Kronika
Činjenicama protiv manipulacije
Nevladina udruga Documenta radi na “hrvatskoj knjizi mrtvih”, točnom popisu svih poginulih u ratu od 1991. do 1995.
Početkom naredne godine javnost bi trebala biti upoznata s prvim dijelovima “hrvatske knjige mrtvih”, odnosno projekta “Ljudski gubici u Hrvatskoj 1991.-1995.”. U knjizi bi, za razliku od dosadašnjih, trebala biti imena i podaci o svim građanima Hrvatske, žrtvama rata u Hrvatskoj, bez obzira na nacionalnost, status i stranu na kojoj su se borili. Nosilac projekta je nevladina organizacija Documenta – centar za suočavanje s prošlošću.
– Projekt je započet 2009., a osnovni motiv je činjenica da ni 15 godina nakon kraja rata u Hrvatskoj nije utvrđen vjerodostojan, provjerljiv i neprijeporan broj žrtava rata, prije svega ubijenih i nestalih s područja cijele Hrvatske, rekao je koordinator istraživačkog tima Slaven Rašković. Ujedno podsjeća da su do sada žrtve na strani JNA, Teritorijalne odbrane i Srpske vojske Krajine bile tabu tema, a da je to do prije koju godinu u velikoj mjeri bio slučaj i sa srpskim civilima.
U Documenti ukazuju da neophodnost realizacije projekta, proizlazi iz potrebe za sprečavanjem političkih i ideoloških manipulacija brojem žrtava rata u Hrvatskoj, a takvo stanje ne pridonosi ublažavanju ratnih posljedica. Utvrđivanje činjenica o ratnim događajima i posljedicama izuzetno je važno za građane Hrvatske, susjednih zemalja i cijele Evrope, a njegova realizacija onemogućit će proizvoljne, netočne i zlonamjerne manipulacije brojem žrtava rata, kao što se do sada dešava, rekao je Rašković.
– Do sada smo obradili Slavoniju, Sisačko-moslavačku županiju i područje Vojnića. Naši istraživači sada rade u Slavonskom Brodu, a onda ćemo se kretati prema jugu, obrađujući cijeli Kordun, Liku i Sjevernu Dalmaciju, rekao je Rašković.
Documenta se koristi brojnim popisima poginulih i nestalih, od Crvenog križa i Međunarodne komisije za nestale do popisa beogradskog Veritasa i Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata (HMDC).
– Svi oni ipak su djelomični jer se bave različitim kategorijama žrtava, a iako je Ante Nazor iz HMDC više puta najavio izlaženje knjige u kojoj bi bili zabilježeni svi gubici, to se još nije desilo, kaže Rašković, ističući da su popisi bili od velike pomoći, ali i da su u istraživanju uočene netočnosti. U bazi podataka imaju 5.000 upitnika koje su na terenu ispunile obitelji i rođaci žrtava, 20.000 dokumenata i preko 80 knjiga u kojima su navedena imena žrtava iz pojedinih sredina ili vojnih jedinica. Rašković ističe dobru suradnju s Upravom za zatočene i nestale pri hrvatskom Ministarstvu branitelja i njenim šefom Ivanom Grujićem.
– Imamo kontakte i s komisijom za nestale u Republici Srpskoj i sa srodnim komisijama u susjednim državama. S obzirom da su neki hrvatski građani stradali u susjednim državama, komuniciramo i s tamošnjim nevladinim organizacijama: Istraživačko dokumentacionim centrom u Sarajevu i Fondom za humanitarno pravo u Beogradu, kaže Rašković
– Prvi popisi vezani za žrtve u Slavoniji očekuju se početkom 2014. s time da ćemo odrediti za koji će se točno dio Slavonije odnositi, a projekt će biti gotov do kraja 2015.
O tome koliko je žrtava dosad na njihovom popisu i kolike su procjene, Rašković ne bi razgovarao.
– Ne želimo se nabacivati brojkama, nego želimo objaviti imena žrtava od kojih svaka ima pravo da bude spomenuta, da se znaju okolnosti njenog stradanja i da se prema njoj odnosi s pijetetom, rekao je istraživać Documente.
U bosansko-hercegovačkoj knjizi 95.940 imena
Hrvatska knjiga mrtvih u dobroj mjeri će se bazirati na iskustvima “Bosanske knjige mrtvih”, popisa svih žrtava rata u BiH sa 95.940 imena koji je nedavno predstavljen u Zagrebu.
– Mi u Hrvatskoj još uvijek istražujemo od kuće do kuće i prikupljamo podatke o sudbini svih ubijenih i nestalih, ističe voditeljica Documente Vesna Teršelič, dodajući da će knjiga Documente, kad se pojavi, “biti osnova za učenje kojom se garantira da će buduće generacije u zemljama regije učiti povijest na osnovi činjenica, a ne na osnovi proizvoljnih podataka”.
Predsjednik sarajevskog Informativno-dokumentacionog centra Mirsad Tokača koji je sa suradnicima na ovoj knjizi, objavljenoj u četiri toma radio godinama, te se tom problematikom bavi od 1992, naglasio je postoji ideja da se u cijelom regionu napravi popis.
– Tokom istraživanja skupili smo 7.725 izjava svjedoka, 40.000 fotografija žrtava, 35.000 fotografija nadgrobnih spomenika, skoro 16.000 pisanih dokumenata i druge građe, rekao je Tokača, dodajući da su u popise uvršteni civilni i vojni gubici.
– Mi smo svoj dio posla završili i na taj način senzibilizirali javnost da shvati koliko je važno da imamo poimenični popis žrtava u cijelom regionu, rekao je Tokača i dodao da, iako rad IDC u BiH isprva nije bio prihvaćen jer se baratalo procjenama od 25.000 do skoro 300.000 poginulih, danas politika u BiH prihvaća brojeve do kojih je došao IDC.
Nenad Jovanović
Prodaja kuće zbližila Medulinca i Zemunca
Pečat prijateljstva na ugovoru
Istranin Enzo Radošević zaljubio se u Baniju i kupio staru kuću Zorana Čučkovića s kojim je postao i dobar prijatelj
Kada je nedavno Enzo Radošević iz Medulina u Istri došao u Lječilište Topusko na oporavak poslije operacije kralježnice, toliko mu se dopala ljepota ovog dijela Banije, da nije imao mira dok nije u Balincu, par kilometara južno od Gline, pronašao napušteno imanje po svojoj mjeri i odmah ga kupio.
– U Topusko sam došao u najljepše godišnje doba, rano proljeće, a kako mi je u slobodno vrijeme, nakon terapija u Lječilištu, bilo prilično dosadno, odlazio sam u okolicu razgledavajući prirodu. Rođeni sam Istrijan i zaljubljen u ljepotu Istre, no ovdje sam pronašao nešto, ne mogu reći ljepše, ali zasigurno potpuno drugačije i očaravajuće. Jednoga dana stigao sam u Balinac, u brdoviti zaselak Čučkovići, a od ljepote rascvalog jorgovana, mirisa majčine dušice i udaljenog zvuka zvona na ovnu predvodniku, zastao mi je dah. Istoga trenutka pala je odluka – ovdje kad – tad, moram živjeti – priča Enzo Radošević.
