Blokada koštanog sustava

Ilustracija: Luka Duplančić

Nakon što su u ponedjeljak na Danu poduzetnika vladu Zorana Milanovića oštro kritizirali poslodavci, tražeći dodatnu liberalizaciju tržišta rada, smanjenje javnog sektora i porezno rasterećenje, u utorak je stigao snažan pritisak s druge strane, najavom koordiniranog štrajka 11 sindikata javnih i državnih službi za srijedu, 5. lipnja. Ti sindikati su u propalim pregovorima proteklih dana tražili od Vlade garancije da više neće biti rezova u javnom sektoru te da će im naknadno biti vraćena sva uskraćena materijalna prava, a riječ je o božićnicama, regresima i tropostotnom umanjenu plaća, koje je nastupilo s rebalansom proračuna u veljači.

Ministar rada Mirando Mrsić uzvratio je da Vlada ne može pristati na te zahtjeve i prvi ih put stavio na vagu s otpuštanjima u javnom sektoru. “Za sve to trebalo bi 1,6 milijardi kuna, a kada bismo to isplatili, morali bismo otpustiti oko 17 tisuća djelatnika iz državnih i javnih službi. No ova Vlada ne želi ljude otpuštati, ali neće ni kupovati socijalni mir”, kazao je Mrsić.

Preostala je mogućnost da se sindikati i Vlada približe tijekom petodnevnog postupka mirenja, a u suprotnom će sindikati štrajkom blokirati cijeli sustav.

Sindikati javnih službi u sukobu su s Kukuriku vladom od samog početka mandata, kada je ona krenula putem fiskalne konsolidacije i zbog izostanka sanjanog gospodarskog rasta sredinom prošle godine počela sve žešće inzistirati na smanjenju radnih prava. Do toga je konačno došlo otkazivanjem temeljnog kolektivnog ugovora i ukidanjem božićnica za prošlu, te regresa i božićnica za ovu godinu, oko čega se Vlada nije uspjela sporazumjeti sa svim sindikatima. Nepopustljivi su ostali oni okupljeni u Maticu hrvatskih sindikata Vilima Ribića, koji nisu tražili samo da im se u trenutku ekonomskog oporavka vrate prava, nego da im se nadoknade i sva uskraćena sredstva. Vlada na to nije pristala, nudeći im za privremena odricanja trajnu sigurnost radnih mjesta.

Zbog podjele među sindikatima tada nije došlo do oštrijih akcija, ali je smanjenje bruto plaća radikaliziralo nezadovoljne. Unatoč velikim ambicijama sindikalista, njihov nedovoljno uspjeli prvomajski prosvjed izgledao je više kao pobjeda Vlade, no taj je prosvjed trebao biti samo uvod u niz sindikalnih akcija. Dio nezadovoljnih sindikata sredinom svibnja organizirao je uspješno izjašnjavanje o spremnosti članstva na stupanje u koordinirani štrajk do ispunjenja svih zahtjeva, vodeći paralelno pregovore s Vladom u Mrsićevom ministarstvu.

Tamo je ministar financija Slavko Linić do te mjere izgubio živce da je zaprijetio predsjedniku Carinskog sindikata Rinu Štoriću da ga se čuva jer je on, Linić, “opasan čovjek”. Linić je nastavio bjesniti i nakon što je Štorić to ispričao medijima, pa je sutradan na Hrvatskom radiju počeo govoriti o ratu u kojem će padati glave, ukoliko se sindikati usude realizirati svoje najave o blokadi cijelog sustava, od granica do bolnica, o čemu su govorili na jednoj od svojih novinskih konferencija.

U izjašnjavanje o štrajku bio je uključen i Carinski sindikat, doduše uz nesudjelovanje dvije trećine podružnica. No ostatak članstva većinski se izjasnio pozitivno, iako je Vlada odlučila da više od 500 carinskih službenika čija će radna mjesta s ulaskom u EU postati nepotrebna neće dobiti otkaze, već će im biti ponuđeni drugi poslovi u državnoj službi. Tu privilegiju javnih i državnih službenika nemaju ni radnici posrnulih državnih poduzeća, poput Croatia Airlinesa ili podružnica HŽ-a, koja prolaze kroz restrukturiranja uz znatno kresanje plaća i zbrinjavanje viška zaposlenih.

