Brucoši s periferije

Radit ćemo do smrti, penalizirat će se svi koji u starosnu mirovinu odu prije nego iza sebe nakupe 42 godine radnog staža, ukida se beneficirani rad, po mogućnosti u svijet će se rada vraćati invalidi i penzioneri, čak i oni nepenalizirani (o dječjem radu još ništa ne govore, ali…), zaštita na radu će se reducirati, redizajnirat će se radno vrijeme u cilju veće interne fleksibilizacije rada, a redizajnirat će se i radni ugovori poradi veće eksterne fleksibilizacije, školovat ćemo se doživotno ali za svoje pare, pojačat će se pritisak na produktivnost, jednom riječju, svi do jednog bit ćemo podvrgnuti strogim i permanentnim mjerama iz područja kompetitivnosti, efikasnosti i konkurentnosti. Ovo su samo neki naglasci (dakako, napisani s puno eufemizama i okolišanja) iz Vladinog dokumenta pod nazivom “Ekonomski program Republike Hrvatske 2013”, koji je Kukuriku ekipa prihvatila na sjednici od 18. travnja.

Prvu hrvatsku sedmoljetku u Europskoj uniji (do 2020. godine), s čak 81 mjerom iz svih područja života, javnosti je ukratko predstavio potpredsjednik Vlade Branko Grčić. Međutim, domaća javnost ovdje nije bitna, ovaj dokument je naime obaveza Hrvatske prema Europskoj uniji, odnosno to je obaveza da redovno na ocjenu dajemo naš ekonomski plan u nadi da ćemo brucoški uspješno proći semestar. Riječ je dakle o svojevrsnoj ulaznici Hrvatske u “društvo izvrsnih”, odnosno procjeni s kojim kapacitetima ulazimo u Uniju. A podaci iz dokumenta kažu da, među ostalim, ulazimo sa skoro milijun i 400.000 siromašnih, s javnim dugom u visini od 57 posto BDP-a, s nadolazećim dužničkim obavezama (samo obveznice) u naredne tri godine u visini od oko 13 milijardi kuna i preko dvije milijarde i 200 milijuna eura. Kod ovolikog duga, koji je uglavnom euriziran, ne dolazi u obzir pad vrijednosti kune u odnosu na euro jer bi to, prema procjenama, javni dug poskupilo za preko 25 posto.

Da bi se ta rupa zatrpala ne samo da ćemo svi skupa morati biti pravi stahanovci, nego ćemo morati igrati posve po pravilima financijskih središta Europske unije. Dosta stidljivo, tek negdje na 37. stranci, “Ekonomski program” spominje ono najbitnije, tzv. six pack (pet regulativa i jedna direktiva o ekonomskom upravljanju, doneseni prije godinu i pol u EU-u), odnosno paket ekonomskih mjera EU-a kojemu se moramo prilagoditi, a o čemu će brigu voditi Odbor za fiskalnu politiku. E sad, što je taj paket? Da ne duljimo, poslužimo se analizom Mate Kapovića koji je na tu temu u “Zarezu” napisao sljedeće: “Uvođenje six-packa je najveća promjena u ekonomskom upravljanju od uvođenja Europske monetarne unije. Njime se stvara čvrsta zakonska baza za koordinaciju europske ekonomske (neoliberalne) politike, postrožuju se, tj. konačno se počinju provoditi, mjere iz Pakta o stabilnosti i rastu, europske strukture dobivaju goleme ovlasti proračunskog nadzora nad pojedinim zemljama-članicama, a praktički čitava ekonomska politika svih zemalja stavlja se pod nadzor EU institucija, pri čemu se djeluje i preventivno i sankcijama. I ono što je dosada bilo izvan dohvata i izravnog utjecaja EU politike, kao socijalna i porezna politika ili pitanje radničkih plaća, kolektivnih ugovora i privatizacije i liberalizacije konkretnih sektora – sada je sve to pod kandžama EU tehnokratske neoliberalne elite.”

Isti nas autor podsjeća da su ovakvu regulativu bile zamislile evropske lobističke grupe još prije desetak godina, ali prije krize bilo ju je nemoguće implementirati. Naime, 2002. godine najjača lobistička grupacija europskog krupnog kapitala, Europski okrugli stol industrijalaca (ERT), predlagala je spomenute mjere. Usvojene krajem 2011. godine, mjere nadzora nad nacionalnim budžetima otada se provode svakog travnja i nazivaju se europskim semestrom. A sankcije slijede onda kad nam ukupni javni dug prijeđe 60 posto bruto društvenog proizvoda ili kad nam rashodi u budžetu budu veći od prihoda za više od tri posto. Dakle, na samom smo rubu, čak i preko njega, jer nam je manjak u proračunu 3,6 posto, pa vladajuća garnitura smišlja svakakve planove da ne prijeđemo Rubikon. Recimo, od privatizacije se kani do kraja godine skupiti oko tri milijarde kuna. Kao što se zna, u privatizaciju idu Kroacija osiguranje, Hrvatska poštanska banka, dijelovi željeznice i ostaci brodogradnje. Uz to, fiskalizirali smo se i porezno disciplinirali. U turizmu ćemo ući u akciju “tisuću bazena za hrvatski turizam”, a što se obiteljskog bogatstva tiče, porezom na nekretnine maznut će nam stanove i kuće, dok ćemo u zamjenu dobiti program najma stanova, da bismo i u tome mogli postati fleksibilni i mobilni. Planiraju se još monetiziranje autocesta, konsolidacija vodoprivrede i elektroprivrede te drugih komunalnih poduzeća kao priprema za djelomičnu ili potpunu privatizaciju. Što se obrazovanja tiče, socijalna eugenika je u modi, jer džaba na faks idu samo izvrsni, ostali stoj. Posebno će se podržavati biomedicina i općenito prirodne znanosti te informatika i… to je to. Ostalo je, naročito humanistika, aut. Posebni se prihodi očekuju od famoznih direktnih stranih ulaganja. S tim u vezi je i najava ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka o dolasku Ekson Mobajla da eksploatira jadransku naftu, dakako, jer Ina za to više nije sposobna.

Vratimo se još brojkama. Six pack, naime, propisuje i strogu štednju. Pa nam je tako prošle godine neto plaća realno pala za skoro tri posto, nezaposlenih je preko 15 posto, odnosno gotovo 400.000 ljudi. Bitno su smanjeni socijalni transferi prema građanstvu, potrošačke cijene rasle su prošle, a rast će i ove godine za preko tri posto, pa onda raste i inflacija. Projekcije u sljedeće tri godine govore i da će se smanjiti plaće u javnom sektoru, da će se smanjiti subvencije poljoprivredi, da će pasti davanja za zdravstvo itd.

Bilo kako bilo, ovakva će Vladina izvješća postati redovita, a preuzete obligacije, kao i obično, past će na leđa radnika i općenito zaposlenih. Armiji siromašnih i nezaposlenih, ali i svima drugima, ovakav dokument brutalno stavlja do znanja da, kako bi rekli Lauferi, “ovo nije svijet za nas”.