Dan pobjede mora pobijediti

Uobičajeno tiho, kao da ga se srami, Hrvatska je i ove godine “preživjela” Dan pobjede u Drugom svjetskom ratu. Riječ je o 9. svibnju, danu što ga se na različite načine obilježava u nizu zemalja nekadašnjih članica tzv. antihitlerovske koalicije. Hrvatska je bila poprište antifašističkog otpora, imala je iznimno snažne partizanske odrede, pa i Glavni štab za Hrvatsku koji je njima rukovodio, a u skladu sa strategijom Vrhovnog štaba i Josipa Broza Tita; Hrvatska je desetljećima bila dijelom Jugoslavije, širom svijeta priznate i respektirane članice pobjedničke koalicije iz Drugoga svjetskog rata. Usputna primjedba: kao dio te koalicije, Narodnooslobodilački pokret priznat je na konferenciji “velike trojice” (Roosevelta, Churchilla i Staljina) u Teheranu.

To su činjenice. No sve je više onih koji, zavedeni agresivnom antikomunističkom a zapravo profašističkom propagandom u posljednja dva desetljeća, neporecive činjenice odbacuju floskulom da su to laži jugonostalgičara, lansirane početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Takvima su mozgovi isprani, oni naprosto “znaju”. Ali oni su tu, uz nas, među nama, glasni i sve agresivniji.

Ipak, činjenice kažu da je 9. svibanj Dan pobjede nad fašizmom, da su Hrvatska, hrvatski narod i građani Hrvatske uvjerljivom većinom bili na strani antifašizma u ratu koji je tog dana okrunjen pobjedom (u cijeloj Evropi, osim na području bivše Jugoslavije, gdje su kvislinzi i dalje pružali otpor), dok je samo nacionalističko-fašistička manjina tvrdokorno, do samoga kraja, ostala na pozicijama zločinačkog režima uspostavljenog nakon okupacije u proljeće godine 1941. Činjenice dalje kažu da je, kada se osamostalila, Hrvatska donijela Ustav u kojemu je kao jedan od temeljaca na kojima počiva samostalna država upisala i antifašizam. I napokon, činjenice kažu i to da od samoga početka, usprkos svemu spomenutom, službena Hrvatska (tu je i opet njezin drugi predsjednik bio iznimka) nastoji izbjeći čak i spominjanje Dana pobjede, sakrivajući ga iza Dana Evrope što se obilježava na isti datum. Zašto?

Krajnje jasno dijagnosticirano: riječ je o plaćanju danka onim pripadnicima manjine, poražene 1945., kojima je u vrijeme hrvatskog osamostaljenja omogućeno ne samo da igraju značajnu ulogu na domaćoj političkoj sceni (još češće iza njezinih kulisa), nego i da “ponovno pišu” hrvatsku povijest. Povijesnom su revizionizmu početkom devedesetih godina širom otvorena vrata poznatom Tuđmanovom izjavom kako je (nedvojbeno fašistička i zločinačka) Nezavisna Država Hrvatska bila (i) izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda. Taj je povijesni revizionizam nesmiljeno prodro u sustav obrazovanja, a kroz njega se kapilarno širio cijelim društvom, da bi – što je osobito opasno – zavladao i dobrim dijelom medija, gdje se kao njegovi najžešći protagonisti, uz iskonske nacionaliste, profašiste i ksenofobe, pojavljuju ili nekadašnji partijski sekretari, ili ljudi “sumnjivih krvnih zrnaca”, ili pak oni koji misle da u svojem obiteljskom stablu imaju ponešto što bi bilo oportuno sakriti. Pa stoga postaju u indoktriniranju javnosti papskiji od pape.

A država Hrvatska na to uglavnom šuti. Dapače, u euforiji zbog Evrope već se puna dva desetljeća Dan pobjede sakriva iza Dana Evrope, pri čemu kao da nikome ne pada na pamet jednostavna istina: Dan Evrope dan je koji slavi ideju evropskog zajedništva građenog na načelima ravnopravnosti, prihvaćanja različitosti, tolerancije, suživota, otvorenih granica i, naravno, demokracije. Takav Dan Evrope ne bi bio moguć da nije bilo Dana pobjede, da nije bilo pobjede nad idejom i praksom nacifašizma, koja je svoj najužasniji izraz našla u projektu uništavanja cijelog jednog naroda, Židova, u onome što je danas poznato kao holokaust. Drugim riječima, Dan pobjede preduvjet je Dana Evrope. I zato je ne samo smiješno nego i politički glupo prešućivati Dan pobjede, a na velika zvona stavljati (samo) Dan Evrope. Da, to je politički glupo, ako vjerujemo da Republika Hrvatska zaista vodi i želi voditi politiku ravnopravnosti svih svojih građana, politiku uzajamne tolerancije i suzbijanja diskriminacije na bilo kojim osnovama, politiku građenja demokracije kakve ne bi moglo biti bez pobjede nad fašizmom. Predstavnici države kažu da vode upravo takvu politiku. Legitimno je, međutim, imajući sve spomenuto u vidu, postaviti pitanje: Žele li je oni zaista i provoditi?

Nažalost, to se pitanje, svakim danom sve više, može postavljati i tzv. demokratskoj Evropi. Jer usprkos svim zaklinjanjima u suprotno, Evropa ne reagira primjereno na sve učestalije manifestacije u nizu zemalja Starog kontinenta kojima je teško dati drugačiji atribut od onog fašističkog. Najnoviji je primjer Mađarska, gdje usprkos formalnoj zabrani, uz policiju koja gleda i ne intervenira, desničarski Jobbik može održati u Budimpešti notorno antisemitski skup, s kojega se poziva Židove – komuniste da se ispričaju mađarskom narodu za žrtve koje su mu nanijeli. Kod nas su takvi zahtjevi za sada ograničeni “samo” na komuniste, dok su stečena prava umanjena antifašističkim borcima. No hoće li im netko jednog dana dodati Židove? I liberale? I “slobodne zidare”? I na kraju svakoga tko misli vlastitom glavom? Pitanje nije neosnovano, mada bi se takvim moglo učiniti.

Zaključak? A zašto bismo ga uopće trebali? Stvari su savršeno jasne. Usprkos tome što smo u zemlji koja je, ponovimo još jednom, u Ustav zapisala da je građena i na temeljima antifašizma, i usprkos tome što smo na pragu Evrope koje bez tog antifašizma ne bi bilo (mada ona to ponekad kao da zaboravlja).

Umjesto zaključka, jedan podatak i uz njega odmah pitanje. Nedavno je u Petrogradu svečano otvorena nova, moderna zgrada kazališta, kažu jedna od najmodernijih u Evropi. Prije službenog, svečanog otvorenja priređena je posebna predstava za iznimne uzvanike, a među njima posebno su mjesto imali veterani Drugog svjetskog rata. Može li se itko sjetiti ma i jedne prilike u kojoj su u Hrvatskoj, otkako je postala neovisna država, veterani-antifašisti, pobjednici, dobili posebno mjesto i status, a time i priznanje? Samo jedne jedine?