Ranko Bugarski: Jezici ne nastaju niti nestaju političkim dekretom

Nedavno ste bili u Zagrebu na lingvističkom skupu “Razgovor o jeziku Srba u Hrvatskoj”. Možete li nam generalno posvjedočiti o razvoju odnosa među srpskim i hrvatskim lingvistima u novije vrijeme? Tu je ranije bilo svega, no jeste li bar počeli češće razgovarati i pobliže surađivati?

Foto: Dejan Kožul

Nije mi poznato da postoji neka bliža saradnja, ali barem više nema žestokih trvenja kao nekad. Manji skup koji pominjete dobar je znak, ali on nije bio institucionalnog karaktera, u tom smislu da bi predstavljao susret delegiranih predstavnika merodavnih ustanova u Hrvatskoj i Srbiji, već je to više bio slobodan preliminarni razgovor između pojedinih lično pozvanih stručnjaka.

 Kako razmatrati jezični identitet Srba u Hrvatskoj i što je, po vama, jezik te etničke grupacije; na skupu u Zagrebu čulo se i da bi ga se moglo zvati “hrvatski srpski”? U kakvoj je on relaciji prema jeziku Hrvata u Hrvatskoj i Srba u Srbiji ili čak Bosni i Hercegovini? Također, što mislite o poziciji ćirilice – i u Srbiji i u Hrvatskoj – naročito s obzirom na recentne politizacije odnosa prema tom pismu?

Jezički identitet Srba u Hrvatskoj tek treba podrobnije razmatrati, pa ne bih žurio sa sopstvenim ocenama, tim pre što ne poznajem dovoljno realnu situaciju na terenu. Etiketa “hrvatski srpski” nije ponuđena kao mogući naziv jezika, nego samo kao podsetnik da jezik Srba u Hrvatskoj, i kada se doživljava kao srpski i tako zove, nije isto što i srpski jezik u samoj Srbiji, nego je zapravo u lingvističkom pogledu bliži hrvatskom jeziku, ako ne i identičan s njim. Mislim da ovo naročito važi u zapadnijim predelima i za masu tzv. običnih govornika u svakodnevnoj komunikaciji, dakle eventualno isključujući elite u službenim kontekstima, gde distinktivnosti pripada važnija uloga. Pritom glavnu razliku može predstavljati pismo, pre nego sam jezik. Česta sporenja oko statusa latinice u Srbiji i ona aktuelna oko ćirilice u Hrvatskoj svakako su odveć politizovana, zahvaljujući mogućnostima koje pruža simbolička snaga pisanog znaka (u duhu stare izreke Verba volant, scripta manent). Uopšte uzev, smatram da jezici “pripadaju” onima koji se njima služe, koje god nacije bili, a da pisma “pripadaju” jezicima koji se njima pišu, a ne narodima koji su ih navodno izmislili i udarili im svoj vlasnički pečat. Imajući u vidu ovaj načelni stav, kao i dugu istoriju latinice i ćirilice (i pre njih glagoljice) među Južnim Slovenima, smatram da sporenja oko “vlasništva” nad ovim pismima nemaju mnogo smisla i donose samo štetu ovdašnjim narodima i njihovoj kulturi. A što se mene lično tiče, ćirilica i latinica su podjednako “moja” pisma otkad znam za sebe: valjda je upravo to moj grafički identitet!

Živi govornik mrtvog jezika

S obzirom na vašu znanu postavku o srpskohrvatskom: jesu li termini i čak neologizmi “srpski jezik”, “hrvatski jezik”, “bosanski jezik” i “crnogorski jezik” uvelike zapravo politički sinonimi za suštinski jednu lingvističku pojavu?

Da, u suštini je tako. Ja sam još 1995. godine, upravo polazeći od domaće situacije, postulirao uslovnu razliku između “lingvističkih” i “političkih” jezika, pri čemu su i ovi drugi sami po sebi punopravni jezici, ali gledano u neposrednom lingvističkom kontekstu nisu posebni jezici nego varijeteti neke nadređene celine. Tako bi srpskohrvatski bio jedan lingvistički jezik u obličju (sada) četiri politička jezika. Drugim rečima, vidim ga kao jedan policentričan standardni jezik sa više nacionalnih varijanti, što je u evropskim i svetskim okvirima uobičajena pojava, a ne neki ovdašnji specijalitet. Razlika je samo u tome što se drugde to uglavnom prihvata kao sasvim normalno, dok se kod nas koristi kao dobrodošao povod za nacionalizmom zadojene političke prepirke.

