Bolest kuma

Ako bi se jednoga dana sastavljala antologija pod naslovom “Kumstvo i hrvatstvo”, s primjerima čije bi puko nizanje i blaga karnevalska obrada argumentirali činjenicu da u ovoj zemlji nikada nije zaživio ni jedan princip od univerzalne važnosti, te da je, zahvaljujući mentalitetu i slavnoj tradiciji nepotizma, aroma “duhovnoga stanja” u Hrvatskoj usporediva još samo s ambijentom kakav vlada u neprovjetrenom klozetu, slučaj Radman & Rogošić – točnije: slučaj Josipović & Radman & Rogošić – zauzimao bi posebno mjesto, što zbog nedostatka srama iskazanog prilikom samopromocije, što zbog ciničnoga napora da se nova razdioba sinekura na javnoj televiziji predstavi kao “povratak profesionalizmu” i povijesni rastanak s “dosadašnjom praksom”, naime s distribucijom funkcija po babi, stričevima i političkoj podobnosti.

Ima nečega gospodski uzvišenog u “rodijačkoj” filozofiji Željka Keruma ili Ljube Ćesića Rojsa usporedi li se s građanski nacifranom pozom čitave vojske radmana i rogošića, “profesionalaca”, “legalista”, “ozbiljnih ljudi”, koji se rojsovsko-kerumovskih hranidbenih načela neizmjerno groze, odbacuju ih od sebe poput prhuti s ramena, e da bi malo zatim, čim kucne odgovarajući politički trenutak i započne projekt brzopoteznog socijalnog uguzivanja, posegnuli za kumsko-rodbinskim ključem.

Gospoda građani nisu seljaci u duši, nego u karijeri, pa u odnosu na prononsirane seljačine predstavljaju nešto kvarniju robu. To je taj septički učinak hipokrizije: ako se dvojac Kerum & Rojs nudi poput otvorene knjige, tandem Radman & Rogošić nadaje se kao otvorena zahodska školjka. Prva se lako čita, uz drugu se teško diše.

Glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman postavio je dakle za glavnoga urednika prvog programa HTV-a Željka Rogošića, novinara provincijalnog formata, zato jer mu je ovaj vjenčani kum, a uz to je Radmanov brat oženjen Rogošićevom sestrom. Svoj doprinos inauguraciji trebali su, prema pravilima što ih je odredio Radman, dati novinari i tzv. kreativno televizijsko osoblje (ma što to značilo), no nakon što su prebrojani njihovi glasovi, ispalo je da Rogošić među petero kandidata zauzima mizerno predzadnje mjesto. Ravnatelj Radman, dakako, promptno je pljunuo u model koji daje neodgovarajuće rezultate (makar je sam na njemu inzistirao, pošto on, eto, nije Kerum) i tako učinio dugoročno korisnu stvar: u startu je obesmislio proceduralnu dekoraciju poturenu da posluži kao alibi autokratskome vođenju javnoga medija.

Želeći preduhitriti zlobne novinarske hijene, akteri su sami javno izložili uzajamnu bliskost, pa je tom prilikom Rogošić, prepun iskrenog oduševljenja svojom osobom, izjavio kako je Radman “previše ozbiljan čovjek” da bi njega, Rogošića, postavio na odgovornu dužnost po kriteriju kumstva. Tome mišljenju – da je, naime, Rogošić postao glavni urednik usprkos činjenici da mu je Radman kum i brat od sestrina muža – priklonio se i predsjednik države dr. Lignjoslav Josipović, pitajući sebe i svekoliku javnost “treba li diskriminirati ljude koji su s nekim u određenoj vezi”. Ne treba, razumije se: “Na kraju je presudna ocjena je li gospodin koji je izabran stručnih i moralnih vrlina da može zauzeti poziciju za koju je imenovan.”

Tu valja imati na umu da je upravo Josipović – koji kontrolira medijski prostor bez Tuđmanove zakonske infrastrukture, ali sa sanaderovskom strašću i talentom za općenje s novinskim mogulima – instalirao aktualnog komesara HRT-a, te da je svakome od partnera na političkoj sceni bio spreman odgristi nogu kako bi se izborio za Radmanovo ustoličenje. Kakve su, pak, “stručne i moralne vrline” predsjednika države da kadrovski dizajnira javnu televiziju, nije preporučljivo pitati, jer – “treba li diskriminirati ljude” gladne moći samo zbog toga što su im sramotno staromodnim ustavom dodijeljene ovlasti paramecijuma?

