Narod protiv pendrek-paše

Turski premijer Recep Tayyip Erdogan s prosvjedima proteklog vikenda doživio je prvi ozbiljan udarac svojoj moći otkako je 2002. godine došao na vlast, i u toj se situaciji nije najbolje snašao. Prosvjedima je povod bilo rušenje stoljetnih stabala u parku Gezi pored istanbulskog trga Taksim, da bi se na njihovom mjestu izgradio još jedan trgovački centar, ovog puta u stilu otomanske kasarne, a tamošnji dnevnik “Hürriyet” nazvao ih je “prvim javnim porazom imidža svemogućeg premijera od strane turskog naroda”.

Prosvjedi su počeli mirno, kao “okupacija” parka kako bi se spriječilo rušenje stabala, no policija je nasrnula disproporcionalnom žestinom, rastjeravši prosvjednike suzavcem i vodenim topovima te zapalivši njihove šatore. Nakon još dva dana demonstriranja, u kojima su prosvjednici izvikivali slogane protiv premijera i njegove “umjereno islamističke” stranke Pravda i razvoj (AKP), mahali zastavama s likom Kemala Ataturka, ali i limenkama piva kako bi rekli što misle o puzećoj zabrani konzumiranja alkohola, policija se povukla s ulica, a Erdogan u ponedjeljak otišao na put. Prije toga, prosvjednike je optužio da su ekstremisti, no i rekao da se na mjestu parka neće graditi šoping-centar nego “vjerojatno džamija ili opera”. Za “pretjerano nasilje” u utorak se pak ispričao zamjenik premijera Bülent Arinc. Uhapšene su i ozlijeđene tisuće ljudi, a poginule su najmanje dvije osobe.

Erdogan se preko noći u svjetskoj javnosti od vinovnika uzorne “islamske demokracije”, koja bi trebala služiti kao primjer arapskim državama, pretvorio u opasnog autoritarnog vladara kojega kritiziraju svi svjetski mediji. U tim medijima nije bilo dvojbe da su građevinski radovi tek povod za pobunu protiv samovolje, represije i korupcije vladajuće elite, no upravo je agresivna gentrifikacija Istanbula proces u kojemu se prelamaju sve spomenute anomalije Erdoganovog režima.

U blizini Taksima već je, naime, izgrađeno osam trgovačkih centara, a jedan se prosvjednik požalio i da se gradi “više džamija nego škola”. Nekoliko dana ranije, postavljen je kamen temeljac za izgradnju trećeg mosta preko Bospora, koji je projektirao istanbulski gradonačelnik, bez javnog natječaja. Most će nositi ime Selima Prvog, zvanog i Okrutni, sultana kojega turski alaviti, pripadnici najveće tamošnje vjerske manjine koja broji deset milijuna ljudi, smatraju ubojicom svoga naroda.

Desetak dana prije početka prosvjeda Erdogan je bio u Washingtonu, gdje je pompozno predstavio svoju namjeru da u Istanbulu izgradi “najveći aerodrom na svijetu”, a američka kompanije MWH Global zainteresirana je za njegov “ludi projekt”, izgradnju 42 kilometra dugog i 500 metara širokog Istanbulskog kanala i pripadajućih umjetnih luka, otoka i aerodroma. Stanovnici starih istanbulskih kvartova već godinama se prisilno iseljavaju iz svojih kuća kako bi na njihovim mjestima niknula moderna znanja, ruše se povijesni toponimi poput zgrade kina “Emek”, ne štiti se predislamska arhitektura, a stariji Istanbulci medijima govore kako više ne prepoznaju grad u kojemu su proveli cijeli život.

Građevinarstvo je, ukratko, Erdoganov simbol impresivnog ekonomskog razvoja koji obilježava cjelokupan njegov mandat, ali i područje na kojemu demonstrira stav da mu pobjeda na izborima daje odriješene ruke da radi sve što želi, bez konzultacija s građanima i uz posvemašnje gušenje svakog otpora. Oguz Alyanak, urednik u časopisu “Turkish Policy Quarterly”, takav stav vladajućih vidi kao “prisiljavanje građana da pristanu na socijalni ugovor prema kojemu se oni odriču svojih individualnih sloboda zbog ekonomskog prosperiteta i zaštite od terorizma”. Tursko-engleski sociolog Cemal Burak Tansel turski je ekonomsko-politički model nazvao “autoritarnim neoliberalizmom”, modelom koji je Tursku učinio 18. ekonomijom svijeta, ali i pokrenuo šest milijardi dolara vrijednu godišnju privatizaciju koja je progutala sve državno, od trajektnih linija i mostova, do monopolističke duhanske industrije, banaka i elektrana.

