Od Gavrila do Ruže

 Nedjeljom u dva

Uz ovakve domoljube Hrvatskoj nisu potrebni neprijatelji. Istoga dana kada je Ruža Tomašić gostovala kod Aleksandra Stankovića, središnji je Dnevnik objavio da se u zemlji svakoga dana gase tri farme mlijeka. No taj je fenomen privukao sedamdesetak puta manje medijske pažnje od, sada već povijesne, “prispodobe o gostima”.

Aleksandar Stanković Ružu je Tomašić tretirao s notom sućuti, kao biće koje zahtijeva anamnezu, objekt koji zahtijeva stručnu opservaciju. Gospođa Tomašić, naime, doživljava intenzivne halucinacije. U Vladi ona vidi 30 posto Srba, što je po njoj dokaz da je srpska zajednica u Hrvatskoj “ravnopravnija od drugih”. Ali na niz pitanja otkuda je, dovraga, izvukla tu statistiku, Ruža ne uspijeva otići dalje od odgovora: “Rekli su mi neki novinari, evo baš prije emisije.” Koji crni Srbi? Koji novinari? Je li tako radila i policijski posao? Ako jest, jasno je zašto joj nije bilo mjesta u Kanadi. Imena, prezimena, egzaktnost, ništa od toga ne bismo mogli od Ruže ni kliještima izvući. Zastupnica koja je bez srama prozivala neke sabornike jer da ne govore hrvatskim jezikom, sama – kako smo vidjeli u emisiji – natuca materinji jezik. “Pokušavate moje riječi izokrećati”, rekla je Stankoviću. Pa onda: “Da nekog Srba pozovemo” i “Mi smo išli sa netkim…”

Teorije o “srpskoj Vladi” po Zagrebu inače kolportira i popularni Ćiro Blažević, što znači da pomalo stječu pravo građanstva u nacionalističkoj čaršiji, a odatle do Markova trga put nikada nije bio ni predug ni prestrm. One, dakako, nisu istinite – no zato nisu manje opasne. Mehanizam je njihove tvorbe jasan. To je odbijanje priznanja krivice za vlastiti udes. Hitler je godinama nakon Prvoga svjetskog rata širio posve izmišljenu teoriju o “nožu u leđa”, prema kojoj su za propast Njemačkog Carstva u Prvom svjetskom ratu krivi Židovi. Jednoga dana ta je laž, dovoljno puta ponavljana, postala istina, a epilog znamo…

Bit će zanimljivo vidjeti kako će se vrh Prisavlja postaviti prema novom istupu Ruže Tomašić. Hoće li novopostavljeni urednici sezonu lova započeti odstrelom svoje najveće zvijezde? Ili će se ispričati Denisu Latinu, Ružici Renić i Katji Kušec, koji su zbog nastupa Ruže Tomašić u Dnevniku 3 suspendirani? Nešto bi od to dvoje, kazuje logika, moralo biti, no logika odavno ne stanuje na Prisavlju, pa najvjerojatnije nećemo vidjeti ni jedno ni drugo. Izjeo vuk magare.

 Atentat u Sarajevu

Iduće godine o Vidovdanu bit će puno stoljeće otkako je Gavrilo Princip na Latinskoj ćupriji u Sarajevu upucao Franju Ferdinanda i ženu mu Sofiju. Most je kasnije nazvan Principov, da bi 1992. opet postao Latinska ćuprija, a između početka i kraja tog kruga Veljko Bulajić snimio je film o ubojstvu koje je Južne Slavene gurnulo u ljubavnu vezu od koje se i danas liječe. Ferdinanda je glumio Christopher Plummer, u filmu nastupaju i Maximilian Schell i Florinda Bolkan. Snimljen 1975., četiri godine nakon Hrvatskog proljeća (zašto se svi nazivi povijesnih procesa kod nas, od Proljeća do Domovinskog rata, plagiraju – prvi od Čeha, drugi od Rusa?), “Atentat u Sarajevu” produciran je kao pokušaj nevine restauracije Titove ideje jugoslavenstva, a danas može služiti kao dokaz da je u to doba još bilo ne samo tlapnje o veličini, nego i veličine same…

