Ivan Pauletta: IDS je postao trgovačka firma

Ivan Pauletta, diplomirani inženjer strojarstva, jedan od osnivača i prvi predsjednik Istarskog demokratskog sabora, govori o političkoj situaciji u Istri.

 Postoji li sukob u IDS-u? Kako komentirate razlaz Kajina i Jakovčića?

 Često nehotice uveličavamo stvari. Sukob u IDS-u ne postoji, a ako postoji, stranka s time nema nikakve veze. Damir Kajin je jako ambiciozan, a o njegovim intelektualnim i drugim dometima ne želim govoriti. Vjerujem da je do razlaza došlo jer je želio nešto više, ali to nije mogao ostvariti u IDS-u. Iako dugo nisam član stranke, poznato mi je da je Kajin želio biti na listi za istarskog župana, jer se računalo da će Ivan Jakovčić otići u Evropski parlament. Uvrijedio se kad je čuo da predlažu drugog na funkciju koju je želio. Smatram da Kajin u IDS-u uopće nije loše prošao: posljednjih 13 godina bio je stalno u parlamentu, bez nekih velikih dužnosti, a s dobrim primanjima.

 Ima li Jakovčić previše vlasti u stranci?

Jakovčić je vrlo energičan i sposoban vođa, a svima koji smatraju da su posebni tuđe mišljenje nije bitno. Znači, oponenti ne mogu ostati blizu njega i on to tako fura već podulje. Mislim da ima previše vlasti: uz njega je dosta ljudi koji su tu od početka, nadležni za turizam, poljoprivredu ili slično, o čijim se rezultatima ne očitujemo. Svi su predugo na funkcijama, a ima i reizabranih po tri ili četiri puta, što je apsurdno i ludo.

 Mi smo Istrijani

 Kako ocjenjujete Valtera Flega, Jakovčićeva nasljednika na mjestu istarskog župana?

Veliki vođa nikad ne radi na tome da dobije nasljednika, pa nitko nije spremao Flega ili nekog drugog da preuzme funkciju. Valtera Flega sam upoznao neposredno prije proteklih izbora i isprva sam bio ljut što su izabrali tako mladog, neiskusnog čovjeka; mislio sam da se neće snaći, da mu treba još koja godina. No uvidio sam da dobro zna analizirati političku situaciju, da zna slušati i brzo je dosegnuo nivo potreban za vođenje jedne regije. Čovjek je kojeg sve zanima i koji voli učiti, što je bitno.

 Koliko je IDS danas nalik na onu stranku iz 1990. godine?

Kad smo osnivali stranku, imali smo gomilu problema koji bi danas bili smiješni. U početku je bila velika fluktuacija ljudi, neke je bilo strah da će izgubiti posao ako nam se pridruže. Sve smo radili u dobroj vjeri i otvorena srca. Istra ima jednu vrlo tužnu povijest. Ne mijenjajući kuću, ja sam promijenio pet država. I onda smo smislili zgodnu izreku koja kaže da je svatko predzadnji u Istri bio okupator, a svaki zadnji osloboditelj. Takvi smo tipovi, nismo ratoborni, drugi bi u našoj finoći vidjeli slabost. IDS je danas trgovačka firma i ništa drugo. Kad u politici nema ideologije, ostaje trgovina. Na to su se sveli i ovi posljednji izbori, nije bilo ni natruhe ideologije. Tako je i u cijeloj Hrvatskoj, svi političari samo gledaju doći na dobro mjesto i ostati uhljebljeni. Samo goli interes, ništa drugo.

 Kakve su na početku bile ideje IDS-a?

Sve se odvijalo u situaciji svjetske globalizacije i tendencije kapitala da dobije jeftinu radnu snagu, a da se pritom proširi na istok, prema novim kupcima. Izvori današnje krize već su se naslućivali. U tom kontekstu, bilo je teško očekivati da će nas u Istri netko slušati i čuti. Najmanje nas je slušao veliki predsjednik, Franjo Tuđman, koji je tada predano radio na podjeli Bosne, pa je mislio da i mi s idejom autonomije želimo podijeliti Hrvatsku, što je apsurdno i glupo. Nikad nije postojala ideja da se Istra s nekim spoji, ali smo oduvijek o svom novcu htjeli sami brinuti. To je i Tuđman znao, ali nam je solio pamet da novac više neće u Beograd, da će ostati tu. Gdje je ostao, to ne znamo, znamo samo da ga u Istri nema.

 Bilo vam je važno i da se slobodno izjašnjavate kao Istrijani?

Ni danas ne smijemo reći da smo Istrijani, to nam Zagreb zabranjuje: nismo to mogli ni na posljednjem popisu stanovništva, rekli su nam da to ne može proći. Zašto, ne znamo. Mi smo od pamtivijeka Istrijani, to je neka naša minimalna sloboda, posebno sad kad ulazimo u Evropu, pa se udružujemo s narodima, a ne s nacijama. Uostalom, u Hrvatskoj nismo jasno definirali što je to nacionalnost. Smatram da se netko može izjasniti i kao Hrvat i kao Istrijan. Tuđman je gradio državu na osnovi nacije, što je primitivno i zaostalo. Tada je glavno bilo biti Hrvat, kao takav možeš biti i lopov. Mislim da će nas Evropa po pitanju nacije prizemljiti, a što se tiče lopovluka, oko toga ćemo imati još dosta posla.

 Nepodnošljiva centralizacija 

 U Evropi su vrlo prisutne regionalističke ideje. Kako se IDS postavlja u vezi toga?

Kod nas nije riječ o regionalizmu, nego o autonomizmu. Ovdje se ne razlikuju ti pojmovi: autonomizam je ujedinjavanje ljudi bez obzira na etničku pripadnost, a regionalizam ih spaja na osnovi etničke pripadnosti. Jedna od mlađih definicija, s kojom sam se susreo na Sveučilištu u Genovi, jest da nacija uopće ne postoji. Postoji samo grupa ljudi koja se ujedinjuje radi očuvanja nekih elemenata, poput govora, kulture, financija, okoliša… Ljudi u Evropi se ujedinjuju s tim ciljem, a s vremenom se mogu i odvojiti. Kod nas je uvriježeno da ako se netko rodio kao Hrvat, to ostaje cijeli život. Takvo tretiranje pojma nacije je staromodno. Dosta smo radili na ideji autonomije Istre. Svojevremeno je napisan i program “Zemlja Istra”, s planom što bi trebalo postići u ekonomskom i društvenom smislu te u odnosima sa susjedima, no bio je dočekan na nož i znali smo da od njega neće biti ništa. Ipak, Istra jednom mora postati autonomna, financijski i kulturno neovisna. Mnoge zemlje u svijetu imaju regije s visokom razinom autonomije, zbog čega su uspješnije i društveno i ekonomski. Kod nas se stalno spominje Njemačka, ali ne i to da ima 16 vrlo samostalnih saveznih pokrajina. Primjeri za to su i Švicarska i SAD, ali i Španjolska.

 Je li Hrvatska previše centralizirana?

Nepodnošljivo je centralizirana. I ne samo to, Zagreb se sve više zatvara u svoj krug. Puno je drugih regija koje zajedno nemaju toliki budžet kao Zagreb. U Istri bi novac trebao ostajati, ne samo onaj od turizma. Bilo bi dobro kad bi svaka županija prehranjivala samu sebe. Ne znači da svaka treba saditi pšenicu, ali onaj proizvod kojem je vična mogla bi mijenjati s drugim županijama. No takav smo način privrede prestali prakticirati pod pritiskom velikih vanjskih firmi.