Surfanje poreznim oazama

Već dvije godine putuje Googleov “Veliki šator” svijetom, iz grada u grad i s kontinenta na kontinent, pa nije čudno što se manifestacija na kraju pretvorila u cirkus. “Big Tent”, veliki event zamišljen kao niz konferencija na kojima će političari, poduzetnici i intelektualci kroz žive diskusije i pod patronatom digitalnog giganta razvijati viziju globalnog napretka, vratio se prošlog tjedna tamo odakle je u proljeće 2011. i krenuo na turneju – u London. Reflektori su ovoga puta pali na vođu laburističke opozicije Eda Milibanda, a on je spremno gurnuo glavu u lavlje ždrijelo, praćen aplauzom otočkih medija: javno je zatražio od Googlea da napokon počne plaćati odgovarajuće poreze u zemljama u kojima ostvaruje enormne profite, izravno prozvavši direktora kompanije Erica Schmidta. Samo, da bi ova retorička ofenziva uopće bila moguća, Miliband je prethodno morao aranžirati seriju taktičkih manevara: od uvodnog odricanja od pozicije vlastitog oca, “marksističkog profesora” koji je “bio u krivu” jer je “mislio da put u pravedno društvo ne vodi kroz kapitalizam, nego kroz socijalizam utemeljen na društvenom vlasništvu”, pa do posljedičnog uvjeravanja publike kako on sam, lišen očevih zabluda, želi samo nešto “odgovorniji kapitalizam”…

Istup dakle, medijskim komentarima usprkos, baš i nije bio naročito provokativan; posebno ako znamo da se posljednjih tjedana borba oko poreza ionako vodi cijelom linijom široke fronte između razvijenih zapadnih država i najmoćnijih multinacionalnih korporacija. Francuska predvodi napade: François Hollande namjerava nametnuti poreze Googleu i Appleu, a prikupljeni novac preusmjeriti u financiranje umjetničke i kulturne proizvodnje. U Britaniji, parlamentarni odbori privode na ispitivanja predstavnike Amazona i Googlea, istražujući komplicirane tragove njihovih offshore poreznih eskivaža. U SAD-u, na isljeđivanje pred odbor Senata pozvan je glavni direktor Applea Tim Cook, da odgovori na slične optužbe. Samo, dok je Googleov Schmidt pomirljivo ustvrdio kako bi “s obzirom na intenzitet debate svjetski porezni zakon sigurno koristilo reformirati”, Cook se odlučio na ucjenu: porez će plaćati samo ukoliko mu SAD spusti zakonsku stopu. A kako Appleovi pravni žongleri trenutno uspijevaju registrirati posao u zemljama u kojima je ta stopa manja od jedan posto, jasno je da bi Amerikanci morali biti barem jednako velikodušni. Eto, dakle, koliko možemo uistinu očekivati od milibandovske “odgovornosti kapitalista”: oni su odgovorni samo onda kada im to odgovara.

Domet nacionalnih legislativa pritom je prekratak da bi ih na tu odgovornost natjerao; malo gdje kao u IT-biznisu prelamaju se danas kontradikcije globalizirane ekonomije, kapitala koji slobodno cirkulira svijetom oslanjajući se istodobno na skučenost državnih pravnih sustava. Sve što Apple, Google i Amazon rade kako bi sakrili profit svojih vlasnika od poreznih obveznika, naravno, u skladu je sa zakonom; najave međunacionalne koordinacije i stvaranja novog, uigranijeg i učinkovitijeg svjetskog pravnog okvira stoga su jedini smjer za transferiranje dijela njihove goleme zarade u javne potrebe: kulturu, umjetnost, novinarstvo… A razloga za takav transfer ima sasvim dovoljno. Nije stvar samo u tome što je povijest interneta – danas dominantno prepričavana iz perspektive velikih poslovnih vizionara i inovatora poput Billa Gatesa ili Stevea Jobsa – zapravo povijest komercijalizacije i poduzetničkog parazitiranja na izumu razvijenom javnim novcem, u sklopu vojnih i znanstvenih istraživanja u SAD-u šezdesetih. Riječ je, još više, o onome što autor utjecajnog “Hakerskog manifesta” McKenzie Wark u recentnom komentaru britanskog pritiska na Google pod naslovom “Tko se usuđuje izbjeći Googleov porez?” naziva “lešinarskom” (vulture) industrijom. U opreci spram one stare, kulturne (culture) industrije, koja se barem trudila da proizvede kakav-takav program za zabavu masa, ova se nova skoro isključivo hrani informacijama koje svakodnevno dajemo o sebi samima kako bismo ostvarili pristup podacima o drugim ljudima – svojevrsnim “informacijskim porezom”, kako ga Wark naziva – a sve to da bismo u konačnici radili ono što se od nas unaprijed očekuje: kupovali.

Warkova se ideja, doduše, implicitno oslanja na vrlo popularnu tezu prema kojoj mediji više ne prodaju sadržaj publici, kao nekada, nego sada tu publiku, sadržajem razvrstanu u ciljne skupine, preprodaju oglašivačima; nažalost, jednako je labava. Obje zamisli, naime, zavodljivo sugeriraju kako su današnji čitatelji i gledatelji napokon pretvoreni u običnu robu kojom trguju velike korporacije, ali pritom uglavnom zamagljuju pitanja stvarnih, konkretnih transakcija u pozadini ove efektne distopijske projekcije: navodna “prodaja” publike zaklanja pogled na pravi problem prodaje medijskog prostora oglašivačima i njegove uloge u ubrzavanju kruženja kapitala, “informacijski porez” skreće razgovor s teme stvarnog poreza koji bi kompanije trebale plaćati… Warkova je intervencija korisna utoliko što podsjeća da poslovni uspjesi internetskih multinacionalki počivaju na eksploataciji svih nas, ali ipak ne uspijeva doseći prave probleme vlasničkih odnosa i uroniti u muljevite tokove novca. Doduše, za takav bismo ronilački pothvat vjerojatno trebali i nešto ozbiljniju scenu od cirkuske šatre za laburističke gutače vatre, spremne u ime kapitalizma odreći se vlastitog oca.