Uporni Istrijan potražio je ljude koji žive u blizini, obišao s njima nekoliko mjesta raspitujući koja se imanja prodaju, a kada su mu susjedi pokazali kuću i imanje Zorana Čučkovića, više nije bilo dvojbi. Odmah po povratku u Topusko, nazvao je suprugu Elidu i rekao joj da dođe u Topusko da joj nešto pokaže.
– Nisam joj htio odmah reći da želim kupiti imanje u Balincu, a kada je sutradan doputovala, iznio sam joj svoje namjere. Nije baš odmah pokazala oduševljenje, jer nismo baš neki tajkuni. Jasam zaposlen kao vozač u Vatrogasnom društvu, a supruga je kuharica u dječjem vrtiću. Pokušala me odvratiti od nauma, no kad sam je odveo na balinačko brdo i kada je vidjela svu tu ljepotu, samo je rekla “dignut ćemo kredit, pa šta košta, da košta”.
Susjedi su mi pomogli da stupim u vezu s vlasnikom Zoranom Čučkovićem koji živi u Zemunu. Zoran je već za par dana doputovao, otišli smo na imanje i sve pregledali, ali o cijeni još uvijek nije bilo riječi. Odmah sam primijetio tugu u Zoranovim očima kad je pričao o svom djetinjstvu ovdje i shvatio sam da se odvaja od nečega što mu je itekako priraslo srcu, ali nažalost, mora to prodati jer će vrlo brzo sve progutati šuma. Tada sam odlučio da se ne cjenkam kada izgovori cijenu, a ako bude prevelika, jednostavno ću odustati. Na sreću, cijena je odgovarala, pružili smo ruke i stvar je bila zaključena, kaže Enzo.
Družeći se dva dana, Zoran i Enzo vrlo brzo otkrili su zajedničke sklonosti, navike i poglede na svijet, a teme razgovora bile su daleko od politike i nacionalnih razlika. Čak se nije puno ni pričalo, više se “ljudovalo”, kao nekada. Kupoprodajni ugovor zapečaćen je prijateljstvom, a odmah su pali dogovori o susretima u Istri i Zemunu.
– Osjećao sam bol u duši kada sam potpisivao ugovor, jer je to kuća i imanje mojih pradjedova. No, nesreće su 1991. zaredale jedna za drugom. Odmah na početku rata poginuo mi je otac. Četiri godine kasnije majka i ja pobjegli smo u Srbiju, glavom bez obzira. Tamo sam se oženio, imam dvije kćerke, svi smo započeli potpuno novi život i snovi o povratku polako su prestali. Sada sam sretan što je kuća mojih otaca otišla u prave ruke, jer znam da nikada neće biti zapuštena i to me raduje. Posebno mi je drago da sam pronašao prijatelja i radujem se odlasku u Istru, ali i Enzovoj posjeti u Zemunu. Doći ću ujesen ovdje da Enza naučim peći rakiju od kruške, a Enzo mi je obećao ribolov na moru – zadovoljan je Zoran Čučković.
Vladimir Jurišić
Partnerstvo ZVO-a i komšijske pokrajinske Vlade
Kulturna saradnja sa Vojvodinom
Srpsku zajednicu na istoku Hrvatske posetio je potpredsednik Vlade Vojvodine i pokrajinski sekretar za kulturu i javno informisanje Slaviša Grujić sa saradnicima. U Zajedničkom veću opština se sastao s predsednikom Draganom Crnogorcem s kojim je razgovarao o unapređenju saradnje u oblasti kulture i informisanja.
– Naša želja je takođe da pronađemo mogućnost da kroz pozorišne aktivnosti, izložbe, bibliotečku i druge delatnosti, pomognemo. Želimo da pomognemo pozorišnim grupama iz Vojvodine da dođu u Vukovar i Beli Manastir sa svojim predstavama te da grupe iz ovog dela dolaze u Vojvodinu, da imamo razmenu kulturno-umetničkih društava, galerijsku i festivalsku razmenu. Jedan od načina je da se povežemo preko nacionalnih zajednica time što ćemo pomagati Srbe u Hrvatskoj i Hrvate u Vojvodini, a očekujemo da će se tako nešto desiti i sa hrvatske strane, ističe potpredsednik Vlade Vojvodine, rekao je Grujić.
Sastanak je organizovan u okviru priprema za potpisivanje Sporazuma o saradnji Autonomne pokrajine Vojvodine i Zajedničkog veća opština.
– Vlada Vojvodine kontuirano od 2007. godine, pomaže srpskoj zajednici u Hrvatskoj, tehničkim opremanjem medija na srpskom jeziku i u području kulture kroz gostovanja.
Zahvaljući Pokrajinskom zavodu za zaštitu spomenika kulture, rekonstruisani su ikonostasi u srpskim pravoslavnim hramovima u Dalju, Boboti i Bijelom Brdu. Uspostavljena je saradnja sa Maticom srpskom i Galerijom Matice srpske. Dobra saradnja ostvarena je i sa Zavodom za izdavanje udžbenika u Beogradu, čime je omogućeno da učenici koji pohađaju nastavu na srpskom jeziku i pismu dobiju kompletnu lektiru. Crnogorac je izrazio očekivanje da će sporazum o saradnji između AP Vojvodine i ZVO-a biti potpisan do kraja leta.
D. Bošnjak
Goran Reljić, načelnik općine Kistanje
Kako zaposliti ljude
Trenutno u Kistanju nekoliko malih poduzetnika zapošljava oko 50 radnika. U Općini radi 20 osoba
Kakva je struktura stanovništva u Kistanjama i koji su najveći problemi s kojima se uočava općina?
Struktura stanovništva se nije bitnije mijenjala u zadnjih desetak godina, tako da po popisu stanovništva iz 2011. godine, na prostoru općine živi 3.481 stanovnika, što je nešto više u usporedbi sa popisom iz 2001. godine kad ih je živjelo 3.038. Srpsku populaciju i dalje čini većina osoba starije dobi koji žive od mirovina ili socijalne pomoći. Uslijed velike stope mortaliteta i slabog povratka srpskog stanovništva koje je nastanjivalo ovo područje, prijeti trend demografskog pražnjenja prostora općine. Iako općina nema prihoda, pa živimo od dotacija, općina je do sada uložila velike napore u izgradnju javne infrastrukture, tako da je sada cijelo područje općine pokriveno vodovodnom mrežom, uličnom rasvjetom, prometnicama i odvozom komunalnog otpada. Problemi koji su trenutačno aktualni su nerazvijeno gospodarstvo, visoka nezaposlenost, prometna izoliranost i demografsko pražnjenje sela.
Da li su se smirile strasti nakon napada na bogoslove iz manastira Krka?
