Trijumf velikih

Kada sam svojedobno otišao do Zlatka Tomčića (još je bio predsjednik HSS-a) da ga pitam zašto mu je stranka tako jadno prošla na lokalnim izborima, dočekao me s hrpom papira na stolu kojom je dokazivao da je prošla – odlično. Još je namjestio i lice iznenađeno time kako ne razumijem da je istina to što govore ti papiri, a ne ono što se tvrdi u medijima. I zbilja je donekle bio u pravu. Lokalni izbori su jako komplicirana stvar, nešto gotovo na rubu džumbusa, jer se biraju tri razine lokalne samouprave – županije, gradovi, općine – i to svagdje i izvršna i skupštinska grana vlasti. I naravno da u toj šumi svega i svačega svatko može naći nešto u čemu je bolji od drugih, pa makar drugdje bio i dvostruko, trostruko  gori.

Tako je i poslije prvog kruga ovih lokalnih izbora. I SDP i HDZ su već u noći prebrojavanja i objavljivanja prvih nepotpunih rezultata proglasili pobjedu, čak se Tomislav Karamarko i osobno pojavio u izbornom stožeru HDZ-a da objavi trijumf svoje stranke. Nema veze što za to ima dovoljno pokrića samo u rezultatima izbora u županijama u kojima je HDZ, s obzirom na njihov pretežno ruralni sastav, ionako uvijek dobro prolazio, uključujući i godine u kojima je  glavinjao, na granici propasti, kroz najteže krize. Realno gledano, Karamarkova stranka svakako jest izašla iz predbrodolomnog stanja u koje ju je dovelo suđenje Sanaderu, uz teške inkriminacije za kriminal koje nisu mimoišle ni HDZ u cjelini. Ali se nisu ispunila očekivanja da će – na krilima pobjede na prvim EU-izborima – dovršiti šampionski uzlet i dotući SDP i njegove koalicijske partnere. Naprotiv, jedini veliki, ali uistinu teški poraz Milanovićeva je stranka doživjela u Zagrebu, gdje osim gradonačelničke funkcije vrlo lako može izgubiti i kontrolu nad Skupštinom grada. No ni taj joj poraz nije nanio HDZ, nego otpadnik iz vlastitih redova Milan Bandić, a Karamarkova stranka prošla je još i puno gore – kada je riječ o izborima za gradonačelnika, čak i najgore u ovih dvadeset i kusur godina.

Zato, koliko se god HDZ i SDP bučno nadvikivali tko je nad kime trijumfirao, svojevrsna je ironija da to zvuči osnovano i uvjerljivo tek kada se njihovi rezultati zbroje, dakle kad se uzmu u paketu. Najkraće rečeno, ovi su izbori trijumf i HDZ i SDP-a, ali ne jedne stranke nad drugom, nego zajedno nad trećima. A ne tako davno, neki su to vidjeli sasvim drukčije. Još prije samo

dva-tri mjeseca bilo je predviđanja da će na lokalnim izborima 2013. težak poraz doživjeti i SDP i HDZ, prvi zbog teškog podbačaja Milanovićeve Vlade, a drugi zbog grabežnih razloga koje sam već spomenuo. Ali ništa od toga: osvjedočeno pametni hrvatski birači toliko su brzo zaboravili HDZ-ov pljačkaški pohod voljenom Croatijom da je notorni Kalmeta zamalo dobio izbore u prvome krugu, kao, uostalom, i Bandić. A onda su se u taj darežljivi abolicijski konvoj spretno ubacili i svi kojima je to palo na pamet iz ove i drugih  stranaka (Kirin, Vlahušić, Šišljagić-Bubalo..). I tko zna gdje bi sve to završilo, da Zoran Milanović nije prije nekoliko tjedana zaratio s Ružom Tomašić, u očitoj namjeri da trgne SDP-ove birače i izvuče ih na izbore, alarmirajući ih na još puno goru prijetnju iz HDZ-a. To je neoustaška opasnost, koja je poslije – kroz nikada fašiziranije divljanje zagrebačkih maturanata – dobila i upečatljivu potvrdu. Tako izborni rasplet ipak nije otišao sasvim na HDZ-ovu stranu, nego se glavna vladajuća stranka pridružila glavnoj opozicijskoj stranci u tome da su ne samo izbjegle poraz nego su premoćno pobijedile ostale političke opcije (toliko premoćno da tek tu, velim, pojam trijumf sasvim dobro funkcionira).