Za našu priču ilustrativnije je da se, u novim okolnostima, slučaj Radman & Rogošić obnavlja nakon skoro četvrt stoljeća: kada je Goran Radman, kao uzoran omladinac i perspektivan partijski kadar, koncem osamdesetih imenovan generalnim direktorom TV Zagreb (današnji HRT), na mjestu odgovornog urednika TV centra Split iznenada je osvanuo Željko Rogošić – nikako zbog toga jer mu je Radman kum i brat od sestrina muža, već radi “stručnih i moralnih vrlina” – a tu je dovučen iz nekog komitetskog budžaka gdje se bavio ideološkim radom, osvješćivanjem radničke klase i časopisnom popularizacijom dogmatskog marksizma.

Poslije demokratskog prevrata, trudio se svim silama na televiziji zadovoljiti kriterije vampirskog hrvatstva što ih je nametnuo Antun Vrdoljak, ali mu, usprkos zavidnim rezultatima, nisu vjerovali (a nije više bilo ni kuma da mu pridrži leđa), pa je, iskobeljavši se iz kontejnera za krupni otpad, stvaralački lunjao kroz više novinskih redakcija, ostavljajući sluzavi trag, da bi u završnoj etapi – prije nego se uz drugarsku pomoć Hloverke Novak-Srzić i kompanije okupljene oko Core Medije vratio u redakciju dokumentarnog programa HTV-a – s udarnim perima iz “Nacionala” sastavljao hajkačke feljtone o “novinarima koji su okrvavili ruke” i gazdu tabloida, Ivu Pukanića, glavnoga medijskog logističara regionalne mafije, “odveli u smrt”.

Sada, uspio je stručno i moralno falsificirati biografiju priloženu uz natječaj za glavnog urednika HTV-a 1, navodeći, primjerice, kako je od ’83. do ’89. radio kao “urednik unutrašnje politike” i u “Slobodnoj Dalmaciji” i u “Nedjeljnoj Dalmaciji”, a kako sam stjecajem okolnosti u to vrijeme pisao za oba lista, uglavnom članke koje je trebalo odnijeti “uredniku unutrašnje politike”, mogao bih pod prisegom svjedočiti da Radmanov kum poslove opisane u biografiji obavljao nije, niti je u spomenutim glasilima bio zaposlen.

Na taj način Rogošić & Radman – prigrljeni mentorskim kracima doktora Lignje – u današnjem dobu oživljuju dobra stara vremena; reafirmiraju vrijednosti iz zadnje faze Saveza komunista, kada se cjelokupan idejno-politički potencijal partije svodio na ispašu za prikladne karijeriste, kada su najbolje uređene društvene štale bile pune preživača koji “ispravno misle” i vode računa o reprodukciji vlastite vrste, a postojala je bogme i nacionalna televizija, upravo onakva kakva nam treba danas. Tu će se, uz pomoć brigade izvježbanih podobnika, obavljati jednostrana promocija nositelja dvostrukog morala, uključujući gospodina s krakovima, uključujući rukovodni kadar s Prisavlja, opremljen s dovoljno vrlina da javnu instituciju, u javnome interesu, pretvori u porodičnu manufakturu.

Izmijenjen je samo asortiman potrošnih ideala. Ako je suditi po zadnjem Rogošićevu novinarskom uratku, dokumentarnom serijalu o Miljenku Smoji, gdje je pisac serviran u kariranom izdanju, “približen publici” i kroatiziran do neprepoznatljivosti, toliko da je nedostajala još samo snimka na kojoj tvorac “Veloga mista” pjeva “Lijepu našu”, cjeliva šahovnicu i kleči pred gipsanim kipom Majke Božje, informativni sadržaj HTV-a pod novim će uredničkim vodstvom slijediti krivotvoreni životopis potpisnika programa.

Nećemo, dakle, spoznati svu šarolikost hrvatske društvene pozornice na kojoj – kao najudaljenije figure i sušte suprotnosti – egzistiraju Goran Kerum i Željko Radman. Urednik nije toliko glup da bi sišao s kuma.