Bulajić je kao Staatsregiseur razmjerno velike države mogao raspolagati budžetima i glumcima koje danas, izuzmemo li Kusturicu, kinematografije u regiji mogu samo sanjati. Uvodne scene lova (hohštapler Ferdinand, kojeg je Franjo Josip prezirao a Monarhija mrzila, ustrijelio je za života oko 5.000 jelena) djeluju iznimno raskošno, no danas bi izazvale bijes prijatelja životinja, jer su jeleni stvarno ubijeni pred kamerama i njihova smrt djeluje izuzetno mučno. Nekoliko prizora u filmu dojmljivo je režirano (najbolji je onaj tuče u kavani, dok je kristoliko aranžirano mučenje Šarca izuzetno potresno), ali “Atentat” ipak nije velik film. Razlog: Bulajićevi su likovi, kao i u većini njegovih epova, plošni, bez dubine, i osim po licima, po ostalome teško možemo razlikovati Principa, Čabrinovića ili Mehmedbašića. Autor u njihove osobe ne ulazi, on ih samo slika, kao dio jedne šire panorame. Film je politički korektan i naspram austrijskih i naspram bosanskih i naspram srpskih likova i situacija, ali nije došao do vizualizacije tragike koju bi dosegao autor tipa Istvana Szaba, majstora portretne minijature. Szabovi likovi (pukovnik Redl) u jednoj jedinoj sceni (npr. kada se Redl srami svoje sestre zato što je po nacionalnosti Rusinka, a njemu u vrhu K. und K. vojske to donosi “reputacijsku štetu”, pa je jednostavno zataji) uspijevaju pokazati ključni problem jedne složene države koja se raspala pa ju je, nažalost, naslijedila još gora, koja se onda također raspala, pa je i nju naslijedila još gora… No Bulajića intimne drame ne zanimaju previše, njega zanima epska slika cjeline.

Emitiranje filma na HTV-u izazvalo je, s obzirom na vidljivu jugoslavenstvujušču ideju, ponešto prosvjeda na internetskim forumima, ali ne odveć. Čini se da je kolektivnom duhu jasno da se nakon 1. srpnja Hrvatska opet vraća u zajednicu iz koje su je ispisali Principovi meci. To je znak sazrijevanja građana ove zemlje i dokaz da je jugo-trauma – samim tim što se prema njoj mogu odnositi ležerno – pred svojim svršetkom. Kolektivne se mržnje još usmjeravaju prema istoku (vidimo Ružu), ali doći će dan kada će netko ljudima ove zemlje objasniti da je stvar gotova i nepopravljiva, da su firme koje se danas vrte na ovim prostorima Mol, Erste, RBA, Intesa, DT i slične, a ne Genex i JAT, i da stotinu godina nakon Principa više nitko ne bi založio ni mali prst, a kamoli život, za stvaranje države slavenskog juga.

 Dnevnik HTV-a

Ana Muhar odradila je nekako izvještaj sa sprovoda Margaret Thatcher, najvećeg kojeg je Britanija vidjela nakon Churchillove smrti. Na tom je sprovodu jedna stvar bola oči: pokojna se premijerka zalagala za privatizaciju svega što se privatizirati dade, ustrajući na čudnovatoj ideji da društvo ne postoji, nego samo pojedinci. Pogreb joj međutim nisu platili pojedinci nego nacija, i to lijepih osam milijuna funti. Smrću je poništila sve u što je za života vjerovala, a elementi tih uvjerenja danas bi ljekovito došli ovoj državi, u kojoj više od pola bruto društvenog proizvoda generira država, a razne klijentelističke strukture mogle bi pojesti i tri puta više. U vrijeme Ivice Račana proračun je iznosio 82 milijarde kuna, danas je veći od 114 milijardi i sasvim je jasno da nam treba manje države a više privatne inicijative, da nam ne trebaju petoljetke nego masovna inicijacija građana u poduzetništvo i likvidiranje tisuća i tisuća raznih organizacija čiji je idejni temelj staromodno parazitsko solunaštvo, ovog ili onog tipa, no dok god ne zveknemo o dno, nećemo se opametiti.