Situacija se normalizirala vrlo brzo poslije napada, ali je općina u suradnji sa policijskom upravom obratila pozornost na preventivno djelovanje s ciljem da se takvi nemili događaji više ne ponove. Zbog toga je krajem travnja održano više tematskih radnih sastanaka općinskih vlasti i policije na kojima je uočena potreba za jačanjem rada Vijeća za prevenciju kriminaliteta kroz konkretne preventivne programe, projekte i aktivnosti, a u kojima bi sudjelovala i policija uz podršku UNDP-a. Predloženi su i konkretni projekti razvojne prevencije kriminaliteta, usmjerene na djecu, mlade i njihove roditelje, a koji se sadržajno odnose na izgradnju sustava i kulture dijaloga, tolerancije, nediskriminacije i sprečavanja svih oblika nasilja, kao i na prevenciju ovisnosti i zloupotrebe droga i alkohola.
Što i koliko ljudi sada rade u općini i ima li naznaka nekog razvojnog projekta ili pokretanja neke privredne aktivnosti ? Da li oko toga postoji neki dogovor ili slaganje s mjesnim Hrvatima i njihovim predstavnicima?
Trenutačno na prostoru općine djeluje nekoliko malih poduzetnika u sektoru trgovine, usluga, proizvodnje i prerade koji zapošljavaju oko 50 radnika. Općina zapošljava 20 osoba, od kojih su na općinskom proračunu stalno zaposleni u jedinstvenom upravnom odijelu, vatrogasnoj postrojbi i komunalnom poduzeću u općinskom vlasništvu. U toku su izmjene i dopune prostornog plana i izrada nekoliko projekata iz područja turizma, poljoprivrede i malog poduzetništva, čijom implementacijom se nastoji potaknuti razvoj poduzetništva i povećati zaposlenost. Kako su neki projekti u visokom stupnju razvoja, nadamo se financiranju iz kohezijskih fondova nakon pristupanja naše zemlje Europskoj uniji. U fazama projektnih aktivnosti nastojimo uključiti predstavnike građana i nevladinog sektora, pa mislim da je razvoj projekta od obostranog interesa za sve stanovnike općine Kistanje.
Što su Vaši prioriteti nakon izbora?
Osnovni cilj općine je poticanje poduzetništva i razvoj gospodarstva, kojim bi se osigurali uvjeti za opstanak i ostanak stanovništva, zapošljavanje i rast životnog standarda građana. Tu mislim na projekt gradnje Ruralnog poduzetničkog centra “Krka” koji bi na jednom mjestu okupio poljoprivredne proizvođače, mala obiteljska gospodarstva i obrtnike i osigurao im uvjete za rad i stručnu pomoć, sve u cilju plasiranja njihovih proizvoda na tržištu.
N. Jovanović
Manjinski zastupnik
Neostvariva besplatna pravna pomoć
Tokom rasprave u Saboru o Izvještaju ostvarivanja prava na pravnu pomoć, u ime Kluba SDSS-a Mile Horvat je naveo kako aktualni zakon nije uspio uspostaviti djelotvorni sustav besplatne pravne pomoći.
– Hrvatski sustav besplatne pravne pomoći je sasvim neprikladan za socijalno ugrožene grupe kojima je namijenjen. Pretpostavke za pružanje pomoći i postupak njihova ispitivanja složeni su do mjere da je građanima potrebna pravna pomoć kako bi koristili svoje pravo na nju, a kriteriji za odobravanje pomoći su visoki i nisu usklađeni sa realnim stanjem ciljane grupe. Na primjer, po pitanju imovinskog kriterija, događa se da ljudi nemaju ni plaću ni stan, ali imaju tek malo naslijeđene zemlje zbog koje ne mogu ostvariti pravo na besplatnu pravnu pomoć. Zbog toga je bitno redefinirati imovinski cenzus – kaže Horvat.
Navodi kako su područja posebne državne skrbi naročito nedovoljno pokrivena odvjetničkim uredima i udrugama za pružanje ove vrste pomoći, što je najvidljivije u Lici, zaleđu Zadra, Zapadnoj Slavoniji.
– Prema iskustvu Srpskog narodnog vijeća najugroženija i najpotrebnija skupina stanovništva bez sumnje su povratnici. Pitanja koja primarno zaokupljaju njihovu egzistenciju su stambeno zbrinjavanje, statusna pitanja, državljanstvo, stalni i privremeni boravak te imovinska pitanja, obnova i drugo – navodi Horvat.
Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina na svojoj sjednici, također je razmotrio Izvještaj o ostvarivanju prava na pravnu pomoć. Među ostalim, u Odboru ističu kako raste broj zahtjeva za odobravanje te pomoći, iako je još nedovoljna informiranost građana o mogućnosti korištenja pogodnosti besplatne pravne pomoći.
U 2012. godini zaprimljeno je 7.068 zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći, što je 27% više nego godinu dana ranije. Pritom se sredstva za ovu svrhu u državnom proračunu smanjuju. Naspram 2009. godine kad je za besplatnu pravnu pomoć bilo odobreno 8,5 miliona kuna, lani je za nju određeno 2,2 miliona kuna, koji su rebalansom pali na 1,2 miliona, dok za ovu godinu osigurano 1,8 miliona kuna. Odbor smatra da tendencija smanjenja iznosa otvara pitanje dostupnosti pravde i mogućnosti ostvarivanja zajamčenih ljudskih prava najugroženijim kategorijama građana.
Ukazano je i na potrebu da se mreža pružatelja primarne i sekundarne pravne pomoći treba prilagoditi stanju i potrebama na terenu prema specifičnosti populacije koja živi u lokalnoj i područnoj samoupravi.
SOA otežava produživanje boravka
Na saborskoj raspravi o Zakonu o strancima, Mile Horvat je istaknuo kako su još lani u zakonski tekst bile unijete promjene nabolje, po kojima povratnik mora samo dokazati da je imao prebivalište u RH 1991. godine i da je u programu povratka te time stiče mogućnost stalnog boravka. No, smatra da bi sadašnjim promjenama zakona trebalo strancima olakšati proceduru produživanja statusa boravka.
U RH živi stranaca iz 118 zemalja, većinom iz zemalja regije, koji su u Hrvatsku došli uglavnom došli zbog spajanja obitelji ili zbog posla. Iz BiH ih je oko 13,5 hiljada, iz Srbije 3,5 hiljade, iz Slovenije 2,3 hiljade, a sa Kosova i iz Makedonije po 1,8 hiljade.
– Jedan od kamena spoticanja je i što Sigurnosno-obavještajna agencija, kad odbije zahtjev za stalnim boravkom, to ničim ne obrazloži. Navodim to prema iskustvu dviju povratnica iz Broda, starijih od 50 godina, koje nisu nikad bile kažnjavane. No, dobile su odbijajuće rješenje za stalni boravak nakon sigurnosne provjere SOA-e, koja je ocijenila da predstavljaju opasnost po nacionalnu sigurnost i ustavnopravni poredak RH, a pritom to ničim nije argumentirano – kaže Horvat.
Mirna Jasić
Najavljena revitalizacija tračnica između Daruvara i Virovitice
Nova pruga ili predizborna patka?
Iako je pompozna politička svita najavila obnovu zatvorene dionice između slavonskih gradova, mještani su sumnjičavi
Nekoliko dana prije prvog kruga lokalnih izbora, radnici HŽ infrastrukture počeli su radove na revitalizaciji pruge Daruvar-Virovitica na kojoj je promet, zbog lošeg stanja i nedostatka novaca za kapitalnu obnovu, obustavljen 17. svibnja 2010. godine.
