Nepokorena Hrvatska, kakve se sjećamo
Dok se Hrvatska ne nauči govoriti istinu o svojoj prošlosti, za nju ne bi trebalo biti mjesta u Europskoj uniji. Načelno, ta rečenica zvuči sasvim prihvatljivo, i mogli bismo je aplicirati generalno, na svaku državu i svako društvo. Lažete li o tome što ste nekoć počinili, za vas nije mjesto u savezu historijski te historiografski vjerodostojnih, kakav je EU. Jer tamo se uglavnom laže o onome što se čini danas.
Prva rečenica u ovom tekstu, međutim, zapravo je posljednja u komentaru Jamesa Bissetta, bivšeg kanadskog ambasadora u Jugoslaviji (1990. do 1992.), objavljenom 2. travnja u “Christian Science Monitoru” iz Bostona, u Sjedinjenim Američkim Državama. Bissett se osvrnuo na nedavnu ispriku parlamenta Republike Srbije zbog pokolja Bošnjaka u Srebrenici 1995. godine, ne problematizirajući njezin sadržaj, tek navodeći euromotivaciju kao presudnu za taj potez. Hrvatska bi trebala napraviti isto ako želi u EU, zaključuje on, ali počevši od ustaških zločina tokom Drugoga svjetskog rata.
Borba umjesto isprike
No, kanadskom diplomatu koji slovi i kao stručnjak za Balkan valjda je promaknula činjenica da Hrvatska nije nastala u vrijeme njegova mandata u Jugoslaviji, Albaniji i Bugarskoj, nego se tad odcijepila od federacije u kojoj je bila s još pet republika. Nakon Drugoga svjetskog rata, zacrtana temeljem AVNOJ-a i ZAVNOH-a, ona je imala Sabor i druge ustavne te institucionalno-političke atribute, garante pravnog legitimiteta. Isti je kontinuitet u SFRJ važio za sve.
Ta i takva SR Hrvatska imala je i svoj odnos prema Drugome svjetskom ratu, kao i genocidnom režimu Nezavisne Države Hrvatske. Oni koji su pobijedili ustaše – a takvi su vodili tu Hrvatsku, zajedno Hrvati i Srbi te ostali – nisu se ispričavali zbog ustaških zločina, doduše. Oni su zločince uništili, riskirajući da sami budu uništeni, skupa s civilnim žrtvama etničkog čišćenja, Srbima, Židovima i Romima.
James Bissett zacijelo ima na umu prvenstveno HDZ-ov režim iz devedesetih, kada traži odgovornog za gestu isprike u vezi s Drugim svjetskim ratom. Tuđmanov sramotni resentiman i pozivanje na NDH kao “vjekovni san hrvatskog naroda” urodili su velikim zlom, ali njegovi su se nasljednici, i državnički i stranački, javno ogradili od radikalno-desničarske baštine iz prve polovice prošlog stoljeća; drugo je pitanje koliko smo skloni vjerovati da su iskreni. Hrvatski su čelnici s kolegama iz Srbije izmijenili, također, izraze žaljenja zbog onoga najgoreg što je počinjeno prije 15 do 20 godina. Štoviše, već prpošno trguju međusobnim državnim optužbama za genocid toga doba, a za koje se do jučer mislilo, kao u reklami za onu neku kreditnu karticu, da vrijede – neprocjenjivo. Baš kao što Bissett zapanjujuće nonšalantno žonglira s procjenama broja žrtava ustaškog režima: “300 do 700 tisuća”. Pa, bit će da naš stručnjak za Balkan pojma nema koliko su ljudi u ovim stranama ojađeni brojevima, ili ga za to uopće nije briga, da ne pomislimo štogod gore. Ako se prisjetimo referenci poput one da je i njegovo ime bilo na popisu svjedoka obrane Slobodana Miloševića u Haagu.
Hrvati i Srbi danas se nose s najsvježijim teškim naslijeđem, dakle, i preko glave im se obija ponajviše nesposobnost poimanja vlastite uloge, svakom ponaosob, zatim i po nacijama, u svemu tome. Što se tiče isprike, brižni bi se Kanađanin nemalo iznenadio kada bi vidio koliko mi lako zaodijevamo stvar u prigodnu formu, a potom nastavljamo po starom. Nema problema, ako je stvar u isprici, začas bismo to riješili, i nitko nikome ništa. Ali, nije stvar u tome, nažalost.
Bjelosvjetski stručnjaci
Vidi se to i po Haaškom tribunalu. Ogroman su trud i ufanje velikog broja ljudi založeni pred oltarom božice Iustitie, no čini se da kao društva sve to radimo samo zbog tzv. međunarodne zajednice i njezinih premija za dobro vladanje, pa izostaje efekt po našu kolektivnu svijest i etos. Isprike u tom smislu, isprike formalne i protokolarne, ovdje uglavnom zamagljuju realne odnose i donose štetu, barem dok u nama ne sazrije istinski osjećaj za preuzimanje odgovornosti.
Prema tome, hvala na sugestiji, nama je više na srcu fantastična mogućnost šire katarze negoli isprike i oprosti samo reda radi. Jer, ako je i reda radi, neka stvari idu po redu. A savjetodavci tipa Bissetta ostaju da nas podsjete na onaj bosanskohercegovački vic o namnoženim bjelosvjetskim stručnjacima za nas ovdje, točnije o jednomu koji je tri dana bio u Sarajevu pod opsadom, pa odmah napisao knjigu. Naslov je glasio “Bosna i Hercegovina – jučer, danas, sutra”.