Sergej Goran Pristaš: Ekonomska logika uništava umjetnost

Foto: Jovica Drobnjak

Novi EU-ov program Kreativna Europa poduprijet će od 2014. do 2020. europsku kinematografiju, kulturni i kreativni sektor sa 1,8 milijardi eura, što je, kako se to voli reći, “dosad najveća svjetska potpora za kulturne i kreativne industrije”. S jedne strane vidimo optimizam brojki, s druge domaću medijsku žudnju/euforiju prema EU-fondovima, s treće činjenicu o 60 posto europske publike “nestale” iz kulturnih institucija. Europski činovnici govore o najvećoj krizi kulture zapadnoeuropskoga sociokulturnog modela i istovremeno povećavaju budžet zajedničkog programa: o kakvoj krizi zapravo govore?

Kriza je povezana s općom institucionalnom krizom u Europi i nije specifična samo za kulturni sektor. Mjere štednje i prepuštanje kulturnog sektora privatnom investicijskom impulsu ugrozili su instituciju umjetnosti i njezine institucije u njihovom temelju. Umjetnost i financiranje kulturnog sektora godinama se zagovaralo krivim kriterijima – njihovu se važnost argumentiralo kroz optike ekonomskih kalkulacija, društvenog napretka, politika socijalizacije. Sve je to rezultiralo samo većim diktatom reprodukcije, a u instituciji umjetnosti prevladao je osjećaj krivnje za potrošnju i za generiranje porobljivih modela slobodnoga kreativnog radništva i prekarijata. I, umjesto da ideal slobodnog stvaralaštva i slobodnog rada općenito šire na društvenu cjelinu, umjetničke i kulturne institucije povukle su se pred navalom populističkih optužbi za elitizam. Samo u Nizozemskoj je preko noći šaptom pao niz institucija, kad je desna vlada uvela mjere štednje. A donedavno je Nizozemska bila raj na zemlji kulturnih investicija. Istu stvar vidimo danas i u obrazovanju: činjenica da velike medijske kuće osnivaju ili zagovaraju privatne umjetničke i ekonomske škole na jednak način može samo uputiti na to da negdje nešto gadno smrdi. U nas je situacija samo naizgled drugačija. Velike nacionalne institucije su iznad ikakve kulturnopolitičke rasprave, praktički su nedodirljive, funkcioniraju izvan ikakvog sustava vrednovanja. Međutim, već i rasprava o upravljanju HNK-ovima i Klovićevim dvorima završava u ekonomskoj logici.

 Što ako propadnu EU-fondovi? 

 Kako iz perspektive vašega izvedbenog kolektiva BADco., koji je među prvima na ovim prostorima počeo uspješno raditi s fondovima i međunarodnim partnerima, izgleda prognoza EU-financiranja kulture? Kako vam je rad kroz EU-fondove pomogao ranije, a kako je danas?

Financiranje kroz EU-fondove je, prije svega, omogućilo da BADco. može intenzivno razvijati sve svoje moduse djelovanja – produkciju, istraživanje, razvoj softvera, teorijskog diskursa i metodologija rada. Prvi projekt, Black/North SEAS, otvorio nam je nova tržišta na kojima smo i danas prisutni, Skandinaviju i Baltik. Kroz projekt LABO 21 razvili smo Whatever Dance Toolbox, softverski alat za analizu pokreta koji je danas u primjeni na brojnim europskim sveučilištima i studijima, a u njegovoj drugoj fazi fokusirani smo na razvoj dramaturških analitičkih metoda i sistema za algoritamsku montažu video-slike. A projekt TIMeSCAPES nam pomaže da ojačamo suradnju s regionalnim partnerima s kojima dijelimo interes za politike temporalnosti. Sve to vrijeme članovi kolektiva plaćeni su za svoj rad i od njega žive, što smatramo iznimno važnim u vrijeme kad su stalno radno mjesto i univerzalni temeljni dohodak gotovo utopijske kategorije.

 Na nedavnoj ste konferenciji, kao znak osvježavajuće otvorenog diskursa, postavili “ono pitanje” domaćoj kulturi: što ako propadnu EU-fondovi? Zašto je to ključno pitanje u nas primljeno tako benevolentno?