Kraj pruge u središtu grada, čijim tračnicama vlak nije prošao točno tri godine, okupili su se nasmijani i vedri predsjednik Uprave HŽ infrastrukture Darko Peričić, član Uprave Nikola Ljuban, saborski zastupnik i tada još kandidat za župana Bjelovarsko-bilogorske županije Vedran Babić, aktualni gradonačelnik i kandidat za novi mandat Dalibor Rohlik, načelnik Općine Đulovac Drago Hodak i nekolicina novinara. Svatko od njih imao je predvidljiv zadatak – kazati nešto optimistično.
“Strateško opredjeljenje države je da ulažemo u željeznicu, to je naša obaveza”, rekao je direktor. “Ovo smo uspjeli upornom komunikacijom s upravom, ali i promjenom klime u HŽ-u, u posljednje vrijeme. Imali smo potporu građana koji su prugu tražili peticijom i lokalne uprave uz cijelu dionicu od Banove Jaruge do Virovitice. Očito na lokalnoj razini treba biti dovoljno uporan da bi se nešto promijenilo na državnoj”, dodao je gradonačelnik.
“Pola milijuna kubika kamena i stotinjak tisuća kubika drveta na području Općine Đulovac su resursi koji u Europskoj uniji mogu biti konkurenti samo uz jeftiniji prijevoz”, izdvojio je kao važno načelnik. “U ovome trenutku se zadovoljava socijalni dio jer je karta za prijevoz vlakom jeftinija od autobusne. Pruga je vrlo bitna jer naše firme mogu postići jeftiniju cijenu svojih proizvoda, biti konkurentnije na tržištu i tako otvoriti nova radna mjesta”, naglasio je kandidat za župana.
Samo par dana ranije pušteno je u promet 11 kilometara obnovljene dionice iste pruge od Sirača do Daruvara, u pravcu Banove Jaruge, odnosno Zagreba. Dolazak vlaka na ušminkani daruvarski kolodvor nakon tri godine, u predizbornom ozračju proslavljen je s 300 litara Staročeškog piva. Govornici nisu propustili podsjetiti da je prugu zatvorio bivši ministar Božidar Kalmeta tvrdeći da nije sigurna za putnike, da je neprofitabilna i da država nema novca za popravak. Grad od 12 tisuća stanovnika ostao je u totalnoj prometnoj izolaciji – vlaka nije bilo, a sa Zagrebom su ga povezivale samo tri preskupe autobusne linije. Građani su gunđali, pisale su se peticije, organizirale brojne tribine, okrugli stolovi i konferencije za novinare kako bi se upozorilo na nepravdu.
– Važno je da se Kalmeta pobrinuo približiti Zadar Zagrebu. Iz metropole je do Daruvara 120 kilometara, a dolazi se za tri sata, kao do Zadra. To je pravednost koju su usvojili građani Hrvatske u zadnjih dvadesetak godina, govorili su Daruvarčani.
Zvuči nevjerojatno ali je istinito: HŽ nije imao 8,2 milijuna kuna za obnovu dionice kako su to izračunale Kalmetine računovođe, ali su za autobusni prijevoz od Sirača do Daruvara godišnje izdvajali 6,5 milijuna kuna. “Mi smo je sada obnovili za samo 5 milijuna kuna”, pohvalio se gradonačelnik Rohlik racionalnijim troškovnikom.
Daruvar je željeznicom ponovno spojen sa Zagrebom (s presjedanjem u Banovoj Jaruzi), ali unatoč dvostruko bržoj vožnji – jer vlak je ranije vozio 25 kilometara na sat, a sada juri od 50 do 60 km/h – mnogi su zabrinuti za budućnost željezničkog prometa i vjeruju da je riječ o čistom predizbornom triku pogotovo kad je riječ o dionici od Daruvara do Virovitice.
Naime, u prvoj fazi obnove predviđena je revitalizacija samo do Đulovca za što je predviđeno 60 milijuna kuna, a radovi će biti završeni tek sljedećeg ljeta.
– Na žalost, radimo po cijeloj Hrvatskoj i ne možemo se više angažirati na ovoj pruzi, priznao je predsjednik Uprave HŽ infrastrukture Darko Peričić, objasnivši kako se uređuju magistralne pruge s kojih se skidaju tračnice. Kasnije ih se koristi za lokalne pruge pa tako i za ovu.
U naseljima uz prugu – Vukovje, Donja Vrijeska, Maslenjača, Škodinovac, Koreničani, Potočani, Katinac, Đulovac, Pivnica, Pepelana i Pčelić nekada su u većini ili u znatnom broju živjeli Srbi. Ono malo domaćeg stanovništva što je ostalo i oni što su nakon rata došli s Kosova ne vjeruju u budućnost željeznice na ovim prostorima – gospodarstvo je potpuno zamrlo, a ljudi je iz godine u godinu sve manje. Kad HŽ jednom počne primjenjivati isplativost kao presudni kriterij, neće im biti u interesu održavati ovu prugu.
Stručnjak iz Hrvatskih željeznica tvrdi da je riječ o bezizlaznoj situaciji, vrzinom kolu iz kojeg se ne može izaći.
– Nemamo osigurana sredstva za razvoj lokalnih pruga, a iz EU fondova dobit ćemo ih samo za međunarodne koridore. Što zbog nemara, što zbog jakog cestovnog lobija, pruge su desetljećima zanemarivane. Prijevozna sredstva bila su zastarjela, nisu imala klimu, red vožnje bio je nezadovoljavajući, dugo se putovalo, dugo čekalo na vezu za nastavak putovanja, kolodvorske zgrade bile su prljave i neuređene, cijene usluge u odnosu na konkurentski cestovni prijevoz bile visoke. Sve to otjeralo nam je putnike koje je sada teško vratiti. Da bi ih pokušali vratiti treba nam puno novaca, što je vreća bez dna. Treba nam i puno dobre volje koje nemamo jer ne postoje kvalitativni i kvantitativni statistički pokazatelji kojima bi se rukovodili u razvoju željezničkog prometa i donijeli kvalitetnu odluku, kaže naš sugovornik.
Baš Hrvatske željeznice učinile su ovu prugu nerentabilnom. Zadnji remont i to rabljenim gradivom, na nekim dionicama obavljen još daleke 1977. godine. U posljednje tri godine prugom, sagrađenom 1897. godine, nije prošao niti jedan vlak.
Trgovci metalom s nje s poskidali sve što se može odnijeti i unovčiti, a na pojedinim dionicima nema drvenih pragova. Pruga je zarasla u korov tako da se tračnice gotovo i ne vide. Na nekim mjestima već su se formirala stabla bagrema, a kolodvorske zgrade uz nju su posve zapuštene, devastirane i opljačkane.
Vrlo brzo vidjet ćemo misle li lokalna uprava i HŽ ozbiljno ili je to samo bio još jedan predizborni cirkus.
Najmanje ulažemo u obnovu
Srbija u izgradnju brzih i modernizaciju postojećih pruga, u narednih 15 godina planira uložiti 6 milijardi eura, a za održavanje još 2,7 milijardi. Austrija će do 2016. godine uložiti 12,8 milijardi eura, španjolska vlada je za gradnju brzih željezničkih pruga stavila na sam vrh puta izlaska iz gospodarske krize. Hrvatska je po ulaganjima u željezničku infrastrukturu na samom dnu europske ljestvice, a pruga Pčelić – Banova jaruga na dnu tog dna.
