Kadrovi iz filma strave

Onima koji su ga propustili, vrijedi svratiti pažnju na tekst objavljen prošle subote u “Slobodnoj Dalmaciji”, u kojem se problematizira činjenica da je novopostavljeni glavni urednik Prvog programa HTV-a Željko Rogošić u svojem životopisu, predanom na natječaj za to radno mjesto, lažno naveo kako je 1980-ih bio urednik unutarnje politike u “Slobodnoj Dalmaciji” i njenom nekadašnjem tjedniku “Nedjeljnoj Dalmaciji”.

Već je u prošlom broju “Novosti” na to upozorio naš kolumnist Viktor Ivančić, a sutradan je i sama “Slobodna Dalmacija” objavila kako njeni stariji novinari, ali i impresumi u arhivu, potvrđuju da Rogošić nikada nije bio urednik unutarnjopolitičkih rubrika dvaju listova ni njihov zaposlenik, nego tek povremeni vanjski suradnik. Tekstu je bilo prilijepljeno poduže Rogošićevo očitovanje, u kojem nije mogao ignorirati činjenice, iako je svoje lažne navode nastojao zamagliti tvrdnjom da je ipak za te listove “pisao i uređivao tekstove”. “A mogao sam biti, ne samo urednikom u unutrašnjoj politici, već i urednikom unutrašnje politike u stalnom radnom odnosu, što mi je glavni urednik u više navrata i nudio”, napisao je “Slobodnoj” Rogošić, priznavši time da je na HRT-ov natječaj poslao biografiju čovjeka koji je mogao biti, ali u stvarnosti nije bio.

On je, naime, u toj biografiji naveo: “1986 – 1989. Urednik unutrašnje politike i komentator, ‘Nedjeljna Dalmacija'”, a odmah ispod toga: ‘1983 – 1986. Urednik i komentator unutrašnje politike, ‘Slobodna Dalmacija'”, iz čega se moglo jedino zaključiti kako je u tim rubrikama svojedobno bio šef. No u stvarnosti je, dakle, urednik bio netko drugi, a Rogošić tek vanjski suradnik, koji je povremeno pisao i redigirao tekstove.

Iz Rogošićeva odgovora “Slobodnoj” očito je da ga sjećanje nije izdalo i da u biografiji nije riječ o konfabulaciji u medicinskom smislu, već naprosto o falsifikatu. On se još opravdava da je to mogao napisati jasnije, ali da je formular tražio kratke opise poslova, no iskusno uredničko oko odmah će primijetiti kako je “vanjski suradnik”, što je zapravo bio, za deset slova kraće od “urednik unutrašnje politike”, što je izmislio. Uspio je, uostalom, u taj formular ugurati pet stranica samohvale, najviše od svih kandidata, koji su se mahom stisnuli na dvije. Za nekoga tko se na kraju životopisa pohvalio visoko razvijenim komunikacijskim vještinama i jasnim izražavanjem, te su nepreciznosti prevelike da se ne bi okvalificirale lažima.

Rogošić je u to vrijeme zapravo bio djelatnik Marksističkog centra Konferencije SKH u Splitu, što on navodi u svojem životopisu, ali samo do 1983. godine, tobožnjeg početka rada za “Slobodnu”. Paralelno navodi da je od 1982. bio urednik u časopisu “Pogledi”, a od 1986. njegov glavni urednik, no ne napominjući da je Centar SKH bio izdavač tog časopisa, koji je izlazio tek par puta godišnje, i ne pojašnjavajući što je tamo radio ostatak vremena. Upravo odatle će Rogošić 1989. doći za urednika splitskog TV centra Televizije Zagreb, za čijeg je generalnog direktora 1987. postavljen 30-godišnji Goran Radman, tadašnji savjetnik i tajnik u Predsjedništvu SR Hrvatske i predsjednik Saveza socijalističke omladine SFRJ. Dakle, isti onaj Radman čiji je brat već tada bio oženjen Rogošićevom sestrom i kojem je Rogošić bio vjenčani kum.