Slučaj Nizozemske je pokazao da nema nedodirljivih kulturnih politika i superstabilnih sustava financiranja. Pogledajte što se događa s budžetom EU-a, on je jednako uvjetovan političkim dinamikama kao i u pojedinačnim zemljama. Prošle se godine spekuliralo o bankrotu programa Erazmus, koji je jedan od najvećih u edukaciji. U slučaju da se tako nešto dogodi, velik dio produkcijskih sredstava će nestati, jer su se europske koprodukcijske kuće oslonile na njih. A u našem kontekstu to može ugroziti većinu organizacija koje preko njih ostvaruju stabilnost produkcije. Primjerice, BADco. je svih ovih godina bio, uz povremene krize, praćen u EU-projektima od Ministarstva, pa i od Grada. No naše temeljno financiranje za produkciju padalo je u međuvremenu na razinu nižu od one u prvim godinama rada. Prema postojećim logikama financiranja, ako ne prođemo na sljedećem natječaju za EU-fondove, možemo očekivati ukupni budžet od oko 25.000 eura godišnje. To je oko pola iznosa koji godišnje donesemo samo iz EU-fondova. Problem je što ovdje ne možete rasti. U jednom trenutku dosegnete limit u financiranju i možete ići samo dolje. Ako niste komercijalni, preostaje vam da ili nađete vanjska sredstva ili da uđete u političku kombinatoriku.

 Nedostatak umjetničke produkcije u korist prezentacijskog modela i festivalske kulture ističete kao ključnu grešku europskih kulturnih politika. Kamo vodi ta strateška linija?

Produkcija se više ne događa u kazališnim kućama, izmještena je u programe artist-in-residence i artistic research. Kazališne kuće time ulaze u ekonomiju vizualnih umjetnosti, koja je potpuno neadekvatna kompleksnim uvjetima proizvodnje u kazalištu. Zato su danas produkcije sve manje, čak se osnivaju i studiji solo-izvedbe, a umjetnici sve manje prezentiraju svoj rad, a sve više svoje prakse – kroz radionice, laboratorije itd. I onda, kad se uvode mjere štednje, prvo što se gasi jesu “pozadinske” institucije, radionice, rezidencije i istraživački i edukacijski instituti, opet primjer Nizozemske, ali i Italije, Engleske, Španjolske…

 Pitanje publike, njezine krize i razvoja u kulturnim sredinama, posebno zabrinjava profesionalce u kulturi. Nudi se uobičajeni neoliberalni alat “holističkog pristupa” i “interminglanja umjetničkih disciplina”. Što je vama problem publike, onkraj različitih ideologizacija?

Po meni, nije pitanje kako stvoriti publiku, nego kako doći do nje. Publiku se podcjenjuje, naziva ih se prosječnim i običnim ljudima kao da nemaju kvaliteta, želi ih se educirati. Nikad nisam sreo zalutaloga gledatelja koji bi sebe nazivao “običnim”, ali upoznao sam puno patronizirajućih, “profesionalnih” gledatelja, koji smatraju da ima stvari koje “običan” gledatelj neće razumjeti, kao da se razumijevanjem iscrpljuje estetsko iskustvo. A institucionalni sektor jednako ima predrasude o gledateljstvu i pokušava ih zadovoljiti. Smatram da je to uvelike dio opće uslužne ekonomije.

 Za stabilan institucionalni sustav 

 Strategija reza u kulturi ili populizam ukidanja umjetničkih produkcija trend je neoliberalnih politika: pratimo li transfer grublje verzije na domaćim terenima?

Ne, jer mi još nismo došli ni u situaciju iz osamdesetih, mi nemamo stabilne koprodukcijske kuće. Nezavisne institucije nemaju taj budžet, a gradske ne izvršavaju ni ugovorne obaveze. Jedini ozbiljan producent ovdje je Domino, a i zaokret Eurokaza bi mogao biti važan, ako ga nastave podržavati. Kod nas bi, međutim, moglo doći do preskakanja koraka, pa da se produkcija nikad ni ne dogodi. Evo, slučaj smanjenja potpore Maloj sceni već je upozoravajući: u njemu nije jasna granica između vrednovanja i političke odmazde, a argument Grada Zagreba da neće financirati kazališta koja “stanu na svoje noge” govori da se on strateški postavlja karitativno.

 Kako bi u statusu domaće kulturne politike trebala izgledati organizacijska norma jedne institucije?

