Antiklimaks u tri čina

Vrlo kratka četrnaesta točka dnevnog reda sjednice Vlade od 24. svibnja apsolvirana je rutinski, ministrica kulture Andrea Zlatar Violić pročitala je obrazloženje od dvije i pol kartice teksta i zaključila administrativnu i kuloarsku trakavicu. Tresla se brda, rodil se je miš, ležernije bi rekli upućeniji. Ili “Tko je za? Usvojeno”, reklo bi se kabinetski. Ili tjeskobnije, pratimo opet meteorologiju domaće kulturne politike jer nas se, nažalost, tiče.

Riječ je o prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kazalištima (ZOK), core problemu nadležnog ministarstva i najgoroj kavanskoj motivici otkako je službene kulture u Hrvatskoj. Naravno, reprezentativna kultura je opterećena svojim performativnim gardom. Kolektivni problem nastupa kad taj gard, ta zvjezdana poza koju emitira habitus Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, mora zauzeti status vrlo važnog društvenog faktora. A problem kolektiva s tim društvenim faktorom – pri čemu kolektiv vidimo kao kategoriju građana, poreznih obveznika, ljudskog materijala izloženog medijskom maltretiranju na jednu temu – sastoji se najviše u činjenici konstantnog pokušaja snižavanja inteligencije čitavom tom kolektivu, u procesu rješavanja jednog jedinog problema – intendanture nacionalnog kazališta.

Kolektiv, naime, može pravno, financijski, historijski i povijesnoestetički argumentirati da društveno povlašteni status HNK-a u Zagrebu odavno ne odgovara njegovom javnom učinku. Kako se, pitate, mjeri javni učinak? Recimo vidljivim radom svih zaposlenika, upadljivom produkcijom čitave kazališne kuće, njezinim relevantnim repertoarom – uobičajenim kategorijama koje kolektiv jako dobro poznaje i bez fiškalske lektire. Ali pitanje fokusa na dimenzije javnog učinka samo jedne kazališne kuće i istodobne socijalne intaktnosti samo jedne grupe kazališnih radnika uvredljivo je za čitav nacionalni, radnički kolektiv. Isprike, ponavljamo gradivo. No elitna je tema prošli tjedan doživjela svoj kabinetski antiklimaks, a zainteresirana publika u toj činjenici “nikakve štete” detektirala je kao klimaks razočaranja u kabinetsku volju za promjenom u strukturi.

Nakon godine i pol rada na promjenama ZOK-a i desetak prijedloga iz Ministarstva kulture, koji laviraju od razumnih manjih izmjena do totalne nesuvislosti i idealtipskog teatra neprilagodljivog ekonomiji suvremenog, očekivanja su bila skromna. Priželjkivao se tek nešto hrabriji nastup na sjednici Vlade koji bi se sastojao u elaboraciji nekoliko drugačijih, makar bezobraznijih, prijedloga izmjene Zakona. Lepeza prijedloga izmjena ZOK-a bila je, kako se demokratski šika, ponuđena na internetskom savjetovanju, pa se jasno vidi tijek “rasprave” kojoj su kazališni profesionalci doprinosili uglavnom s negacijom (“ne krpajmo zakon, pišimo novi”), ali i afirmativno (“zakon bi trebalo poboljšati zapošljavanjem stalnog dramaturga i producenta u kazalištima”).

Od čitave bulumente krpica izmjena ZOK-a i velike buke koju Ministarstvo nikako nije htjelo izvesti na livadu javnih razgovora, na prvom čitanju na sjednici Vlade našla su se svega tri (3) prijedloga: jedan veliki, jedan mali i jedan (naizgled?) glup. Prvi, “veliki” prijedlog izmjene ZOK-a totalno je politički motiviran i ogledni je primjer antiklimaksa kulturne politike aktualnog ministarstva: “Intendanta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu imenuje i razrješava Vlada Republike Hrvatske na prijedlog ministra kulture”, stoji u konačnom prijedlogu – za fragilne čitatelje upadljivo rodno neosjetljivom formulacijom. Ministrica Andrea Zlatar Violić mjesecima je ponavljala da će rješenje krize zagrebačkog prijestolja u HNK-u riješiti sama, tako da po promjeni ZOK-a ministar/ica samostalno bira kandidata za intendanturu. Zašto joj ta ideja “nije prošla” u formi konačnog prijedloga za sjednicu Vlade ne znamo pouzdano, jer se na snimci sjednice čuje samo ispeglana verzija odobrenog, no comment. Gesta je ipak performativno jaka, kao znak preventivne zone “u borbi” s zagrebačkim gradonačelnikom, ali i kao znak nemoći bilo koje samostalne odluke, u formatu Vlade. Gradonačelnik Milan Bandić mjesecima već gura medijsku maglu o uskrati financiranja HNK-a u slučaju da Grad Zagreb izgubi pravo na suodabir intendanta, “zaboravljajući” da Skupština još uvijek nije tek dekorativna institucija. Kako god, građanima se servira materijal za strepnju, aktualna intendantica služi mandat do rujna, a imena aspiranata na tu adresu sve su nepouzdanija, suspens.

Drugi usvojeni prijedlog izmjene ZOK-a manji je i bezazleniji izazov za kolektiv, jer se tiče kazališnog vijeća i osigurava zastupljenost svih radnika a ne samo umjetnika u tom tijelu. Čaše gore, bez obzira na eventualnu neusklađenost Zakona o radu i Zakona o ustanovama, o čemu govore nezadovoljni komentari. I što znači riječ “usklađeno” u ovoj zemlji? Treći prijedlog kojim HNK u Varaždinu dobiva status nacionalnog kazališta kao peti na državnom popisu “u kontekstu zadovoljavanja teritorijalne ravnomjernosti i regionalne zastupljenosti” strukturno je i dalekosežno glup potez, jer potvrđuje načelo aktualne (ne samo kulturne) politike koja ne želi stvarne promjene. Prijedlog je, međutim, tek naizgled glup, jer će statusom nacionalnog kazališta varaždinsko sigurno dobiti jača financijska sredstva. Iz Ministarstva poručuju da to nije istina i naglašavaju pravne formulacije, ali nisu uvjerljive, pa danas ne vjerujemo.

U što pak vjerujemo ako ne u administrativni cinizam? Pa, po najvažnijem pitanju forme, uzdamo se jedino u administrativni cinizam. Onakav tip cinizma koji se u izlaganju služi formulaičnim govorom i citatnom dinamikom promjena i dopuna zakona. Racionalni smo tipovi i nelogično je, naravno, imati povjerenja u institucije koje praznim hodom “proizvode” promjene. Također ne vjerujemo da će figura intendanta/ce činom promjene donijeti strukturnu reparaciju. Ako problemi HNK-a i HTV-a jesu glavna pitanja kulturne politike, kako papagajski svi govore, pitanja izbora njihovih ravnatelja to nisu. Niti može Goran Radman, uz svu svoju sumnjivu nomenklaturu, riješiti dubiozu HTV-a, niti će budući intendant riješiti dubiozu HNK-a ako tako ne žele njegovi radnici. Priča o socijalnoj intaktnosti i radnoj energiji kolektiva ključna je, znamo, za ovaj problem – ali o tome nećemo danas.