Iako se subotnja “Slobodna” Rogošićevim prelaskom iz partijskog centra za idejni odgoj u TV centar nije bavila, on je sam u svojem očitovanju odlučio napomenuti da su za taj transfer uvelike zaslužna bila dva bivša glavna urednika “Slobodne”, “a da Radman (kum, jelte) o tome ništa nije znao”. Danas, kada je Radman ponovo ravnatelj HRT-a, a Rogošić postavljen za glavnog urednika, unatoč tome što je bio plasiran tek kao četvrti u izjašnjavanju kreativnog osoblja, Radman uvjerava javnost kako “svjetonazorske, kumske i političke preferencije u izboru svih urednika i ravnatelja poslovnih jedinica nisu bile uzete u obzir, već je glavni kriterij bio profesionalizam”. To zvuči samo malo manje šuplje od Rogošićeve tvrdnje da Radman 1989. uopće nije znao koga je postavio na čelo regionalnog centra.

Statut HRT-a propisuje da za glavnog urednika može biti imenovana osoba koja ima “najmanje pet godina radnog iskustva na uredničkim poslovima”, za što nije dovoljan period do 1993. koji je Rogošić proveo u TV centru Split, dok je uređivanje desetak brojeva “Pogleda” ipak slabašna referenca.

“Kakve svrhe ima biti krivotvoritelj biografije svojih mladih dana, kada moja karijera od sredine 80-ih do danas dovoljno govori o meni kao novinaru i uredniku”, pita se u odgovoru “Slobodnoj” Rogošić, čime izaziva pitanje o tome u kolikoj je mjeri krivotvorena i biografija njegovih starijih dana te je li, primjerice, u tjednicima “Globus” i “Nacional”, čiji je kasnije bio dopisnik, bio “urednik unutrašnje politike” na isti način kao u “Slobodnoj” i “Nedjeljnoj”.

Činjenica da Rogošić vlastitu biografiju nije bio u stanju napisati u primjerenoj korespondenciji sa stvarnošću govori nešto i o njegovom profesionalnom stilu, tzv. vrsnom nijansiranju kojim je, primjerice, u nedavnom dokumentarcu domoljubno nijansirao Miljenka Smoju i kojim je, potvrdivši “Slobodnoj” da je do 1989. bio zaposlenik kongregacije za nauk komunističke vjere, vrsno pridodao da je od tadašnjih struktura moći dobivao prijetnje “zbog kritičkih članaka o društvenim promjenama i kraju dominacije Saveza komunista”.

“Vrsno nijansiranje komunikacijskih formi u razgovoru s ljudima različitih profila” Rogošić je, naime, naveo u životopisu među svojim komunikacijskim vještinama, a uz tu preporuku prilagodljivosti dodao je još i “odlične sposobnosti vođenja tima s istančanim osjećajem za identificiranje slabosti i vrlina pojedinih članova tima”. A to je identificiranje ključno od početka projektiranja nove HRT-ove kadrovske arhitekture.

Najprije je na taj način bio identificiran sam Radman, koji je 1987. na Prisavlje bio delegiran iz Predsjedništva SRH, a ovog puta od strane predsjednika RH. Da predsjednik stoji iza njegova imenovanja smatra se nekom vrstom javne tajne, koja se ipak redovno spominje čak i u medijima bliskim Pantovčaku, a gostujući na jednoj od tribina koje se održavaju u Hrvatskom novinarskom društvu (HND), predsjednik saborskog Odbora za medije Branko Vukšić ispričao je okupljenima kako je osobno na Pantovčak vodio neke zaposlenike HRT-a koji su od Ive Josipovića tražili podršku za izbor Radmana. Vukšić je time htio dokazati kako su Radmana doveli sami novinari, a ne on i Josipović, no kada se ogoli taj sofizam, ostaje samo svjedočanstvo predsjednika saborskog odbora nadležnog za izbor ravnatelja HRT-a da je u vezi toga pohodio adresu koja s time ustavno-pravno ne bi smjela imati ništa.

Nakon što je osobno bio identificiran, Radman je najprije identificirao Gorana Rotima kao novog ravnatelja programa HRT-a, s ovlastima da zajedno s njime postavlja sve ostale urednike, i Rogošića kao glavnog urednika Prvog programa, sa zadacima da oni identificiraju naniže, čime će biti stvorena vertikala najsposobnijih za opsluživanje interesa naviše. Od 18 glavnih uredničkih funkcija, Radman je u 11 slučajeva slijedio većinsko izjašnjavanje osoblja HRT-a, a u sedam postavio ljude koji su bili drugoplasirani ili trećeplasirani, očito intervenirajući svugdje gdje mu je bilo važno uspostaviti kontrolu, a gdje mu izbor osoblja nije bio po volji. Pritom je Rotim bio drugoplasirani, iza Marije Nemčić kojoj je zauzvrat povjerena funkcija ravnateljice produkcije, a Rogošić je bio najeklatantniji primjer “identifikacije” odozgo, jer su ga kolege sa 70 posto nepovjerenja stavili tek na četvrto mjesto.

