Slobodan Šnajder: Kazališta vode slučajnici

 Kako komentirate dijalektiku odnosa ljevice prema državi? Ljevica ju je nerijetko shvaćala, prije svega, kroz i kao represivni aparat, a sada je u situaciji da mora braniti ostatke njezine socijalne funkcije. I vi pripadate onima koji su osamdesetih stalno imali neke primjedbe na onaj tzv. nenarodni režim? Ili se varamo?

 Pa jest, ja spadam u one koji stalno imaju neke primjedbe. Valjda kao odlikašima: ruka nam je stalno u zraku. Stalno bismo nekom udijelili pouku. Otvoreno govoreći, ne da mi se više. Nije ni nama pomoglo ono što smo znali. Opet ću biti pametan: Umišljam si da sam bolje i ranije od drugih shvatio što nam donosi “narodni režim” kad smijeni “nenarodni”. Doduše, osamdesetih, tu vas pamćenje ne vara, a da ne kažem još od kasnih šezdesetih, mi smo “lajali” na državu a u korist idealno zamišljenog društva. Što manje države, što više društva! Sada je država posvuda u uzmaku, gotovo da već pomalo silazi u rov, a od idealno zamišljenog društva ništa nije za vidjeti. Ono što se da vidjeti jest neoliberalna fantazma o naddržavi, a mi je sada, opravdano, doživljavamo kao novu verziju Hobbesova Levijatana: Rat svih protiv svih s minimalnim brojem konvencija koje bi još imale biti poštovane.

Ipak, neka znanja koja smo dobili, ponajprije derući klupe u Praxisovim seminarima, pomogla su nam shvatiti što se događa, ako ne i mijenjati. S kakvom smo dakle intelektualnom opremom krenuli u tu vrlo nejednaku konfrontaciju s državom koja je preko noći postala “narodna”, dok je ona otprije brutalno razrušena kao “nenarodna”? Evo vam vrlo brze, otud površne skice: marksizam zapadne provenijencije, tzv. topla struja, koja je bordižala između idejnih polova u brazdi otkrića tzv. “Ranih radova” i njihova uistinu oslobodilačkog potencijala. Potom jedna druga podvrsta marksizma nastala u morganatskom braku s psihoanalizom, znači tzv. Frankfurtska škola (ja sam uživo slušao i Habermasa i Marcusea); potom Bloch, njega sam studirao koliko god sam dospio, mada je njegova pozicija izdvojena. Naravno da su naši korijeni nužno bili neka posve nova Internacionala duha. Derrida bi rekao sablasti. No baš u vezi Marxa on je napisao da sablasti dolaze iz budućnosti. Godine ’68. izašli smo na ulice ne kao Hrvati ili Srbi, već kao pobunjena ljudska bića. Mladost-ludost, zar ne? Ali ja bih dao cijelu svoju staračku mudrost za onih par dana, ako se malo može usporediti s velikim, baš kao Ahil iz onoga pjevanja “Odiseje” koje ima nadnaslov “Mrtvaci” (Hoi Nekroi): i on bi bio dao cijelu svoju onostranost za jedan dan života makar hodao za plugom kao rob.

Pad u najcrnji klijentelizam

 Zanimljiv je u tom kontekstu i teatarski svijet. Kad je došla tzv. sloboda, onda se krenulo u liberalizaciju i u kulturnim pogonima (smanjenje broja radnika na stalnim zaposlenjima, privatni projekti, hejtanje na tzv. teatarske mastodonte…). Nama se čini da kulturu treba socijalizirati i komunalizirati, a ne privatizirati. Upravo iz takve privatizacijske prakse u kulturi čini se da proizlaze brojni problemi u teatru (nekritički teatar, dominacija vodvilja i sličnih zabavljačkih i bezubih žanrova, male/cke/ scene, loše kadroviranje…)?