Trijumf je ostvaren, što je najvažnije, nad glavnim ikonama trećeputaških alternativa, na prvome mjestu nad Željkom Kerumom, koji je prezir prema politici digao do toliko nesnosnih visina da su mu na kraju birači pomogli da sam iz nje izađe. A zatim i nad Lesarovim Laburistima, koji uza sve barnumsko uzdizanje svoje alternativnosti nikada nisu objasnili u čemu se, dođavola, ta alternativnost zapravo sastoji. Ovdje još upada u oči da su te zvijezde hrvatskog trećeputaštva tvrdo prizemljene baš u direktnom srazu sa SDP-om i HDZ-om. To je u Kerumovom slučaju otprve razvidno, a kako su Laburisti izašli s toliko puno lista, to nije toliko vidljivo, ali uglavnom stoji. U svakom slučaju, SDP i HDZ su toliko temeljito pomeli razne alternativne liste (učinivši u Kerumovom slučaju, apsolutno, čin dobročinstva od javnog interesa) da je od poznatijih imena preživio, ne računajući Bandića, samo popularni pop Ivan Grubišić. Ali i on samo zahvaljujući tome što mu je u srazu s HDZ-ovim protukandidatom za župana ruku dao SDP. To će reći da su SDP i HDZ eliminirali izravne izborne protivnike kao da su o tome postigli neki prešutni dogovor, a tek kada je taj dogovor izostao, pojavila se trunčica nade za nekog trećeg da će opstati. Osim toga, i ondje gdje su gubili (a takvih je slučajeva sasvim malo), to je bilo puno manje zato što ih je netko pobijedio, a više stoga što su pobijedili sami sebe.

Dovoljno zoran primjer za to je Milanovićevo petljanje oko toga tko će biti SDP-ov kandidat za zagrebačkoga gradonačelnika, što se stranci obilo o glavu (sličnu petljavinu napravio je i HDZ), a još je bolji primjer Istre. Ondje je šef SDP-a između dvojice vodećih istarskih političara –  Jakovčića i Kajina – pogrešno tipovao na drugoga, koji najvjerojatnije gubi izbore, iako su obojica  potrošeni toliko da bi Milanoviću najbolje bilo da nije napravio – ništa. Ali, dobro, i ovako je izborno klatno dovoljno otišlo na stranu SDP-a, pa zatim isto toliko, ili i nijansu više, na stranu HDZ-a, pomevši praktički sve što se našlo u tom međuprostoru. Sada neki kukaju zbog toga, ježeći se zbog produljenja dvostranaštva u Hrvatskoj. Ali, kako spomenuti međuprostor uglavnom popunjavaju notorni opsjenari pa i štetočine, nikakve štete što su pometeni. Puno je veći problem što je u nedjelju nagrađen SDP, iako je pružio sve dokaze da je nesposoban upravljati državom. A još veći, najveći, što je obilno nagrađen i HDZ, koji je bio sposoban samo pokrasti je, da bi sada, po sistemu „drž’te lopova“, glavnu opasnost otkrio u „Srbima i Jugoslavenima“, zacrtavši kao krunski zadatak da se od njih preuzme vlast u „hrvatskom Vukovaru“.

Ako bi se još i to dogodilo, ovi lokalni izbori, koji su u prvome krugu došli do ruba političkog promašaja, u drugome bi definitivno otišli preko njega.