Goran Gazdek
Novi direktor HOC-a pokrenuo stvari s nule
Nada za obnovu Bjelolasice
Novi direktor Mirsad Hodžić se stvarno trudi da riješi sve nastale probleme i ulijeva nam nadu u bolje sutra, kaže Nenad Vukadinović
U toku su brojne akcije i vode se pregovori između vlasnika Hrvatskog olimpijskog centra Bjelolasica, Agencije za upravljanje državnom imovino, i Ministarstva turizma kako bi se u požaru stradali HOC Bjelolasica spasio i obnovio, stavio na zdrave noge i počeo ponovo normalno raditi.
Ovu informaciju potvrdio nam je i Nenad Vukadinović, predsjednik mjesnog odbora Jasenak, a na čijem se području nalazi Bjelolasica. Ako bi ovaj projekt uspio, na posao bi se vratilo stotinjak radnika koji su do požara radili u HOC-u, ali su sada na burzi rada. Za cijeli ovaj kraj podno Male Kapele, značilo bi to šansu za kakav – takav život u odnosu na sadašnje odumiranje, posebno nakon požara HOC-a, otkad se ljudi iseljavaju jer nemaju posla niti od čega živjeti.
Dok je Bjelolasica radila razvijao se seoski turizam zimi i ljeti, proizvodila se i prodavala domaća ekološka i zdrava hrana, izgrađeno je naselje vikendica i pred cijelim krajem je stajala svijetla budućnost. Onda se dogodio požar i sve je stalo.
Prije četiri mjeseca, na mjesto direktora HOC-a došao je Mirsad Hodžić koji je na tom mjestu nakon neopozive ostavke zamijenio Ogulinca Željka Lipoščaka.
– Novi direktor stvarno pokušava nešto riješiti, traži partnere za ulaganja, razgovara sa Vladom i Ministarstvom turizma, a koliko mi je poznato Bjelolasica je ušla u projekt obnove Ministarstva turizma. Bilo je i više kontakata s mjesnim odborom i mi podržavamo sve napore novog direktora, zalažemo se i ulažemo napore koliko možemo da se ovaj problem riješi. Riješen je problem vodovoda, radimo na održavanju i popravljanju asfaltiranih i neasfaltiranih cesta i nasipanju puteva, na održavanju javne rasvjete u mjestu i cijelom kraju, kosimo zarasle livade, okućnice i ostale terene. Veliku pomoć nam pruža i mjesno Dobrovoljno vatrogasno društvo. U zadnjih 15 godina Hodžić je jedini čovjek koji se stvarno trudi da riješi sve nastale probleme i ulijeva nam nadu u bolje sutra, kaže Nenad Vukadinović.
Direktor Hodžić ističe da je HOC u višemilijunskom minusu i da je u toku predstečajna nagodba kako bi se namirili brojni vjerovnici. Pozitivnima ocjenjuje razgovore u Ministarstvu turizma koje bi trebalo pronaći sredstva za uređenje žičare i skijališta, ali i cijelog naselja koje bi u funkciji bilo tokom cijele godine, na radost brojnih turista i domaćih ljudi.
M. Cimeša
Osmi Sajam udruga Baranje
Od alergičara do – vatrogasaca
Sajam udruga Baranje, kojega već osmu godinu zaredom u Belom Manastiru organizira Mirovna grupa Oaza, opet je pokazao čime se sve bave baranjske udruge, kojih ima – bar na papiru – preko 300, a u Belom Manastiru preko 100. Sajam je održan – kako je bilo i planirano – prve subote u mjesecu junu, na središnjem Trgu slobode ispred Centra za kulturu.
Cilj Sajma bio je da baranjske udruge prezentiraju svoje programske aktivnosti te da svoje proizvode prodaju u humanitarne svrhe ili za potrebe svojih radionica.
Na Sajmu je učestvovalo 26 udruga s preko 150 aktivista. Bilo je još nekoliko najavljenih udruga, ali su se uplašile lošeg vremena i odustale od učešća. Najzastupljenije su bile udruge žena i tzv. nevladine organizacije (NVO), ali je ove godine bilo i alergičara, antifašista, biciklista, boćara, folkloraša, fotoamatera, informatičara, invalida, prijatelja starih sportova, vatrogasaca…Svi su oni na svojim štandovima drugim učesnicima i građanima mogli predstaviti svoje udruge i svoje aktivnosti, a po nešto i prodati ako se bave izradom npr. ručnih radova ili suvenira.
Ne treba posebno ni napominjati da je organizatorima najteže bilo skupiti sve učesnike na jedno mjesto da bi se, kao i prethodnih godina, snimila prava milenijska fotografija za “uspomenu i dugo sjećanje”, koja će ih podsjećati na ovogodišnje masovno okupljanje bar do sljedećeg sajma 2014. godine.
Od manjinskih organizacija učestvovale su četiri srpske: Srpsko kulturno-umjetničko društvo “Jovan Lazić”, Kolo srpskih sestara “Sveta Jelena Dečanska”, Udruga roditelja i djece Pčelice (Beli Manastir) i “Zlatna žena” (Bolman) te jedna romska: Romsko kulturno-umjetničko društvo “Romi Baranje” (Beli Manastir).
J. Nedić
Završna priredba i izložba polaznika radionice u zagrebačkoj “Prosvjeti”
Zaigrana azbuka
Voditeljica Svetlana Patafta s djecom je kroz igru obrađivala djela srpskih pisaca i predstavila im azbuku i ćirilično pismo
Završna priredba polaznika radionice “Azbuka – slova u pokretu”, u organizaciji Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, održana je u velikoj dvorani Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” u Zagrebu. Dvadeset i dvoje mališana, u dobi od 3 do 12 godina, predstavili su se igrokazima, dok su zidove krasili panoi s njihovim radovima koje su stvarali tokom radionica. Male polaznike vodila je idejna začetnica projekta, Svetlana Patafta, akademska glumica i dramska pedagoginja.
– S djecom sam kroz igru obrađivala djela srpskih pjesnika i pisaca te predstavila azbuku i ćirilično pismo, na radionicama dvaput mjesečno po sat vremena, u prostorijama SKD Prosvjete, a koje su kontinuirano krenule prošlog septembra. Bio je to veoma zanimljiv i edukativan proces, jer neka djeca ćirilicu su već znala dok su se druga s njom susrela po prvi put. Mnogo mi je drago što su i sasvim mala djeca pohađala radionice, jer su se kroz protekle mjesece posve otvorila upijanju novog znanja – kaže Patafta, kojoj je drago što je “Prosvjetin” prostor u Preradovićevoj ulici posve otvoren i za najmlađe.
Nakon obrađenog sadržaja, djeca su na radionici Azbuke stvarala radove na određene teme kroz crtanje, pisanje, modeliranje, izradu lutki i glumu.