U “teatarskom svijetu” desilo se nije ništa bitno: Vitomira Lončar u tek izašloj opsežnoj studiji “Kazališna tranzicija u Hrvatskoj” dokazala je da nikakva tranzicija nije izvršena. Kultura i teatar čekaju da preko njih prijeđe oluja i da se nebo razbistri; riječju, preživljava. U krizi su i mastodonti koje zovemo nacionalna kazališta, ali isto tako i oni pogoni koji bi imali biti komunalna kazališta. To je najvidljivije upravo na ZKM-u koje trabanti i plaćenici raznih razina, kao i neki njegovi uposlenici, dižu sada u nebesa kao obrazac uspjeha. Jedino što ja tu mogu vidjeti pa onda i reći jest to da je jedno “komunalno kazalište” postalo “društvo za promet stranaca”, ili za promet na strani; ovo prvo bijaše ime turističkih agencija u međuraću. Uglavnom, lako je tu proniknuti prilično banalne trgovačke aranžmane: ja ugostim tebe, ti ugostiš mene i eto ti uspjeha. Pa ne može se “karijera” zasnovati na tome što netko ili neka umije ispuniti nekakav formular na svom pučkoškolskom engleskom! Možda i može? U Bruxellesu? Okey. Što prije to bolje, i za sam ZKM.

Što se tiče disolucije stalnih ansambala, tu valja biti jako oprezan. Vjerojatno nije u tome smisao tranzicije. U Francuskoj imate čopore gladnih glumaca i par desetaka (!) stalno zaposlenih na razini cijele zemlje. Njemački je model bolji. Naši su modeli još uvijek bliži njemačkim, a ništa ne valja. Otud, možda nije stvar u modelima već je problem u potpunom rasapu kriterija na tragu nekog novog poimanja one vajne podobnosti tako karakteristične za “nenarodnu državu”. Pa gledajte samo tko sve vodi teatre u ovom trenutku u Hrvatskoj! Politike u teatru više nema u smislu u kojemu je nekoć ona bila sve-određujuća. Politika u teatru postala je nešto kao sluškinjica, ancilla, kako se govorilo o filozofiji da je sluškinja teologije. Uistinu, koji bi to politički “kit” bio koji bi povezivao jednoga Ljuštinu i jednu Anu Lederer? Kakva je to politika jedne Dubravke Vrgoč osim one koju provodi putem svojih putnih naloga? Skoro da čovjek požali hudu sudbinu politike. Namjesto nje stupila je “interesna zajednica”, dakako, s donekle promijenjenim smislom u odnosu na ono što si je mislio Edvard Kardelj. Ta interesna zajednica, koju si je osmislio Bandićev kadar u kulturi Zagreba, omogućuje jednom broju slučajnika što su zabasali u kazalište nevjerojatne “karijere” iza kojih, osim pohlepe, ne stoji ama baš ništa.

 Uzburkalo se i na zagrebačkoj kazališnoj sceni (re-re-izbor za intendanta, neki dugi reizbori, vi tvrdite da su neki zalutali u teatar…). Možda kratka rekapitulacija zagrebačke scene, ali pažljivo, da ne navučemo kakvu nepotrebnu tužbu na vrat?

Tužbe su sada jako au courant. No veći su problem neki drugi pritisci na sve koji se u kontekstu “zagrebačke scene” usude kritički misliti. Svi oni koji ne misle da živimo u najboljem od svih mogućih svjetova (kako vjerovaše Leibniz, dok se Voltaire tome rugao), te svi oni koji ne drže baš ništa do nekakvih nadnaravnih sposobnosti naših “vrhunskih menadžera” koje u zračećem exemplumu utjelovljuje jedan Ljuština, bolje da se pokriju po ušima te nestanu. Kratka reKAPITULACIJA “zagrebačke scene” bila bi ova: potpuna KAPITULACIJA svih kriterija kazališnog posla, poraz i povlačenje struke na svim linijama, pad u najcrnji klijentelizam. Ruka ruku mije, pa to ti je. Naravno, uz radosnu podoknicu pratećeg osoblja, tih plaćenih nasilnika koji su, isto tako posve slučajno, upali u medije. Mnogo je slučajnih ljudi u teatru i oko njega. Na primjer, Ana Lederer, i ta je postala to što je postala nekim inače nevjerojatnim slučajem. Naravno, “podobnost” u gore opisanom smislu jako pomaže tome da takve “slučajnosti” postaju zakonom.

Ljevici nedostaje skoro sve

 Nisu li se svojedobno tadašnje liberalno-lijeve kulturno-političke silnice bile objedinile u slavnom esdepeovskom Savjetu iz 2000. godine? Tamo su bili i mnogi od onih koji su akteri sadašnjih zbivanja. Gdje je nestala ondašnja zajednička energija i zašto se raspršila u danas nepomirljive tabore?