Taj je model rezultirao i katastrofalnim stanjem ljudskih prava i sloboda, pa su u turskim zatvorima svakog dana tisuće kritičara režima. Turska po broju zatvorenih novinara premašuje čak i Kinu i Iran, a druga je i po broju pritužbi na Europskom sudu za ljudska prava, iza Rusije. Hapšenje neistomišljenika vladajućima omogućava 2006. godine revidiran zakon protiv terorizma, a najpoznatije je suđenje takozvanoj tajnoj organizaciji Ergenekon, koja se navodno udružila kako bi svrgnula vladu. Suđenje traje već pet godina, uhapšeno je tristotinjak vojnih časnika, novinara, intelektualaca, političara i aktivista, no još nitko nije osuđen, unatoč 8.000 stranica dugačkoj optužnici. Pravosudno nasilje rezultiralo je i posvemašnjom autocenzurom, pa su tako vodeće turske novine u danima prosvjeda na naslovnicama donosile vijesti o Erdoganovoj kampanji protiv pušenja, a čak je i turski CNN o prosvjedima izvještavao šturo.

Erodganova represivna faza smijenila je sredinom 2000-ih onu razvojnu, koju je obilježio i niz liberalnih inicijativa, modernizacija i spontani razvoj civilnog društva koje je sve glasnije propitivalo neke dotadašnje tabue, poput svemoćne uloge vojske, davanja prava Kurdima ili masovnih zločina iz turske povijesti. AKP je triput zaredom dobio izbore, učvrstio je suradnju s NATO-savezom, a sve to događalo se u kontekstu približavanja Europskoj uniji, pa je Turska stekla ugled uzorne islamske demokracije. Tranzicijski pobjednici postali su takozvani “anadolijski tigrovi”, socijalno konzervativni vlasnici uspješnih kompanija u središnjem dijelu Turske, svojevrsna islamska buržoazija koja čvrsto stoji iza Erdoganove stranke i integrirana je u lokalnu politiku.

Istovremeno s formalizacijom nekih prava, uključujući i ona Kurda na upotrebu vlastitog jezika i pokretanje kurdskih medija, represija nad neistomišljenicima je pojačana. Ojačali su i nacionalizam i osjećaj isključenosti svih onih koji se “razlikuju od AKP-ovog koncepta islamske obitelj srednje klase”, kaže Kerem Oktem, autor knjige “Ljutita nacija” o novoj povijesti Turske. U vrijeme dok je Europa prema eventualnom turskom članstvu odašiljala samo posvemašnju skepsu, tursko samopouzdanje raslo je na krilima ekonomskog razvoja koji im je donio 20 milijardi dolara godišnjih investicija, rast proizvodnje i izvoza, ali i ambiciju da postanu vanjskopolitički faktor koji utječe na zbivanja u regiji i u svijetu.

No kada razmatraju “turski model”, mnogi tamošnji analitičari napominju da je on dobrim dijelom varljiv; izbori su, primjerice, slobodni, što je golem napredak u zemlji koja je iskusila niz državnih udara, ali izborni prag od deset posto priječi političko sudjelovanje manjim strankama, a ide na ruku vladajućima. Uz to, konstantna je pojava zabrana djelovanja političkih stranaka i pojedinaca, a Erdogan je prije posljednjih parlamentarnih izbora 2011. apelirao na birače da njegovoj stranci daju što više glasova kako bi ustavne promjene mogao provesti bez opozicije. Ipak, na izborima je dobio tri zastupnika manje od dvotrećinske većine, pa je nakon njih započeo težak proces pisanja novog ustava od strane četverostranačke komisije. Vladajući i vodeće opozicijske stranke, kurdski BDP, CHP lijevog centra i nacionalistički MHP, još nisu postigli konsenzus ni oko jednog pitanja, od političke liberalizacije, preko institucionalnih pitanja koja se tiču razdiobe vlasti, do prava Kurda.

Inicijalno, ustavne promjene pozdravili su i turski građani i EU jer je njima trebao biti otpravljen u povijest ustav koji je 1980. donijela vojska, dajući sebi goleme ovlasti u svim političkim pitanjima. Ranije usvojenim amandmanima povećana su prava žena, djece i radnika, a skinut imunitet vojnim časnicima koji su sudjelovali u udaru 1980. No najnovije izmjene koje predlaže vlada opasan su pokušaj prelijevanja vojnih ovlasti na funkciju predsjednika, za koju će se Erdogan natjecati dogodine. One bi mu trebale dodijeliti i veće ovlasti u imenovanju sudaca, čime će vladajući razvodniti otpor sudstva, još jednog važnog bastiona sekularne opozicije, koji je prije pet godina bezuspješno pokušao zabraniti AKP zbog kršenja kemalističkog ustroja države. Ustavnim promjenama već je oslabljena i vojska, čijeg je 15 posto časničkog kadra završilo na optuženičkim klupama nakon skidanja imuniteta, a lani je cjelokupni vrh kopnene vojske, mornarice i avijacije podnio ostavku. Time je AKP temeljito desetkovao institucionalnu opoziciju, no sada su mu se prvi put u desetljeću vladavine otvoreno suprotstavili obični građani.