– Dio radova s radionica predstavili smo na izložbi koja ima više tematskih cjelina. Na primjer, starija grupa napravila je strip na temu “Plavi mesec” Miroslava Antića, dok su najmlađi, nakon odslušane “Ode jajetu” Zorana Pongrašića, crtali sebe u majčinom trbuhu. Obradili smo i klasike dječjih pjesama poput “Šuma blista, šuma pjeva” Dragana Lakovića, a učili smo i “Kako se prelazi ulica” Branka Miličevića Kockice. Za pano “Modni kutak”, starija grupa izradila je svoje kreativne uratke mustri, inspiriranih srpskom narodnom nošnjom. Svi su polaznici zajedno stvorili i divan plakat “Drvo prijateljstva”. Riječ je o drvetu zajedništva od raznih materijala. Djeca su se na njemu potpisala na ćirilici, a ona koja još ne znaju pisati, nacrtala su sebe – kaže Svetlana Patafta.
Dodaje kako su u sklopu azbukine radionice imali i malu prezentaciju kaligrafije, umjetnosti lijepog pisanja rukom. Nada se da će radionicu na jesen proširiti gostovanjem stručnjakinje, koja bi održavala pravu radionicu kaligrafije.
– Bitno je ostvariti kontinuirani ciklus radionica kako bi se djeca posve upustila u ovakav vid učenja. Da je to važno pokazali su i njihovi roditelji, koji su ih uporno dovodili nedjeljom na radionicu. Kroz igru sa djecom puno se toga može napraviti, jer im se tako znanje predočava bez gnjavaže, pa onda sama dobiju želju da uče sve više i više. Svaka grupa ima svoju dinamiku učenja. Dok mlađoj ne potenciram slova, uvijek im je u blizini vidljiv plakat s ćiriličnim slovima azbuke i ona ga vizualno pamte. Sa starijima radim kroz razne igre, tako i onu s karticama koju sam nabavila u Srbiji. Bitno je samo da postoji volja. U svemu mi je puno pomogla Nataša Puškar, izvršna tajnica VSNM-a Grada Zagreba, koja je okupila male polaznike i stvorila odličnu bazu za nastavak radionica, jer dječje aktivnosti su velika stvar za cijelu srpsku zajednicu – navodi Svetlana Patafta.
Građani mogu darovati knjige
Svetlana Patafta poziva građane da pomognu fondu Središnje biblioteke Srba u Zagrebu, u Preradovićevoj 18/1, te da daruju dječje knjige, kako bi što više djece okupljalo u ugodnoj atmosferi obnovljene biblioteke.
Mirna Jasić
Slava belomanastirske parohije
Srpska pravoslavna parohija belomanastirska i Kolo srpskih sestara (KSS) “Sveta Jelena Dečanska” iz Belog Manastira proslavili su 3. juna krsnu slavu Sv. Jelenu Dečansku.
Proslava je počela, kako to i dolikuje, jutarnjom liturgijom i osvećenjem slavskih obeležja, kolača i koljiva u hramu Sv. Arhanđela Mihaila u Belom Manastiru, a nakon liturgije služen je pomen upokojenim članicama KSS. Završetak proslave nastavljen je u večernjim satima u dupke ispunjenoj sali Velike gradske većnice, otvaranjem književne večeri posvećene Desanki Maksimović.
S obzirom da činjenicu da se ove godine navršava 115 godina od rođenja i 20 godina od smrt pesnikinje, u Srpskoj pravoslavnoj parohiji belomanastirskoj i KSS spojili su krsnu slavu i taj jubilej te ga odlučili na primeren način obeležiti. Protojerej-stavrofor Vlado Kljajić u uvodnom je delu podsetio prisutne na važne momente iz 23 godine izuzetno plodne aktivnosti KSS, posebno ukazujući na nesebični rad članica na dobrobit crkve i parohijana.
Najmlađi članovi belomanastirskog udruženja Pčelice govorili su stihove pesnikinje posvećene deci, a profesorica Smilja Horvat, čitala je njene pesme. Završetak proslave obeležen je druženjem prisutnih u predvorju Velike gradske većnice i domjenak koji su pripremile članice KSS.
Z. Popović
Projekcija filma o učitelju borilačke veštine Vebi Dimitrijeviću u Dalju
Filozofija karatea
Smisao ove ljudske delatnosti je u mentalnoj, duhovnoj nadgradnji i nastojanju da se bude moralan, bolji čovek
U Kulturno-naučnom centru “Milutin Milanković” u Dalju upriličena je promocija dokumentarnog filma Radio Televizije Srbije “Put samuraja” koji predstavlja životnu priču jednog od najtrofejnijih karatista sa ovih prostora Velibora Vebe Dimitrijevića.
Iako je film tematski vezan za karate, privukao je pažnju velikog broja posetilaca. Nakon osvajanja 15 medalja na tri svetska, jedanaest evropskih šampionata, Dimitrijević, danas 60-godišnjak, jedan od najbližih asistenata sada pokojnog japanskog učitelja Taiđi Kazea, posvetio se traženju suštine karate-doa kao kompletne životne filozofije.
Taiđi Kaze (1929- 2004.) jedan je od prvih japanskih instruktora karatea koji je došao u Evropu i na prostore bivše Jugoslavije. Nezadovoljan savremenim trendom razvoja karatea u sport, osnovao je Svetsku karate akademiju želeći karate vratiti izvornom obliku borilačke umetnosti i životnog puta.
– Film je optimistička priča iz koje se može naučiti kako u stresnom vremenu pronaći mir i živeti dostojanstveno, rekao je Slavko Bubalo, majstor karatea i učenik Velibora Vebe Dimitrijevića. Prema njegovim rečima, karate nije samo borilačka veština već je smisao ove ljudske delatnosti u mentalnoj, duhovnoj nadgradnji i nastojanju da se bude moralan, bolji čovek.
– Nije dovoljno samo fizički vežbati i osvajati nekakve medalje. To je samo jedna faza u razvoju. Prava je šteta ako se zadrži samo na tome jer čovek ostaje uskraćen za dublje aspekte vežbanja gde treba da se liši svog ja i postane otvoreniji za druge, da se okrene sebi i svom razvoju, kaže ovaj majstor karatea. Bubalo je učenik Vebe Dimitrijevića proteklih osam godina od kada ne propušta nijedan njegov seminar.
– U jednom trenutku čovek oseti neku prazninu jer nije uspeo da doživi karate onako kako ga je zamišljao. Nekadašnji učitelji nisu se takmičili, a danas svi pate da imaju veliki klub, da vode decu na takmičenje, da zarade mnogo para, kaže Bubalo kojeg je njegov učitelj najviše fascinirao poštenjem i otvorenošću.
– Prvo što sam naučio od njega je da se vo drži za rogove, a čovek za reč. On je možda jedini čovek kojeg sam upoznao u svom životu koji radi ono što govori, što je danas retkost. Od njega sam mnogo naučio i za tih osam godina mislim da sam uspeo da promenim i sebe. Zahvaljujući njemu drugačije doživljam ljude i sve oko sebe, zaključuje Bubalo.
“Put samuraja”, čiji scenario i režiju potpisuju Miodrag Miki Andrić, autor brojnih dokumentarnih filmova i igranih TV serija i mladi režiser Milan Jovanović, premijerno je prikazan na RTS-u u martu ove godine.
