Dragovoljci na putu za dženet

Da budem šehid, poželi mi, mama, uputi mi Allahu dovu, ovako je govorio sve. Želio je to, želio… Žao mi je, pošten je bio – kaže Nura Šabić, majka Muaza Šabića iz Srednje Bosne. “Sjećam se njegovih riječi: Samo još nešto da ti pročitam, subhanAllah… Čekala sam šta će reći, jer sam od svog muža mogla puno toga da naučim, pitajući usput je li opet nešto o džihadu. Tada se nasmijao i rekao: Slušaj, subhanAllah, kako nije… Moj iskreni i odgovorni muž je znao da poziv u džihad neće doći sa munare, i da sada nije takvo vrijeme. Bolilo ga je stanje muslimana i duša mu nije imala mir znajući da njegova braća i sestre pate, znajući da im je potreban, znajući da ne smije biti miran, jer (ako bi bio) tada nešto ne bi bilo u redu sa njegovom vjerom. Džihad mu je bio u srcu i to je bio izlaz za njegovu dušu. Kada ga neko oslovi sa: Mudžahide, obavezno doda: InšaAllah! Allah najbolje zna ko je mudžahid, Allah će provjeriti vijesti o nama. Govorio je: Mudžahid se bori da Allahova riječ bude gornja i on ne misli na svoj život kada je u pitanju Allahova vjera, a kakav sam ja mudžahid dok mirno hodam ovim dunjalukom, a moja braća i sestre trebaju pomoć, tako je govorio Jasin, moj mudžahid…”, napisala je supruga Almira Jasina Zuluma.

I Šabić i Zulum su mrtvi. Prvi je poginuo nedavno, krajem četvrtog mjeseca, u gradu Alepu u Siriji. Jasin je život izgubio 1999. godine u Čečeniji. Nisu daleko od kuće poginuli kao humanitarni radnici, oni što za platu dijele rižu i tablete za pročišćavanje vode, konzerve iz 1967. i analgetike, već kao vojnici. I dobrovoljci. Potonji kao pripadnik islamiziranih čečenskih snaga, a prvi kao borac ogranka Al-Kaide koji, zajedno sa ostalim sirijskim pobunjenicima, ratuje protiv tamošnjeg režima.

Prve vijesti o odlascima bosanskohercegovačkih državljana u tuđe vojske i ratove objavljene su s proljeća 1999. godine. Grupa mudžahedina pokušala se tada priključiti Oslobodilačkoj vojsci Kosova. Do nekadašnje južne pokrajine Srbije, danas neovisne države, stigli su preko Turske i Albanije. Tako su se i vratili – u roku odmah. Za razliku od režima Alije Izetbegovića, albansko političko vodstvo je znalo kako je najefikasniji način da svoju borbu kompromitiraju – isticanje religijske komponente rata. Mladi Albanci su se, za razliku od Mladih muslimana – kako se zvao pokret kojem je Izetbegović pripadao i sa čijim članovima je suđen – borili za državu i naciju, a ne za bilo kakav komadić zemlje na kojem će centralna institucija u svakom pogledu biti džamija. Bosanski ratnici dugih brada, koncentrirani na to da maternji jezik govore sa arapskim naglaskom, imali su nešto drugačije poglede. Oni su željeli pucati u ime vjere i poginuti kao šehidi, dakle na Allahovom putu, da to jednostavno i ne do kraja precizno prevedemo.

Krajem prošlog stoljeća, baš kao i danas, nije nedostajalo ratova, pa su nesuđeni kosovski bojovnici brzo našli alternativu: fronte u ruskoj pokrajini koja je izgledala baš onako kako joj se zove glavni grad: Grozni. E tu je negdje, da li oko Groznog ili po kavkaskim gudurama, uz Jasina poginuo i Almir Tahirović Nune, bivši pripadnik odreda El Mudžahid, jedinice Armije BiH sastavljene od islamskih dobrovoljaca i domaćih, s godinama radikaliziranih muslimana.

Ono što se, osim fanatizma dobrovoljaca spremnih ostaviti obitelji u Bosni zarad ostavljanja kostiju po tuđini, nije promijenilo već četrnaest godina, jeste ignorantski odnos većeg dijela bosanskohercegovačke javnosti. I te 1999. i ove 2013. izvoz šehida se dešava u svijetu paralelnom sekularnom dijelu bosanskog i bošnjačkog društva. Objavljuju se tako vijesti o smrti u Siriji, fini, evropeizirani, zapadnjački orijentirani građani ih čitaju kao i izvještaje sa berze u Tokiju, pa cijela priča stoji na istom mjestu na kojem je bila posljednje godine prošlog stoljeća, kada su muslimanski intelektualci put prema smrti opisivali kao simptom teške upale vjere. Sa druge strane civilizacije, u zajednicama što po bosanskim selima i sarajevskim predgrađima žive kao u Afganistanu nakon dolaska talibana, dragovoljci na putu za dženet (raj) imaju status, hajde nazovimo ih tako, narodnih heroja.

“Bio je među učenijom braćom i znao je da za džihad treba znanje, a mnoga su ga braća viđala kako u dubini noći trči ulicama Sarajeva pripremajući se za džihad o kojem je mnogo govorio. Sjećam se nekoliko dana prije njegovog odlaska da mi je rekao: Znaj, brate, da taj narod treba našu pomoć i tako mi Allaha, svi ćemo pred Allahom biti veliki griješnici ukoliko se ne odazovemo džihadu u Čečeniji. Kako da nađemo opravdanje za izostanak iz džihada, a tamo nam ubijaju sestre i braću?“, pisao je o Jasinu jedan njegov blizak prijatelj.

Ratuje, dakle, po Siriji na desetine Bošnjaka – makar islamisti poput njih ne priznaju nacije kao takve, ni države koje nisu šerijatski uređene – iz Bosne i Sandžaka; obučavaju ih tamo veterani bosanskog rata, poput vojnog instruktora Kenana Bijedića, a team buildinge prije transporta vodi lider vehabijske zajednice u selu Gornjoj Maoči, Nusret Imamović, uz pomoć izvjesnog Dževada Gološa. Zatvara se tako kružnica pakla čije je crtanje započelo početkom bosanskog rata, kada su granice BiH spokojno prešli i ratnici iz Afganistana, Bahreina, Saudijske Arabije… mobilizirani kada su dobili – za njih povoljan, za Bošnjake dugoročno poguban – odgovor na pitanje hoće li po bosanskim vrletima ratovati za neku državu ili za svoju vjeru.

Almir Džuvo, generalni direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH, naveo je u jednom svom, sada već starom izvještaju kako u Bosni i Hercegovini postoji oko tri hiljade – da tri hiljade! – osoba spremnih za terorističke napade na strane ambasade i diplomatska predstavništva. Takvu budalaštinu do sada je izveo samo onaj mahniti Mevludin Jašarević. Ostali, vidimo, imaju preča posla: ratuju u Siriji. Trenutno.