Bankarski mač nad glavama

Novinar Arsen Oremović predstavio je, kao jedini domaći naslov na ovogodišnjem Subversive Film Festivalu, svoj debitantski slikopisni uradak “U braku sa švicarcem”. Riječ je o 55-minutnom dokumentarcu koji zasijeca u dobro poznatu temu hrvatske sadašnjice, stambene kredite u švicarskim francima koje je podiglo oko 120.000 hrvatskih građana, isprva pod povoljnijim uvjetima od kredita u eurima, da bi se prilično brzo ti povoljniji uvjeti pretvorili u tešku moru za većinu korisnika kredita u tzv. švicarcima. Problem je tim veći što – kad se korisnicima kredita pribroje članovi njihovih obitelji – broj ugroženih vjerojatno raste na preko 400.000, odnosno procjenjuje se da bankarski mač visi nad glavama desetak posto stanovništva. Oremović je i sam jedna od žrtava spornog bankarskog poslovanja, jer je dopustio da ga “njegova” banka nagovori da podignuti kredit u eurima zamijeni onim “povoljnijim” u švicarskim francima, no kako sam kaže, njegov slučaj jedan je od lakših jer je podigao razmjerno mali zajam.

S jasnim osloncem na strategiju Michaela Moorea, Oremović zauzima odlučan stav, lišen nijansiranja i pokušaja da se stvar sagleda iz različitih uglova, te isporučuje aktivistički dokumentarac čija je glavna poruka kako je čitav slučaj dobro proračunata bankarska akcija s ciljem ostvarenja ekstraprofita na račun građana, pri čemu ni HDZ-ova ni SDP-ova vladajuća garnitura nije poduzela ništa da se takvoj degutantnoj praksi suprotstavi. Teško je ne složiti se sa stavom da su korisnici kredita u švicarcima izmanipulirani, no opet ultimativno prebaciti odgovornost na banke i posve amnestirati građane individualne odgovornosti za vlastitu sudbinu u nekoj je mjeri pretjerano. Naime, kad je riječ o kreditima u švicarcima, potpisniku ovih redaka poznati su gotovo nevjerojatni slučajevi individualne pohlepe u kojima su korisnici kredita itekako suodgovorni za dužničko ropstvo koje ih je snašlo, no kako rekosmo, Arsen Oremović želio je murovski polučiti stameni i borbeni aktivistički uradak u kojem nema prostora za međutonove. Izveo je to kroz desetak relativno vješto povezanih poglavlja u kojima kombinira intervjue s ruiniranim korisnicima kredita (uključujući Vedranu Rudan koja daje nemali obol humornoj dimenziji filma), dijagnostiku spram banaka iznimno kritički raspoloženih ekonomskih stručnjaka (Goran Marić, Guste Santini) i lijevih socio-teoretičara (Srećko Horvat), te tzv. found footage u rasponu od Berkovićeva debitantskog kratkiša “Moj stan” (1962) do nastupa Buldožera u Lapu iz dugometražnog prvijenca Gamulina i Puhlovskog “Živi bili pa vidjeli” (1979), trudeći se ostvariti dinamičnu i duhovitu cjelinu, u koju se skladno uklapa i tužni intermeco o roditeljima čija je mlada kći preminula od zatajenja srca, navodno uslijed stresa zbog kreditnih problema.

Kao kasni debitant u 47. godini života, Oremović (još) nema oblikovnu vještinu kojom bi se mogao približiti svom superiornom orijentiru Mooreu, no ono temeljno što je želio svakako je postigao. Nakon gledanja njegova prvijenca, baš kao i nakon gledanja Mooreovih filmova, malo će u publici biti onih koji neće reagirati onako kako je autor zamislio. U ovom slučaju, to znači da priča o kreditima u švicarcima kao opakom projektu pokvarenih bankara kojem se kmetska hrvatska politika nije usudila suprotstaviti i zaštititi građane djeluje vrlo uvjerljivo i navodi na borbeni otpor, a koliko god takva vizura bila pojednostavljena, teško da može biti dvojbe o tome da je u većinskom dijelu istinita i da je stoga poziv na otpor ne samo opravdan nego i nužan.