D. Bošnjak
Prekogranični seminar u Apatinu
Srpsko-hrvatsko umrežavanje gradova
Krajem prošlog mjeseca u Zdravstveno-turističkom kompleksu “Banja Junaković” kod Apatina održan je prekogranični seminar pod nazivom “Lokalne vlasti i EU-integracije”. Seminar je dio projekta “Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina”, koga financira Evropska Unija. Nositelj projekta u Hrvatskoj je Agencija lokalne demokracije (ALD) iz Osijeka, a u Srbiji Centar lokalne demokratije (CLD) iz Subotice. Seminaru je prisustvovalo desetak predstavnika Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije, kao i veći broj predstavnika iz Bačkog i Sremskog okruga u Srbiji. Cilj seminara je potaknuti umrežavanje lokalnih zajednica na regionalnom i evropskom nivou radi lakšeg povlačenja sredstava iz EU.
Skup su prigodnim riječima pozdravili i otvorili Silvija Patarčić (CLD, Subotica) i Miljenko Turniški (ALD, Osijek), kao i predsjednik Opštine Apatin Živorad Smiljanić. U daljem radu predavači su bili prof. dr. Borislav Stojkov (PALGO-centar iz Beograda), prof. Veran Stančević (Univerzitet Singidunum iz Beograda), Roger Lawrence, član Gradskog vijeća Wolverhamptona iz Velike Britanije, Tamás Gyulai, direktor firme Eurotech d.o.o iz Mađarske, i Nada Kožul, projekt-menadžerica Regionalne razvojne agencije Slavonije i Baranje.
Seminar je protekao radno sa zanimljivim temama i prikazima dobre prakse. Učesnici su se u slobodno vrijeme družili i upoznavali te pokušavali pronaći zajedničke interese za eventualne nove projekte i saradnju na regionalnom nivou. Ljubazni domaćini su na kraju seminara učesnike poveli u šetnju gradom i pristaništem na Dunavu te na vožnju brodicom, kao i u posjet Gradskoj kući u Apatinu, prekrasnoj, staroj građevini iz 1908. godine. Bio je to lijep kraj jednog dobro organizovanog seminara, koji će vjerovatno na kraju uroditi i dobrim projektima.
J. Nedić
Širenje tolerancije
Prošle sedmice, u Volonterskom centru Osijek, održan je okrugli stol na temu “Tko i kako danas radi na izgradnji međuetničkog povjerenja” u organizaciji Društva za toleranciju Bačka Palanka, a preko Foruma “Most prijateljstva” i u saradnji s osječkom Udrugom građana za tranziciju “AlbertE”. Učesnici okruglog stola bili su građani i članovi udruga iz Osijeka, Berka, Baranje i Bačke Palanke.
Bačkopalanačko Društvo za toleranciju u okviru spomenutog foruma, kao neformalne asocijacije i mreže organizacija i pojedinaca, organIZuje “Karavan prijateljstva”, čiji je osnovni cilj sagledavanje mogućnosti trajnog direktnog učešća građana na izgradnji mira putem izgradnje međuetničkog povjerenja.
S tim ciljem je, kao prva faza aktivnosti, u Sarajevu 6. maja 2013. godine održan okrugli stol s temom “Međunacionalni odnosi prije 1991. i danas; uzroci i posljedice”, na kome je uvodno izlaganje imao prof. dr. Esad Bajtal. Druga faza biće kritičko sagledavanje sadašnje ukupne aktivnosti na izgradnji međuetničkog povjerenja, a završna faza biće savjetovanje kako se na tom planu može djelovati kroz Forum “Most prijateljstva”. U drugoj fazi rad će se odvijati putem okruglih stolova u BiH, Hrvatskoj, Makedoniji i Srbiji na temu aktivnosti na izgradnji međuetničkog povjerenja.
Okrugli stol u Osijeku započeo je pozdravnim riječima domaćina Milana Ivanovića iz udruge “AlbertE” i organizatora Zdravka Marjanovića, predsjednika Društva za toleranciju Bačka Palanka. Potom su se svi prisutni kratko predstavili, a nakon toga je prikazan desetominutni film o aktivnostima Foruma “Most prijateljstva”. Uvodna izlaganja održali su Milan Ivanović i Zdravko Marjanović, a onda su učesnici iznijeli svoje stavove i iskustva s područja tolerancije i suživota u sredini iz koje dolaze. Tolerancije, opšti je zaključak, nema dovoljno, pogotovo ne prema nacionalnim manjinama, i zato treba djelovati kako bi je bilo više. Zaključci i preporuke s okruglog stola donijeće se naknadno, nakon usaglašavanja preko zajedničke mailing-liste.
J. Nedić
Baranjsko-ruska večer
Baranjsko-Rusko društvo prijateljstva iz Belog Manastira organizovalo je drugu baranjsko-rusku večer. U kulturnom i muzičkom delu programa učestvovali su tamburaški sastav “Baranjski biseri”, folklorna grupa dečijeg vrtića Zeko i muzički sastav Triola. Iako je prisutna publika mahom bila zadovoljna onim što je mogla videti i čuti, ne možemo se oteti utisku da je većina od njih došla zbog zvezdi večeri – ženskog ruskog zbora “Rjabinuška” koji na žalost, kako su organizatori rekli, nije stigao iz tehničkih razloga.
Z. P.
Svečana akademija povodom hrišćanskog jubileja u OŠ Borovo
1700 godina Milanskog edikta
Ovaj dokument stavio je istorijsku tačku na dotadašnji progon hrišćana, omogućivši im pravo da slobodno ispovedaju veru
Povodom velikog hrišćanskog jubileja – 1700 godina Milanskog edikta, Srpska pravoslavna crkvena opština Borovo i Osnovna škola Borovo organizovali su svečanu akademiju. Reč je o zakonskom aktu koji je u Milanu 313. godine proglasio car Konstantin Veliki. Ovaj dokument stavio je istorijsku tačku na dotadašnji progon hrišćana, omogućivši im pravo da slobodno ispovedaju veru. Predavanje na temu “Car Konstantin i njegov odnos prema crkvi” održao je diplomirani teolog i doktorant na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu Marko Šukunda iz Borova.
– Do 4.veka, odnosno do perioda vladavine cara Konstanina jedno od glavnih obeležja crkve bilo je borba protiv države u kojoj je hrišćanstvo videlo veliku pretnju po zvaničnu pagansku religiju. Od njegovog dolaska na tron rimskog imperatora dotadašnji neprijateljski odnos države prema crkvi se u korenu menja. 313. godine crkva postaje slobodna, a hrišćanstvu se daje ravnopravnost sa svim drugim religijama u carstvu. Car Konstantin nije ostvario samo ogroman uticaj na crkvu već na čitav rimski svet, istakao je Šukunda.
– Milanski edikt govori o verskoj toleranciji po kojoj hrišćani slobodno mogu da ispovedaju svoju veru. Hrišćanstvo će biti uzdignuto u rang državne religije tek u vreme cara Teodosija prvog Velikog. Inspiraciju za donošenje Milanskog edikta, kako Konstantinovi savremenici tako i naredni naraštaji, vide u preobraćenju ličnosti cara Konstantina. Iz teksta edikta se vidi da se on ne zadovoljava samom odlukom da se hrišćanima da sloboda ispovedanja nego želi da ispravi nepravde učinjene prema njima, zaključuje diplomirani teolog Marko Šukunda.
