Gutanje velike žabe

Rastrčali se vrhovnici Srbije ovih dana po svijetu: premijer Ivica Dačić po Americi, u kojoj je vabio IT kompanije da ulažu u Srbiju (nudeći u startu – od čega se ipak odustalo –  da se ulagačima oproste doprinosi za zdravstveno i socijalno osiguranje), a vicepremijer Aleksandar Vučić do Njemačke pa do sjevera Kosova, usput nastavljajući razgovore i s tamošnjim Srbima u Beogradu. U međuvremenu, u Beogradu je u ponedjeljak bio i Gvido Vestervele, šef njemačke diplomacije, taman dan prije nastavka razgovora Dačića i kosovskog premijera Hašima Tačija u Briselu. Od Vestervelea se očekivalo puno: dobilo se ohrabrenje za teške odluke o implementaciji sporazuma iz Brisela potpisanoga 19. travnja (nazvao ga je “historijskim”), ali je izostalo obećanje da će Srbija dobiti datum početka pregovora s Evropskom unijom. – Ako ovdje budu donesene prave odluke i ako budu vidljivi i opipljivi rezultati implementacije sporazuma, onda mogu poslati pozitivan stav Bundestagu – bio je jasan Vestervele.

U Beogradu se sastao s predsjednikom Tomislavom Nikolićem (koji je, kao i obično, izjavio da Srbija nikad neće prihvatiti nezavisnost Kosova) i premijerom Ivicom Dačićem, kolegom ministrom vanjskih poslova Ivanom Mrkićem, ali glavni mu je domaćin, čini se, bio Aleksandar Vučić, koji ga je na beogradskom aerodromu dočekao odjeven u traperice i košulju: gost je, pak, iz aviona izašao bez sakoa i kravate. Uslijedile su međusobne pohvale – te kako se dobro poznaju i imaju povjerenje jedan u drugoga (Vestervele), te da je “vrsta poverenja o kojoj je govorio Vestervele vrlo važna i mi ga ne želimo izgubiti” (Vučić). Da stvar bude još prisnija, s javnošću se podijelila informacija da će Vestervele i Vučić večerati u kući Vučićeva oca, inače politički posve nepoznate osobe. Taj neuobičajeni susret, nimalo u skladu s diplomatskim pravilima, zanimljivo je opisao njemački Frankfurter Rundšau, zaključivši kako je poruka da je netko u posjetu kod prijatelja: “I potpredsjednik srpske vlade Aleksandar Vučić i šef njemačke diplomacije Gvido Vestervele izgledali su u Beogradu kao da će u momentu uzeti bicikle i otići na pivo, negdje u zelenilo, ležerno odjeveni, bez kravata”, piše list, ocjenjujući ipak da je riječ o “kratkom posjetu teškoj regiji”.

Takva toplina, pak, nije viđena između Vestervelea i dužnosnika u Prištini, ali je ondje njemački ministar jasno poručio da je jedan od prvih uvjeta sporazuma iz Brisela   jedan od najtežih po Srbiju – rasformiranje paralelnih srpskih institucija na sjeveru Kosova. S druge strane, u srpskoj se javnosti ovih dana raspreda i o ostalim teškim stvarima, za koje premijer Dačić kaže da ih treba “progutati kao žabu”, što je teško, ali se mora. Halabuka se, primjerice, najviše dizala oko pitanja hoće li i školstvo, pa i Prištinski univerzitet koji je 1999. godine iz Prištine izmješten u sjevernu Kosovsku Mitrovicu, ubuduće potpadati pod kosovske vlasti i hoće li svjedodžbe i diplome imati državne oznake Srbije ili Kosova. Ista se pitanja postavljaju i u vezi osobnih dokumenata, registarskih tablica na automobilima, zdravstvenog osiguranja… Kod ovog posljednjeg još ima najviše argumenata koji se moraju uvažavati, jer se Srbi sa sjevera Kosova (ali, očito, i oni s druge strane Ibra) pitaju hoće li i dalje moći po medicinsku pomoć odlaziti u Srbiju ili će biti osuđeni na Prištinu, iako u tamošnjoj bolnici ne radi nijedan liječnik Srbin.

Takvih će egzistencijalnih pitanja biti mnogo, ali tu su i pitanja vlasništva – ponajprije Rudarsko-metalurškoga kombinata Trepča, ali i Srpske pravoslavne crkve. Upravo je Trepča ovih dana u žiži javnosti, posebice kosovske, zato što su vlasti u Srbiji potpisale ugovor o tehničkoj suradnji s američkim konzorcijem New Generation Power,  u čemu nikakvog udjela nisu imale vlasti u Prištini, gdje kažu da je nelogično da vlasti jedne države potpisuju sporazume o investicijama u drugoj državi te će tražiti poništenje tog ugovora. O kolikoj je komplikaciji riječ, govori to što je Trepča u praksi podijeljena na pogone koji su na Kosovu i pogone koji su u Srbiji, gdje su i rudnici iz kojih dolazi ugljen, a – po Badinterovoj komisiji – svakoj državi pripada ono što se nalazi na njenom teritoriju. Zašto je Srbija upravo u ovom trenutku posegnula za ugovorom s američkom firmom, što baš i nije u skladu sa sporazumom iz Bisela, nije jasno; ekonomist Miroslav Prokopijević kaže da nema odgovor, ali da mu se čini da je riječ o političkom marketingu.

Kakogod, Kosovo i Vestervele, kao i nastavak pregovora u Briselu, i dalje su među najvažnijim temama i nema dana da netko – Dačić, Vučić ili tkogod iz njihove blizine – javno ne zavapi da je Srbija propala bez datuma početka pregovora o pridruživanju Evropskoj uniji, pri čemu su same Srbe sa sjevera Kosova i oni i mediji gurnuli na marginu. Kako za Radio Slobodnu Evropu kaže vanjskopolitički analitičar Vatroslav Vekarić, i Njemačka je svjesna da primjena sporazuma nije jednostavan proces i da će se tek otvoriti neka pitanja koja će morati biti rješavana u hodu: – Mislim da je Nemačka došla sa priličnom dozom dobrih namera da uvaži objektivne probleme implementacije, ali da istovremeno insistira da ne bude nikakvog ‘vrdanja’ – kaže on.

Da Vučić i Dačić, ipak, ne misle samo na Kosovo nego i na vlastitu populističku sliku u javnosti, govori i ovo: u noći od prošlog petka na subotu poznati košarkaš Predrag Danilović nožem je izboden od strane svog prijatelja Branka Filipovića u  beogradskom lokalu Kafanica – u subotu ujutro, dok se još nije ni pošteno probudio iz anestezije, u bolnici su se već stvorili prvo Vučić, koji je poručio da “Danilovića bog čuva”, a potom i Dačić, koji je cijelu stvar nazvao “tradicionalnom srpskom svađom prijatelja”. A domaće tradicije se, kako se vidi na primjeru Kosova, kao žabe mogu progutati tek kad to traže puno jači igrači, pa makar i samo zbog tamo nekog datuma.