 U prilog stajalištima o različitim varijantama našeg policentričnog jezika, a kao što je moguće govoriti o npr. britanskom engleskom ili američkom engleskom, bismo li se mogli složiti da ja, evo, govorim hrvatskim srpskohrvatskim, a vi srpskim – recimo još i tako – hrvatskosrpskim?

Ovo mi već liči na terminološku igru, iako vidim na šta ciljate. Ja vas ne bih svrstavao ni pod koju od ovih sintagmi, to možete učiniti sami ako želite, a za sebe oduvek, pa tako i danas, smatram da govorim srpskohrvatski, bez bližih određenja. Pošto ovaj jezik zvanično više ne postoji, to me prema službenim klasifikacijama valjda čini živim govornikom jednog mrtvog jezika, što deluje pomalo apsurdno. A ako ipak treba da preciziram, onda govorim varijantom srpskohrvatskog koja se zove srpski jezik, i to mi je dovoljno.

 Da propitamo čestu novodobnu tezu o srpskohrvatskom kao umjetnoj, ideološkoj tvorevini i o današnjem službenom hrvatskom jeziku ili srpskom jeziku kao tzv. prirodnim, organskim, autentičnim pojavama: ne bi li se prije moglo reći da je taj jedan, zajednički jezik u bitnome manje artificijelna pojava, tj. da je u društvenom smislu više spontana, od njegovih varijantnih političkih konstrukta?

Ovom formulacijom sažeto ste obeležili raspon između dva ekstremna stanovišta o tom pitanju. Kako proističe iz već rečenog, mislim da autentično postoji i jedno i drugo, i celina i njeni delovi, ali na različitim stepenima apstrakcije. Najpre, ako je jezik sistem znakova i pravila za njihovo kombinovanje, kako ga s varijacijama određuje sva moderna lingvistika, onda je on po definiciji apstraktna pojava, pa su delovi kao donekle različite manifestacije iste celine za jedan stepen manje apstraktni, ali ničega konkretnog tu ne može biti; konkretnim se eventualno mogu smatrati samo realizacije jezičkih sistema u govoru, dakle pojedinačni govorni činovi. O nečemu prirodnom ili organskom takođe ne može biti reči, jer je jezik, opet po definiciji, stvar društvene konvencije, a ne rezultat nekakvog prirodnog razvoja. Tako vidim ove odnose generalno. A u našem slučaju, postavka o srpskohrvatskom kao veštačkoj i nametnutoj unitarističkoj tvorevini koja u stvarnosti zapravo nikad nije ni postojala stara je nacionalistička teza, koju ubedljivo osporavaju poznate činjenice o višedecenijskom postojanju ovog normiranog standardnog jezika u službenom statusu. Međutim, ni njegovim varijantama, čak i kad su jednim delom artificijelno profilisane zarad jačeg razlikovanja od drugih, ne može se odreći realnost – ali, kako rekoh, na jednom drugom nivou. Doduše, u ovom pogledu postoje značajne istorijski uslovljene razlike između srpskog i hrvatskog s jedne, i bosanskog i naročito crnogorskog s druge strane. Prva dva prethode standardizaciji i službenom ustoličenju srpskohrvatskog, dok su druga dva u smislu separatne standardizacije skorašnjeg datuma i srazmerno nejasnog lingvističkog profila.

 Višestruki gubitnik u ratovima 1990-ih 

 Ako znamo da je srpskohrvatski ili hrvatskosrpski postojao kao znanstveno potvrđen književni i standardni jezik i dugo prije negoli će biti službenim jezikom jedne države, onda ne bismo trebali imati problema u sličnom razumijevanju i prihvaćanju njegova postojanja dan-danas?

Upravo tako. Srpskohrvatski je u tom obliku (dakle, ne samo kao skup blisko srodnih dijalekata) postojao i pre nastanka Jugoslavije, pa nema nikakvog inherentnog razloga da i on nestane sa konačnim raspadom – tačnije, rekao bih, uništenjem – te države. Istina, on je mogao biti administrativno ukinut u svim samostalnim državama izraslim na njegovoj teritoriji, i to je učinjeno, ali ovo još ne znači da je automatski prestao da postoji kao lingvistički entitet, koji uz to još ima živih govornika. Kako sam već više puta rekao, jezici kao sistemi komunikacije ne nastaju niti nestaju političkim dekretom.