Car Konstantin Veliki rođen je između 271. i 273. godine u rimskom gradu Naisu, današnjem Nišu, a umro je 337. godine. Kao prvi hrišćanski car, veliki dobrotvor i ktitor hrišćanske crkve nakon smrti je kanonizovan. U pravoslavnim crkvama slavi se kao sveti i ravnoapostolni car. U Srpskoj pravoslavnoj crkvi slavi se zajedno s majkom, caricom Jelenom 3. juna po novom, odnosno 21. maja po starom kalendaru
U programu svečane akademije učestvovali su učenici Osnovne škole Borovo – pevačka grupa učenika veronauke koje je uvežbala veroučiteljica Aleksandra Krtinić, Damir Mićanović i Lazar Ajduković na harmonici, Aleksa Medaković na gitari i Maja Čiča na violini. Prigodne pesme i pripovetke kazivali su učenici Nikolina Božić, Tihana Jakovljević i Milan Nikolić.
D. B.
Tradicionalan duhovni običaj ponovo u Bijelom Brdu
Obnovljeno nošenje litija na žita
Posle 38 godina, u Bijelom Brdu je obnovljena tradicija nošenja litija na žita. Osvećenje žita, polja i vinograda obavljaće se svake godine u nedelju pred Spasov dan kako bi godina bila rodna, a polja zaštićena od vremenskih neprilika. Inicijativa je potekla od bjelobrdskog paroha protojereja-stavfrofora Zorana Simića i meštana Bijelog Brda uz podršku i pomoć prote Dušana Kolundžića. U crkvi Svetog Nikole služena je liturgija, a potom se dvestotinjak meštana uputilo u polja noseći litije. Poslednja litija u polja je nošena 1975. godine kada je bila zabranjena.
Obnavljanje tradicije dogovoreno je 22. maja ove godine kada se u Bijelom Brdu obeležava hramovna slava Sveti Nikola letnji. Zahvaljujući ovogodišnjem kumu hramovne slave, Mesnom odboru Bijelo Brdo u opštini Erdut, na ulazu u polja su postavljeni obnovljeni časni krstovi. Ovaj događaj je okupio velik broj meštana kako onih starih koji pamte nekadašnje litije tako i mlade na kojima tradicija treba da ostane.
– Svetimo žita da nam bude dobar urod, da ne bude gladi, da bude svima dobro, i ne samo nama nego i drugim narodima, i da budemo srećni u Božijoj ljubavi, kaže 85-godišnja Ljubica Borić.
U skladu sa običajima, meštanima je nakon molitve podeljeno klasje pšenice, a po povratku iz polja, ispred hrama Svetog Nikole u centru Bijelog Brda održan je kulturno-umetnički program koji su pripremili članovi folklorne sekcije Srpskog kulturno-umetničkog društva Jovan Jovanović Zmaj iz Bijelog Brda.
D. B.
Stogodnjak (167)
14. 6. – 21. 6. 1913: Hrvatskom je zavladala panika: na Rijeci je devet osoba oboljelo je od smrtonosnih velikih boginja. Vrlo brzo je utvrđeno da ih je u grad donio kormilar s lađe Mađarorsag koji je na putu s istoka do Port Saida dvorio nekog bolesnog engleskog oficira. Tim povodom je zagrebačko gradsko poglavarstvo izdalo upute o načinu zaštite i sprečavanju širenja ove opasne bolesti. Najvažnije je, poručuju, da se osobe koje putuju na Hrvatsko primorje “dadu docijepiti, a da se u porodicama, kojima stižu osobe iz Rijeke i Sušaka cijepe svi članovi porodice, eventualno i služinčad, te da se prtljaga prispjelih osoba odmah otpremi u gradski raskužni zavod…”
*”Roditelji! Ne počinjite djecu školovati, ako niste kadri izdržati do kraja, jer je veća sramota, a još veće zlo ne svršiti, nego ni početi. Bolje je upućivati djecu u privredne struke, koje su za nas Srbe i najzgodnije i najunosnije, jer je ionako u tom velike zaostalosti…” kaže se uz ostalo u “Privrednikovoj” poruci svim roditeljima koji kane svoju djecu poslati na školovanje.
* u Srpskoj učiteljskoj školi u Pakracu učenici su polagali ispit zrelosti. Ispitnom komisijom predsjedavao je rektor karlovačke bogoslovije Jovan Vučković. Zrelima s odlikom proglašeni su Jovan Rajković iz Mitrovice i Milan Ćirlić iz Starog Futoga, a zrelima Jovan Butaš iz Deliblata, Sreten Đaković iz Bežanije, Vasilije Đorđević iz Šida, Uroš Kolarov iz Gornjeg Kovilja, Dimitrije Manojlović iz Donjih Meljana, Milan Mogić iz Starog Futoga, Teodor Nikolić iz Modriča, Branko Radaković iz Markušice i Trifun Rakić iz Nadalja.
* u osječkoj bolnici iznenada je umro jedan od najuglednijih tamošnjih Srba – Milan Martić, revident financijskog ravnateljstva, koji je jedno vrijeme radio i u Gospiću. Pozlilo mu je na poslu, ali dok su liječnici ustanovilo zbog čega, već je bio na izdisaju. Ipak su ga operirali, odstranivši mu slijepo crijevo, ali ništa nije pomoglo – umro je ubrzo nakon toga.
* “Knjigu ‘S dveri i amvona’ ne možete dobiti u slobodnoj prodaji. Šest besjeda – ‘Vjera’, ‘Nada’, ‘Ljubav’, ‘Ljubi boga’, ‘Ljubi brata’ i ‘Ljubi sebe’ – knjiga je za svakog Srbina pravoslavne vjere. Srpske štedionice u Korenici i Otočcu poručiše svaka po 100 primjeraka, da nagrade đake osnovnih škola. A jedino ja primam porudžbine…” poručuje autor knjige P. M. Krajinović iz Karlovca.
* čuvar na državnom kolodvoru u Zagrebu pronašao je kraj željezničke strojarnice žuti ručni kovčeg nepoznate osobe. “Vlasnica je sigurno žena”, navodi se u policijskoj obavijesti. “U kovčegu su, naime, nađene dvije ženske košulje, dvije ženske šarene bluze, jedna šarena suknja, jedan ubrus sa oznakom ‘Dmitar i Jovanka’, jedan par ženskih čarapa i dva komada domaćeg platna…” Novine na istoj stranici objavljuju i vijest da su iz kaznionice u Lepoglavi pobjegla dva opasna zatvorenika – Ostoja Đukić iz Javornja, kotar Dvor, i Mile Dobrić iz Papića, kotar Kostajnica. “Bjegunci se”, obavještava policija, “mogu prepoznati samo ako ne drže ruke u džepovima! Đukiću, naime, manjka kažiprst na lijevoj ruci, a Dobriću na – desnoj!”
Đorđe Ličina