i privatni džepovi, nikome nije previše stalo do priče o održivosti i ekologiji. No ako se nešto ne preokrene, uskoro nećemo imati ni ribe ni ribara. Samo obalu s pustim apartmanima i mrtvim morem.