 Pisali ste, valjda ne bez makar blage (auto)ironije, o velikoj znanstvenoj prilici koja se pruža malo kojim lingvističkim zajednicama – vaš se predmet istraživanja, ujedno vaš materinji jezik, razgradio ili razdružio pred vašim očima. Kako ste se nosili s činjenicom da vam je to bio svakako uzbudljiv i privlačan doživljaj, ali uz tragične konotacije njegova dnevnopolitičkog konteksta?

Kad već prelazimo na lični teren, radi boljeg razumevanja mog odgovora (a ne zato da bih izazvao sažaljenje naših čitalaca) napomenuću da sam višestruki gubitnik u ratovima devedesetih godina. Ostao sam bez svoje domovine, Jugoslavije; bez svog rodnog grada, Sarajeva; bez svoje jedine sestre, poginule u granatiranju tog grada; pa onda i bez svog maternjeg jezika, srpskohrvatskog – ali ovo poslednje, srećom, samo službeno. Događaje oko ovog jezika i u njemu samom posmatrao sam tokom celog procesa njegovog rastakanja u dve, tri i najzad četiri nacionalne komponente, i o onome što sam video obaveštavao sam domaću i inostranu stručnu javnost putem brojnih publikacija. Sasvim ste u pravu kad pretpostavljate da je taj angažman imao dva aspekta različitog dejstva. S jedne strane našao sam se u prilici, kakva se izuzetno retko pruža lingvistima, da kroz niz godina pratim proces dezintegracije i delimične transformacije jednog afirmisanog standardnog jezika u više nacionalno obeleženih entiteta, zajedno sa implikacijama i posledicama tih dešavanja na lingvističkom i društvenom planu. To je, čisto stručno gledano, za mene bio pravi izazov. A s druge, ljudske strane bilo je u ovome i podosta nostalgije i melanholije, pa i tuge, budući da je u pitanju bio upravo moj maternji jezik, koji se razlagao uporedo s razaranjem moje domovine. Neki drugi posmatrači u svemu tome su videli druge stvari i drukčije ih vrednovali, što je neizbežno u nauci kao i u životu, ali ovo je bio moj doživljaj.

 Znamo li kako na jezične okolnosti utječe čitav aktualni kontekst u kojem se zbivaju, možete li makar donekle pretpostaviti što će se događati sa srpskohrvatskim jezikom u narednim desetljećima, za vrijeme sve intenzivnijih kontinentalnih i planetarnih društvenih procesa, te još bržeg angliziranja na valu informatičke revolucije – nakon one popkulturne iz ranijih desetljeća – a moguće je pritom i da će doći do novog relativnog zbližavanja Južnih Slavena?

Nerado se bavim predviđanjem mogućih budućih događaja. Ipak, pošto je i ovo vaše pitanje sasvim legitimno i, čak bi se moglo reći, očekivano u okviru ovog našeg razgovora, reći ću makar ovoliko. Imajući u vidu okolnosti koje navodite, relativno zbližavanje južnoslovenskih naroda koji danas žive u odelitim nacionalnim državama predstavlja realan scenario, naročito u domenima privrede, trgovine i – što je u ovom kontekstu najvažnije – kulture. Premda o nekoj reinkarnaciji Jugoslavije kao političke tvorevine ne može biti govora, ima mišljenja da ona kao kulturna zajednica gotovo da nije ni prestajala da postoji. A što se tiče srpskohrvatskog, koji teško da će ikada biti ponovo zvanično ustoličen kao zajednički službeni jezik svih ovih država, dozvolite mi da ovaj razgovor zaključim citatom iz svoje poslednje knjige: “Ukoliko, u duhu zapažene skorašnje koncepcije jugosfere britanskog publiciste Tima Džude, prevlada ocena da je spontano obnavljanje i unapređivanje privremeno ugroženih kulturnih veza u regionu odista u zajedničkom interesu, obuhvatna preživela lingvistička mreža srpskohrvatskog jezika ostaje kadra da podrži takva pregnuća” (“Portret jednog jezika”, Beograd, Biblioteka XX vek, 2012, str. 58).