Titov kompleks

Dan mladosti, HTV 1, 3, 4

Socijalistička Televizija Zagreb obilježavala je maršalov rođendan priredbama na jednom jedinom, Prvom programu. Hrvatska radiotelevizija obilježila je Dan mladosti na čak tri kanala: prvom, trećem i četvrtom. Divovska figura Josipa Broza Tita u kolektivnom sjećanju očito postaje sve više nalik Napoleonu Bonaparteu, koji je najmarkantnija figura cijele francuske povijesti, ali se o njemu uvijek govori s mješavinom divljenja i nelagode. Titu, međutim, pomažu patuljasti nasljednici, odreda abonenti Haškog suda. Kako vrijeme prolazi, postaje sve jasnije da su Brozovi epigoni, poput Tuđmana i Miloševića (“Sad se narod naveliko pita, ko će nama da zameni Tita, Slobodane, ime ponosito, ti si nama novi Tito!”) bili tek farsični epizodisti, dok je Stari bio rasni kondotjer.

HTV je na Prvom programu emitirao dokumentarac “Evo zore, ljubičice bijela” u kojemu je najšira publika mogla uživati u većini koračnica Nezavisne Države Hrvatske te uočiti da je bila riječ o državi u kojoj su se njegovali fiskultura i red, a banditi po Kordunu bili uredno hapšeni, kako vidimo iz slikopisa. Ne vidimo što je s njima bilo kasnije, ali zna se. Hor je vrlo lijepo pjevao kako je Jure Francetić Drinu pregazio i Srbiju zapalio, što je vrlo prikladno za zemlju koja upravo ulazi u Europu i bježi od Bizanta. U kraćim pauzama domoljubnog folklora nastupilo je i nekoliko partizana, koji su ispripovijedali pokoju o svojim pjesmicama, no u osjetno manjoj minutaži od pripadnika Domovinske vojske. Nakon konstatacije dr. Ive Žanića kako su u Drugom svjetskom ratu postojali i “ljudožderski stihovi”, puštena je pjesma “Padaj silo i nepravdo, narod ti je sudit zvan”, a ne recimo “Visok li je Trebević, na njem sjedi Pavelić, pije vino, peče janjce, kolje Srbijance…”

Da je drug Tito poživio, radije bi dočekao rođendan uz Treći program, na kojemu je emitirana generalna proba opere “Maršal” (Mario Kovač), što je puno otmjeniji pristup od izjednačavanja partizana i ustaša preko glazbe, u emisiji pučke i predajne kulture. Treći program – kako smo već konstatirali na ovim stranicama – svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduje, pa je nakon “Maršala” emitiran i razgovor s Mariom Kovačem, čiju operu svi bojkotiraju iako je očito da bi bila hit. Na sva tri programa to je bila jedina posve aktualna tema – eto dokaza da Treći nikada neće biti Kinoteka!

Četvrti program odvrtio je epizodu serije “Tito – posljednji svjedoci testamenta”, s intimističkim sjećanjima Herte Haas, najpametnije i najmoralnije žene koja je ikada bila u Titovoj blizini, tako da su na HRT-u sve hrvatske vojske mogle naći nešto za sebe. Na Prvom smo u Dnevniku vidjeli još 7.000 poštovalaca Tita u Kumrovcu. Bilo bi interesantno rastumačiti zašto maršal, 30 godina nakon smrti i poraza svih svojih ostavština, privlači više poštovanja od svih kasnijih političara, redom demokrata, silno zainteresiranih za običnog malog čovjeka. Možda zato što je koncem sedamdesetih SR Hrvatska imala 78.000 nezaposlenih, a danas ih ima oko 400.000?

