Sumrak civilizacije
Krležina trilogija u Beču: Glembajevi, Galicija i U agoniji spojeni u jednu predstavu
Zamislite predstavu u trajanju od šest sati koja spaja Krležine “Glembajeve”, “Galiciju” i “U agoniji”: iako bi to bio iznimno zahtjevan projekt čak i za nekog od domaćih specijalista za Krležu, na takvu se misiju odvažio austrijski redatelj Martin Kušej sa svojim Residenztheaterom iz Münchena čiji je umjetnički ravnatelj i – uspio! Predstava je ovih dana gostovala na bečkom festivalu Wiener Festwochen, a kazališna je kritika zabilježila: “Kušej je puno riskirao, ali je puno i dobio.”
Prvo što upada u oči visoka je kvaliteta izvedbe u svakom aspektu – glumačkom, vizualnom i tehničkom, pa se čini da je za renomirani bečki festival tako kompleksna, duga i teška predstava gotovo normalna stvar. Nevidljiva nit koja od početka ove Krležine trilogije pažnju gledatelja drži šest sati ideja je Martina Kušeja da tom dramom-rijekom pokaže kako i danas, kao i na početku 20. stoljeća, živimo u opasno vrijeme, koje je ondašnji svijet odvelo u rat, a nas će tko zna kamo.
Bečka priča o Glembajevima počinje 2. kolovoza 1914., dan pred početak Prvog svjetskog rata, a ne 1913., kako je pisao Krleža. Građanski salon, kako smo oduvijek zamišljali poprište priče o Glembajevima, sada je pretvoren u golemo skladište fotelja i trosjeda, valjda u vlasništvu svih Glembajevih ovoga svijeta. Poruka je jasna, aktualna i zabrinjavajuća: kao što je onda nabrekla financijska moć svijet dovela do katastrofe, tako i danas logika kapitala čovječanstvo vodi do novih teških iskušenja. Kao što se pred Prvi svjetski rat mislilo da će se krize među državama već nekako riješiti (bilo ih je sijaset do atentata koji je izvršio Gavrilo Princip), tako i danas svjetska javnost s praznim nadama tupo iščekuje što će se dogoditi.
Središnji dio predstave, “Galicija”, smrdljiva je kloaka beskrajnog nasilja i smrti Velikog rata, koja pred očima gledalaca postaje mračni rezultat hoda civilizacije što je putem zaboravila samu sebe. Scena je prepuna otpadaka, nagorjelog papira, uniformi i ljudskih tijela, dok beskrajna kiša koja natapa scenu i plotuni s fronta ubijaju posljednju želju za životom. Zadnji dio, “U agoniji”, turobni je finale ove epopeje. Pozornica je potpuno prazna i u anđeoskoj bjelini golih zidova stoji samo troje junaka: Laura Lenbach, koja nakon svega želi preživjeti, njezin muž, barun Lenbach, koji se ubija jer ne želi “nekako” živjeti, i advokat Ivan Križovec, koji se u preživljavanju vrlo dobro snašao…
Uz izvrsne glumce, koji tečno i razgovijetno govore (za razliku od često nemušta scenskog govora na domaćim pozornicama), magična vrijednost predstave su vizualni detalji koje redatelj Kušej inteligentno koristi u prikazu raspada jednoga svijeta. U prvom i u trećem činu važan je telefon koji kao da zvoni iz pakla i navješćuje propast, jednako kao što izloženo golo tijelo mrtvoga Glembaja prerasta u lešinu civilizacije do koje smo donedavno toliko držali. U “Galiciji” gledamo uvažene generale u ispeglanim uniformama kako usred užasa odlučuju o sudbinama tisuća, a onda negdje diskretno u uglu zapažamo kako jedan oficir siluje neku galicijsku jadnicu… Nakraju, “U agoniji”, kada se Lenbach ubije, njegova se krv tek površno briše s bjeline pozornice: smrt bilo koga od nas više nije nimalo važna.
Minhenska trilogija bez sumnje je velika predstava, jer je na ingeniozan način povezala tri ključne Krležine drame s početka 20. stoljeća, želeći nam staloženo pokazati kuda danas srlja ovaj svijet. Osim toga, predstavila nam je klasični teatar u najboljem svjetlu, dokazavši da on i u modernoj umjetnosti može zauzimati više nego respektabilno mjesto.