Bisti kurac

Poštovani gospodine Ostojiću,

ne znam kakvo ste mišljenje nekada imali o Franji Tuđmanu, niti jeste li o njemu mislili uopće, no pretpostavljam da bi Vas se sada, kao ministra unutrašnjih poslova, trebalo ticati otkriće da prvi hrvatski predsjednik ne uspijeva ni posthumno djelovati bez angažmana službi iz sustava državne represije. Zacijelo je riječ o jedinstvenome fenomenu, za koji – logikom funkcije – niste lišeni dobroga dijela autorskih prava.

Otkako je u Splitu, u sklopu žustrih predizbornih aktivnosti, podignut spomenik tom velikanu – na platou između Pazara i Biskupove palače, gdje je Josip Broz 1962. godine održao znameniti govor – tri metra visoka brončana skulptura, s pridruženom kockom od mramora, pod cjelodnevnom je policijskom zaštitom. Na memorijalnoj lokaciji stalno bdije barem jedno uniformirano lice s pištoljem o pojasu, često i nekoliko njih, službeni automobil s karakterističnim plavim oznakama parkiran je u neposrednoj blizini, ponekad i više vozila terenskih dimenzija, naročito noću.

Ne računajući mauzoleje, poput onoga Lenjinovog u Moskvi, radi o jedinome spomeniku na svijetu koji štite naoružani pripadnici organa državne sigurnosti. Znajući za Vaš odgovoran i temeljit pristup poslu, vrlo je moguće da uniformirana lica predstavljaju samo vidljivi dio osiguranja: sva je prilika da su po krovovima i u okolnome ukrasnom žbunju skriveni specijalci s otkočenim snajperima, u obližnjim kafićima beskonačne kave ispijaju agenti tajne službe, a i u samoj mramornoj kocki, pod razumnom pretpostavkom da je iznutra šuplja, vjerojatno u punoj pripravnosti čuči deset-petnaest obučenih gorila iz protuterorističke jedinice.

Ako je, prema službenome obrazloženju, spomenik Franji Tuđmanu u Splitu trebao biti podignut „u zrak sjećanja…“ – pardon – „u znak sjećanja na prvoga hrvatskog predsjednika“, što mislite, gospodine ministre, kakva je to vrsta sjećanja koja se mora čuvati uz pomoć policije? Kako biste Vi, gospodine ministre, nazvali manevar kojim se pomoću kratkih i dugih cijevi osigurava ispravnost kolektivnog pamćenja?

Što se mene tiče, stvar na simboličkoj razini štima bez greške, jer Otac države izrađen od legure kositra i bakra (čovjek posebnog lijeva) tek uz naoružane čuvare biva značenjski kompletiran i postaje ono što je doista bio, naime – Otac policijske države. Ipak, ne bih rekao da službenici Vašeg ministarstva gule noćna dežurstva i prekovremene sate sa simboličkim zadaćama, niti im o remenima vise simboličke palice.

Štoviše, slučaj je najzanimljiviji upravo s praktičnog stajališta: novcem građana Splita podignut je spomenik koji sada o trošku građana Splita policija čuva od građana Splita. Građani su dakle – a da ih nitko ništa nije pitao – financirali i objekt svojeg obožavanja i rigorozne mjere zaštite od izljeva ljubavi prema istom.

Utoliko biste i Vi, gospodine ministre, u međunarodnim razmjerima mogli biti prepoznati kao značajan inovator. To da redarstvene snage jedne ozbiljne zemlje stražare kraj više-manje nakazne sklepotine od bronce i mramora uistinu fascinira. Japanski turisti, iskrcani u kontejnerima s kruzera usidrenih ispred gradske luke, već uvelike škljocaju mobitelima kako bi ovjekovječili raritet kakav nije moguće vidjeti nigdje drugdje.

Koju stotinu metara dalje ulične bande, Kerumovi glasači i druge poživinčene društvene skupine vandaliziraju spomeničku baštinu nulte kategorije, rezbare kukaste križeve u zidine Dioklecijanove palače, ispisuju grafite po peristilskoj sfingi, odvaljuju komade Jupiterova hrama, vješaju postere s likom Ante Gotovine preko ranoromaničke heksafore – da ovom prilikom ne spominjem praktički sve spomenike vezane uz NOB koji su u Splitu majstorski devastirani ili sravnjeni sa zemljom – a Ministarstvo unutrašnjih poslova, pod Vašim cijenjenim vodstvom, odlučuje staviti pod cjelodnevni nadzor baš brončanu figuru Franje Tuđmana.