Nemam pojma. Mene nisu zvali. Ja se kao socijaldemokrat, do današnjega dana, naprosto nisam kvalificirao. No kad vidim tko se sve danas smatra socijaldemokratom, nije mi krivo. Socijaldemokratom sebe zove jedan Bandić koji je Thompsonu dao cijeli trg za njegovo ustašoidno arlaukanje, taj trg koji gradonačelnik toliko voli da ga svako malo napuči turskim čadorima! Ne zove li se drama koja stoji u početku hrvatske dramatike “Juran i Sofija ili Turci pod Siskom”? Ali to je “pod Siskom”, a ovo je na Jelačić-placu!

 Vi ste bili u drugom taboru, Šuvarovom. Nedostaje li danas na ljevici netko njegovog kalibra?

Ljevici nedostaje skoro sve, pa i mnogo manji kalibri. Možda mi nećete vjerovati, ali Stipu Šuvara sreo sam PRVI PUT in vivo u Berlinu, mislim 1994. godine. Vi govorite o “drugom taboru”. U teškom sukobu s Goranom Babićem sredinom osamdesetih ja sam bio taj koji sam bio i onda u “drugom taboru” s obzirom na bliskost Babića i mojega kasnijeg prijatelja Šuvara. Šuvar mi je 1994. u Berlinu, na našem “povijesnom” sastanku na jezeru Wann, u vili u kojoj je bio štab njemačke mornarice u prvom ratu, saopćio da kani osnovati stranku. I SRP je bio ta stranka kojoj ja nisam bio član, ali sam bio u njezinu savjetu. A bio sam jer sam već u tom dugom razgovoru shvatio da je Šuvar točno procijenio što se dogodilo i što će se još dogoditi. Što se, uostalom, događa i danas. Otprilike u tom duhu ispisujem ja svoju kolumnu “Opasne veze” u “Novom listu” već gotovo dva desetljeća. Šuvar je stvarnost vidio točnije od većine osoba koje sebe drže “vidjelicama”. Njegova prerana smrt jest prava katastrofa za autentičnu ljevicu u Hrvatskoj.

Vitomira Lončar i Snježana Banović stalno trpe konzekvencije za to što znaju

Napisali ste novu dramu?

Priznajem odmah, ne morate mi, kao Galileju, pokazati inkvizitorske sprave. Drama se zove “Svjetlucanje kome”, što je prvotno bio naslov moje recenzije romana Nade Gašić koji svima preporučujem ad legendum. Dramu su, u kontekstu Držićeve nagrade, jadno zgazili, što pokazuje čime se Ljuština-holding sve služi. Uostalom, to što joj se imalo dogoditi Ljuština je, onom jasnoćom koja je njemu uopće dostupna, to jest onom muljažom za koju je on sposoban, najavio upravo u intervjuu u ovim novinama. Tamo mi je, baš kao mali Ždanov, odredio teme kojima se ja ne bih smio baviti; jer da sam žderač javnog novca! Da sam čovjek-upitnik! Reče to taj čovac i ostade živ: On koji nije u životu radio ni jedan jedini dan, izim eventualno na radnim akcijama, i uvijek je raspolagao (to nije isto što i: radio) javnim novcem u nevjerojatnim količinama, pod kontrolom koju je on “vršio” sam nad sobom. Pa gdje to ima? Vitomira Lončar, a i Snježana Banović, sve o tome znaju i za to svoje znanje stalno trpe konzekvencije. Snježana Banović ne smije raditi bliže od Pule, jerbo je Pula dovoljno daleko od krakova hobotnice Ljuština-holdinga… itd., itsl. Samo se pitam: Dokle? U ovom trenutku, sve one koje to stvarno zanima upućujem na privatni portal koji uređuje Nora Krstulović: Teatar.hr. I to ga preporučujem uzimati na dnevnoj bazi.

Drama “Svjetlucanje kome” ne bi bila ništa bolja da je spomenuta u vezi s “Držićem”, kao što nije ništa lošija zato što nije. Jednog lijepog dana (ali, nažalost, ne prije), vidjet ćemo kakva je ona stvarno. Nju nosi jedan program koji vrlo poštujem kod atičkog komediografa Aristofana: on je, naime, imenovao ratne i druge profitere na sceni; imenovao je zlotvore koji su sjedili u gledalištu Dionizijskih svečanosti… Jedan ga je tužio sudu, kao mene veliki Ljuština… No Aristofan nastavio je pisati svoje komedije. On je živio u robovlasničkoj državi. Mi živimo u demokraciji. Vidjet ćemo kako će to biti.