HND je protestirao izrazivši “iznimno nezadovoljstvo” takvim imenovanjima, a predsjednica njegova televizijskog ogranka Elizabeta Gojan ocijenila da se radi isključivo o ljudima glavnog ravnatelja koji su izabrani na netransparentnom natječaju, nepoznatih kriterija i bez ikakvih programa. Reagirale su i neke udruge, počeli se čuditi drugi mediji, no Radman je mogao unaprijed računati da će njegovi namještenici dobiti podršku: ukazao se predsjednik pojasnivši javnosti da nije u redu diskriminirati ljude samo zbog osobnih veza i da je zapravo presudno posjeduju li oni “stručne i moralne vrline za taj položaj”. Time je kadroviranje na HRT-u zatvorilo puni krug, a nije, naravno, bila stvar u tome da se unaprijedi kuma, nego da se HRT kadrovski profilira adekvatno budućim zadaćama vrsno nijansiranog informiranja javnosti.

Sporan izbor uredničkih kadrova ostavio je u drugom planu sporan izbor dvaju preostalih ravnatelja, Duška Zimonje, imenovanog na čelo poslovne jedinice tehnologija, i 31-godišnjeg Borisa Sruka, postavljenog za ravnatelja poslovanja. Zimonja ima iza sebe dugogodišnje iskustvo u vođenju tehničkih odjela na HRT-u i RTL-u, no sada se na HRT vraća s mjesta člana Vijeća za elektroničke medije, koje nadzire HRT, ali i konkurentske televizije i radija. Zbog toga Zakon o elektroničkim medijima precizno navodi da se član Vijeća godinu dana od razrješenja ne može imenovati za člana uprave, nadzornog odbora ili upravnog vijeća u pravnim osobama u domeni Zakona.

No portal Index.hr, koji je pisao o tome, dobio je od HRT-a odgovor da se od lanjskih izmjena Zakona o HRT-u i Radmanovih izmjena Statuta HRT-a ravnateljstvo te kuće ne može smatrati njenom upravom, jer HRT-om upravlja isključivo glavni ravnatelj. To je vrlo nategnuto tumačenje, jer članovi ravnateljstva u stvarnosti obavljaju direktorske poslove, a jedan od njih u odsustvu glavnog ravnatelja kao zamjenik preuzima i sve njegove ovlasti. Zimonja je, k tome, lani došao u Vijeće iz tvrtke Mediahub, s kojom je Radman upravo sklopio 300.000 kuna vrijedan ugovor za usluge savjetovanja iz područja medijske tehnologije.

Sruk je pak bio član uprave Medikol grupe u vrijeme afere iz 2011., kada je otkriveno da je ta privatna tvrtka stekla monopol na PET/CT pretrage. U njegovoj biografiji upada u oči podatak da je rođen 1981. i da je diplomirao 2003., a već je stigao prikupiti “najmanje deset godina radnog iskustva” i “organizacijske i upravljačke sposobnosti dokazane u dosadašnjem radu u trajanju od najmanje pet godina”, što su bili uvjeti propisani javnim natječajem. Njegova je biografija nijansirana titulama rastezljivog značenja, tako da je već za studija 2002. postao “asistent direktora” Ceufin brokersa, a 2003. “asistent direktora” DTR-a. Od 2004. bio je “voditelj prodaje” Isover izolacijske vune, a od 2005., kada je imao 24 godine, “senior consultant” u tvrtki T&MC. Od 2006. Sruk je već “glavni menadžer za odnose s klijentima” PBZ-a, od 2008. do 2012. “potpredsjednik grupe i član uprave” Medikola, a od 2012. “savjetnik uprave – direktor” Korlea investa.

Međutim, u sudskom registru on je kao član uprave Medikola upisan samo od 2009. do 2012., te još jedino od konca 2011. kao direktor Hidrogeos savjetovanja, neaktivne tvrtke bez zaposlenih. Očito su njegove druge upravljačke funkcije bile suviše neformalne za registar, no on ipak ima jednu važnu referencu – predavački angažman od 2009. do 2011. na veleučilištu VERN, kada je dekan bio Goran Radman.