S obzirom na nered koji vlada u različitim segmentima države i ekonomije, na svim stranama ima onih koji su bolje i lošije prošli u odnosu na pogodbu koju je Vlada dala zaposlenicima javnih i državnih službi. Dok je dio sindikata pristao na pregovore s Vladom oko uvjeta pod kojima će se u slučaju početka ekonomskog oporavka ukinuti suspenzija isplate regresa i božićnica te povećavati plaće, sindikati okupljeni oko Ribićeve Matice i dio drugih sindikata i dalje ustrajavaju na povratu uskraćenih sredstava. Kako je kazao Mrsić, razlika između Vlade i tih sindikata je suštinska. Vlada je spremna pregovarati samo o budućnosti, a ne pristaje na povrat sredstava jer tog novca nema.

U zemlji u kojoj je u posljednje četiri godine izgubljeno 180 tisuća radnih mjesta, sindikati okupljeni oko Ribića znaju da od mnogih gubitnika krize ne mogu očekivati bog zna kakvo razumijevanje za svoje zahtjeve. Čak ni na Linićevu nasilničku retoriku koja je zaslužila javnu osudu nije reagirao nitko osim samih sindikata, pa ga je Ribić, opet u svom stilu, optužio da ima “teške defekte u karakteru” i da nije demokratski političar, već “političar za diktature i ratna stanja”. Stoga štrajk javnih službi, koliko god bio neugodan za Vladu, nije sretno rješenje ni za sindikate.

Uz zahtjeve za poništavanjem svih Vladinih odluka koje su se odnosile na status zaposlenih u javnim i državnim službama, nezadovoljni sindikati nastojali su svoju političku platformu učiniti širom tako što su Vladi postavili i zahtjev da odustane od “promašene politike štednje”.

“Pet godina krize jasno pokazuju da politika štednje ne može izvući zemlju iz recesije, da smanjivanje proračunskog deficita i zaduženja treba provesti tek nakon što se osiguraju gospodarski rast i otvaranje radnih mjesta. Hrvatska još ima prostora za zaduživanje, a od smanjenja deficita ne treba raditi dogmu, prvo treba izgraditi zdravu ekonomiju”, poručivao je Ribić, pozivajući se na autoritet dvojice nobelovaca.

Ribić već dugo optužuje Milanovićevu vladu da je “neoliberalna” i da slijedi “fundamentalizam MMF-a”, a SDP da je izdao socijaldemokraciju i da provodi “vidljivo rastakanje socijalne države”. No činjenica je da u Hrvatskoj socijalna država nije rastočena. Kukuriku vlada nije dirala penzije, osim dužnosničkih, a nije ih dirala ni vlada Jadranke Kosor, osim što je srezala braniteljske za deset posto. Dostupnost zdravstvenih i drugih javnih usluga nije se smanjila, ako se već nije ni povećala, nisu ukinute rodiljne naknade, a naknade za nezaposlene su povišene. Sve osnovne funkcije socijalne države ostale su sačuvane unatoč krizi, u kojoj je aktivnost privrede kumulativno pala za deset posto.

To ne znači da je bunt Ribićevih sindikata promašen, jer je pitanje kako bi prošli da takvog otpora nije bilo, ali je činjenica da Vlada nema sredstava da zadovolji sve apetite, pa balansira između zahtjeva različitih skupina koje glođu istu proračunsku kost. Cijena sindikalnih zahtjeva, po onome što je kazao Mrsić, je 1,6 milijardi kuna, i to je iznos za koji bi Vlada, dakle, mogla kupiti socijalni mir. Kako prodaja bilo čega u državnom vlasništvu također ne dolazi u obzir, prema Ribiću to bi trebalo učiniti zaduživanjem za koje Hrvatska ne samo da “još ima prostora”, nego je to čak makroekonomski poželjno.