Sistem treba transformirati a da ga se ne prebaci na tržište, da se institucije ne unište. One ipak garantiraju opstojnost umjetničkog rada, zapošljavanja, financiranja i planiranja. Danas se u nas kao model uspješne institucije predstavlja ona koja povuče puno europskih sredstava, dakle opet po ekonomskom kriteriju. Ali pitanje je koja je njezina pozicija prema proizvodnji suvremenih umjetničkih vrijednosti s jedne strane i, s druge, prema krajnjem društvenom obzoru – ravnopravnosti, zajedničkim dobrima i kulturnoj otvorenosti. Institucija koja zna sebe valorizirati iz tih perspektiva znat će i tko su njezini umjetnički, društveni i organizacijski partneri. Međutim, na lokalnoj razini, “slučaj plakat” pokazuje da našim vlastima još nije jasan ni pojam institucionalne neovisnosti, kamoli neovisne institucije.

 Kolektiv BADco. jedna je od svega nekoliko estetički intrigantnih i financijski uspješnih umjetničkih grupa, koja najmanje igra u domaćoj sredini i nikako ne uspijeva naći put do kritičke refleksije u mejnstrim medijima. Zašto? Što bi bila optimalna situacija za život nezavisnog kolektiva?

Stabilan institucionalni sustav produkcije i prezentacije. Neka se infrastrukturno sredi Pogon, neka Plesni centar dobije imperativ i financije da prezentira i plaća izvedbe plesnih produkcija, neka scena Gorgona dobije voditelja i sredstva za prezentacijski program i neka centri za kulturu dobiju sredstva za rad umjetnika u zajednici. Mi ćemo, a vjerujem i mnogi drugi u Zagrebu na nezavisnoj kazališnoj sceni, naći načina kako da radimo u takvim okolnostima. To su neki minimalni uvjeti koje ćete danas naći u bilo kojem europskom gradu koji se smatra kulturnim središtem.

 S nedavnog žiriranja u Švedskoj, zemlji koja odavno ne utjelovljuje mit o socijalnoj državi nego o laboratoriju za privatizaciju, donosite zanimljiva iskustva s umjetničkih sveučilišta. Kako izgleda švedski omjer ulaganja i brige o umjetničkim akademskim disciplinama?

Istina je da Švedska prolazi fazu duboke privatizacije. Međutim, to je još uvijek zemlja blagostanja, a ono omogućuje da se neke stvari lakše misle strateški. Teško je uspoređivati, ondje se prepoznaje da obrazovanje mora biti ne samo besplatno nego i institucionalno moćno. Samo u sljedećoj godini država izdvaja šest milijuna eura za 24 nova mjesta na umjetničkim akademijama. Polovica toga su plaćeni doktorati s ugovorom o radnom mjestu, a druga sredstva za istraživanje umjetnika koji nisu zaposleni na sveučilištu. Kod nas, primjerice, u Ministarstvu znanosti stoje gotovi programi studija plesa i baletne pedagogije, ali ono nije u stanju otvoriti dva radna mjesta i opremiti prostor za izvedbu. I ne samo da nije u stanju, nego ignorira svaki pokušaj razgovora o tome.

Najefikasnije bi bilo za intendanta HNK-a postaviti nekog iz Zagrebparkinga

 Zašto je pitanje intendanture u HNK-u oduvijek jedini vidljivi “društveni problem u kulturi”?

Zato što kod nas još vladaju politike kulturnog reprezentacionizma. To vam uvijek najbolje pokazuju lokalni izbori: pred izbore svi govore o otvaranju novih institucija. Jadni Paromlin, prije će se srušiti od genijalne ideje da se 500 metara od Sveučilišne i nove knjižnice Filozofskog fakulteta postavi još jedna, Gradska. A pritom nove institucije – poput Plesnog centra, Muzeja suvremene umjetnosti i Pogona – ne mogu pokrenuti ni upotrebu postojećih resursa. Da ne govorimo o malim knjižnicama i centrima za kulturu u Zagrebu. Institucionalna nebriga je posebna kuga zagrebačke kulture. Oči se zamagljuju pojmovljem izvrsnosti, kulturnih industrija i kreativnosti, a postojeća infrastruktura propada. Najefikasnije rješenje iz vizure sadašnje gradske politike bilo bi da se za intendanta HNK-a postavi netko iz Zagrebparkinga i da za izgradnju podzemne garaže ispod te kuće angažira izvođača koji je kopao jamu u Kupskoj.