Ne sumnjam, gospodine ministre, da ste ispravno procijenili kako je u ovome gradu, gledajući iz perspektive kulturne baštine, bolje biti pod zaštitom MUP-a nego pod zaštitom UNESCO-a, no – budući da još nigdje na Planetu nije zaživjela praksa da se jedan spomenik vodi na popisu štićenih osoba – bilo bi zanimljivo od Vas saznati po kojim se kriterijima stječe takav privilegij.

Je li možda pokojni diktator prijavio policiji da mu prijete? Je li mu tkogod nastran utjerao strah u kosti? Je li primao anonimna pisma u kojima su mu poručivali da će završiti kao Ante Paradžik, kojeg je, prema osnovanim sumnjama, dao likvidirati Franjo Tuđman? Ili je jednoga jutra u svojoj mirogojskoj postelji pronašao konjsku glavu, presamitio se shvativši da nije njegova i alarmirao nadležne državne institucije?

I koliko će sve to u konačnici koštati, gospodine ministre? Građani su, rekoh – da ih nitko ništa nije pitao – platili monument koji ima biti materijalno svjedočanstvo njihova divljenja, a sada plaćaju njegovu oružanu obranu zbog sumnji da će od tolikoga divljenja podivljati. Građanima je sve skuplja zaštita od građanske opasnosti.

Uostalom, što ako se za Vašim primjerom povedu i drugi, pa na spomen-platou uskoro zateknemo osobnoga tajnika, šefa protokola, čuvara državnoga pečata, konobare i kuhare, reanimiranog Ivića Pašalića, počasni stroj u operetnim crvenim mundirima, jato nakinđurenih paunova, gospođu Ankicu koja sjedi u hladovini bora i veze hrvatski grb, dr. Lignjoslava Josipovića koji dolazi podnijeti redoviti tjedni izvještaj i obaviti službeni rukoljub…

Ne bi li, gospodine ministre, u ovim kriznim vremenima trebalo povesti računa o uštedi ljudstva i tehnike? Ne bi li dotični memorijalni objekt, ukoliko je zbilja ugrožen, bilo mudrije premjestiti (kako je to lucidno formulirao novinar Slobodne Dalmacije) „na neku sigurnosno manje rizičnu lokaciju“, recimo na Karepovac, gdje bi se onda čitav kompleks u znak pijeteta mogao nazvati Odlagalište otpada „Dr. Franjo Tuđman“, ili ga pak svečano potopiti po sredini Bračkoga kanala, na dubinu od nekih stotinjak metara, i učiniti ga realno nedostupnim nasilnicima, teroristima i općenito osobama loših namjera?

Potpuno razumijem zebnju koja prožima službe Vašeg ministarstva, kao i odgovornost koja iz toga slijedi: ne dao bog da Tuđmanov spomenik strada kao što su stradali Milan Levar i Josip Reihl-Kir pod Tuđmanom vlašću. Ili kao dvanaestogodišnja Aleksandra Zec, na primjer, kojoj nekom greškom u sustavu nije bila dodijeljena policijska zaštita, te je brutalno ubijena od strane pripadnika rezervnog policijskog sastava.

Jeste li znali, gospodine ministre, da je jedan od počinitelja toga zločina kasnije postao član Tuđmanove dvorske straže? Pretpostavljam da možete uočiti liniju toga državotvornog kontinuiteta: prvi hrvatski predsjednik ne ide među ljude bez tjelesnog osiguranja, čak ni u posmrtnoj fazi svoje vladavine. Kao što je za života sebi pridavao spomenička svojstva, tako nam se sada, uz Vašu nesebičnu pomoć, ukazuje kao bronca od krvi i mesa.

Naravno da Japanci škljocaju, gospodine ministre, jer gdje bi drugo u svojim turističkim lunjanjima mogli zateći skulpturu s tretmanom živoga bića i policiju na mrtvoj straži pameti ljudske. To je taj originalni doprinos koji ste dali uređivanju složenih odnosa između ljudi i spomenika. Za Ministarstvo unutrašnjih poslova savršeno je svejedno u kakvome agregatnom stanju egzistira Franjo Tuđman. Živ ili mrtav – bisti kurac.