Borussia – Bayern, HTV 2, Drago Ćosić

Zašto komentatori nogometnih utakmica urlaju, zavijaju, zuje, zveče, zvone i zvuče? Kada čovjek sluša Dragu Ćosića u prijenosu finala Kupa prvaka, koji je cijelo vrijeme oponašao sirene za uzbunu, to se pitanje jednostavno ne može zaobići, ali odgovor baš nije jednostavan. Dedukcijom dolazimo do nekoliko pretpostavki. Prvo, komentari nogometnih utakmica izmišljeni su u vrijeme radija, pa su stvarali raskošnu zvučnu kulisu kako bi otklonili nedostatak slike. No televizija danas obično ima sliku, pa se ta stvar čini kao neki relikt prošlosti. Druga pretpostavka je da se komentatori moraju nadglasavati s desecima tisuća navijača, ali oni urliču i kada izvještavaju s dupkom praznog Maksimira! Znači, ni ta hipoteza ne objašnjava naš problem. Treću pretpostavku – da urlaju zato što se vole idiotski i obijesno glupirati u eteru – energično odbacujemo jer je to učen, pristojan svijet, pa ćemo odgovor potražiti čim uživo sretnemo prvoga među njima, a onda vas o tome izvijestiti pisanim putem.

Intervju s Milanovićem, BBC

Kada god neki naš političar da intervju stranim medijima, pa progovori na tečnom engleskom, stvar poprima dimenzije svjetskog čuda. Tako je bilo i prilikom Milanovićeva intervjua BBC-ju, u kojemu premijer nije izveo uobičajeni verbalni harakiri. Ipak, omakla mu se zanimljiva kontradikcija koju nepotpuno upućen novinar, Stephen Sackur, nije uočio. Naime, Zoran Milanović je naglasio da u Hrvatskoj nema ekstremizma, premda je još prije mjesec dana upozoravao na crne košulje. Ima li crnih košulja dovoljno da govorimo o eskalaciji ekstremizma otvoreno je pitanje, ali premijer je ovo svježe protuslovlje samo prilijepio sasvim pristojnoj kolekciji koju već drži u svom herbariju.

Rajku Ostojiću sugerirao je nedavno da se baci pod tramvaj zvan Bandić, premda se sam godinama nije usuđivao baciti pod isti – dapače, da se Bandić nije kandidirao za predsjednika Republike, vjerojatno bi još uvijek bio u Partiji. I ne bi bilo neke posebne razlike za Zagreb: Ivo Čović uhljebio je u Holding preko 500 ljudi, pa je taj gubitaš narastao na 13.000 radnika (ljudi iz Bandićeva okruženja kažu da ih je 14.000, od čega je bar polovica suvišnih). Tako se pokazalo da između SDP-a i Bandića baš ne zjapi takva provalija kao što ljudi misle. Nakon što je dobra dva mjeseca potrošio na, očito sasvim iskrenu, borbu protiv ksenofobije i stereotipa, Milanović je sam dva puta u dva dana opalio po “Bizantu”, premda je posve nejasno što mu je to mrtvo carstvo (koje je u Hrvatskoj ostavilo Eufrazijanu) skrivilo. Da ne bismo mi tu nešto konfabulirali oko mogućih interpretacija, posuđujemo vrlo meritorno tumačenje gosn Žareta, koji kaže da je pojam “Bizant” skovao Montesquieu, tvrdeći da “strasti koje nesputano vladaju Istočnim Carstvom uvjetuju njegovu konstitutivnu autoritarnost. Ozbiljne su raščlambe odavno pokazale da je ta slika posve proizvoljna, no u lokalnim okvirima jasno se zna tko su ti Bizantinci – ponajprije susjedi na bliskom istoku”.

Prema svemu sudeći, gosn Žare, Puhovski, misli na Srbe i možda Bošnjake, a pojam “Bizantinac” tako čita i većina običnih ljudi, koji sigurno ne misle na cara Justinijana. Zoran Milanović u pogrdnom smislu zna koristiti i termin “Balkan”, što također spada u nedopustive stereotipizacije, pa upada u situaciju da se bori s njihovim posljedicama premda se i sam ubacuje u motore njihove proizvodnje.

Na području koje se zove retorika netko iz njegova okruženja konačno bi trebao postaviti natpis “Minsko polje” i zabraniti čovjeku ulaz, jer on očito ima neodoljivu potrebu da svaki put u njega uskoči, pa ga onda raznese po svim medijima, lijevo i desno, gore i dolje…