Dodatno zaduživanje može se koristiti u različite svrhe, primjerice za smanjivanje poreznog opterećenja ili za investicije koje bi donijele nova radna mjesta, no za Ribića je osobito makroekonomski poželjno ako će blagotvorni utjecaj zaduživanja na ekonomiju teći kroz održavanje standarda njegova članstva. To da povećana javna potrošnja kroz džepove njegova članstva poboljša makroekonomsku sliku, od čega bi posredno malčice profitirali i stvarni gubitnici krize – oni koji su ostali bez kruha – otprilike je maksimum “solidarnosti” koju im je spreman ponuditi. Utoliko prekomjerne optužbe Milanovićeve vlade za ekonomski neoliberalizam, a SDP-a za izdaju socijaldemokracije, uza sve njihove promašaje, uglavnom služe kao pokriće za nastavak vođenja sindikalne borbe samo u ime vlastite skupine.

Suprotno Ribićevim tvrdnjama, moglo bi se reći da protekle godine jasno pokazuju da zaduživanje ne može izvući zemlju iz recesije ako nije praćeno strukturnim reformama i ako nije ciljano usmjereno u rast koji će pokrivati kamate. Vlada Jadranke Kosor u prve je tri godine krize posudila 40 milijardi kuna samo za krpanje proračuna, pa sada kamate na taj dug oduzimaju proračunu otprilike onoliko sredstava koliko je uskraćeno javnim službama. “Neoliberalna” Milanovićeva vlada lani je posudila još deset milijardi, a toliko će posuditi i ove godine, s projekcijama da se zadužuje i ubuduće. Nije, dakle, stvar u tome da se Vlada ne želi zaduživati, već u tome da je u izostanku rasta dostignut plafon nakon kojeg zaduživanje postaje neodrživo, a po pravilima EU-a i financijski kažnjivo.

Kukuriku vlada bila je, uz to, toliko “neoliberalna” da je najveći liberal u njoj, bivši predsjednik HNS-a i ministar gospodarstva Radimir Čačić, skrojio glavninu politike ekonomskog rasta oko investicija javnog sektora, ali se ona u prvoj godini mandata slomila na precjenjivanju sposobnosti koalicije da aktivira javna poduzeća koja je HDZ-ova vlast zapustila i popljačkala, ne ostavivši nijedan iole značajniji investicijski projekt za koji bi se vrijedilo zadužiti. Kukuriku vlada se, u skladu sa svojim kapacitetima i dometima, ipak poduhvatila sređivanja naslijeđenog nereda, makroekonomski odabravši, kako to vole reći Milanović i potpredsjednik Vlade Branko Grčić, “srednji put” između zaduživanja i štednje. U tim je okvirima nastojala udariti i na kapital, tamo gdje ga još ima, porezom na dividende i posljednjim Linićevim pokušajem da kroz reguliranje kredita u “švicarcima” izbije stranim bankama oko pola milijarde kuna ekstraprofita koji izvlače iz zemlje.

Bit će čudo ako mu to doista i uspije, no nije čudno da je Vlada na Danu poduzetnika doživjela žestoke kritike direktora Zagrebačke banke Franje Lukovića, ali i šefa Udruge poslodavaca Ivice Mudrinića i drugih vodećih poduzetnika. Mudrinićeva ekipa želi, naravno, sve suprotno od Ribićeve: rezanje javnog sektora, olakšano otpuštanje i porezno rasterećenje, tvrdeći da će cjelokupno stanovništvo imati koristi od blagotvornog utjecaja proračunskih ušteda na profite poslodavaca. U tom se smjeru počeo kretati i HDZ Tomislava Karamarka, koji doživljava preporod na pukom desničarenju, pa ni ne smatra da je dužan ponuditi ekonomsku politiku, ali se sa njegovih ekonomskih skupova sve češće čuju ideje o snažnom rezanju proračuna i smanjenju poreza na kapital.

Milanovićevoj vladi, koja više nema novca za kupovinu socijalnog mira, odnosno kupovinu birača, u međuvremenu rejting sve više pada, a činjenica da dobar dio sindikata javnih službi nije uspjela uvjeriti u nužnost odricanja već sada govori kako bi joj se vrlo lako moglo dogoditi da će sljedeće parlamentarne izbore izgubiti čak i ako uspije ostvariti rast u drugom dijelu mandata. Izgubila ih je i vlada Ivice Račana, unatoč znatno povoljnijem vanjskom okruženju, visokom rastu i povećanju zaposlenosti nakon početnog razilaženja sa sindikatima.