PDV govori tisuću riječi
Novi Zakon o PDV-u i prošlotjedna saborska rasprava koja je prethodila njegovu donošenju, a osobito dio koji se odnosi na medije, lijepo bi poslužili kao školska pokazna vježba o tome kako se ne smije postupati s tom delikatnom materijom. Zadržimo se isključivo u domeni medijsko-zakonodavnoj: niti je Vlada predložila politički te pravno kvalitetan materijal, niti su njezini neistomišljenici u Saboru, pa i šire, isticali valjane protivne teze.
Ukratko rečeno, svim je dnevnim listovima u Hrvatskoj PDV smanjen s deset na pet posto, izuzev onih koji tiskaju manje od 25 tisuća riječi autorskog novinarskog teksta. Izdavači su usput još jednom zakonski obvezani na donošenje redakcijskih statuta, no saborski su zastupnici oštro uprli prvenstveno u spomenuti neobičan kriterij i njegove efekte, sve do ustavnopravne mu (ne)utemeljenosti. Uostalom, moglo se čuti s istočne strane Markova trga i ponešto tuplje: tko normalan uopće može brojati do 25 tisuća, i to svaki dan?
Piljeći fascinirano u istaknuti kvantifikator, vrli su narodni poslanici uspjeli doći samo do zaključka kako predlagatelj njime, više nego očito, iz kruga povlaštenih novina isključuje jedan konkretni dnevnik nacionalne tržišne rasprostranjenosti. S malo više duha, mogla je tako Vlada odrezati prag i na ilustrativnije 24 tisuće riječi. I dok se priskakalo u pomoć ubogome Styrijinu tabloidu, propustili su naši zastupnici ustrajati na onome što bi se valjda moralo problematizirati upravo u Saboru: zašto se PDV opet smanjuje baš novinama; ako već novinama, zašto ne tjednicima i drugima; zbog čega se zakonski duplo inzistira na redakcijskim statutima; ne bi li mišljenje novinara o urednicima trebalo po tim statutima biti obvezujuće; što je, konačno, s daljnjom regulacijom poharanog medijskog tržišta?
Što se tiče posljednjeg pitanja, upućujemo čitatelje na rubriku “Intrigator” u ovom broju “Novosti”, gdje se može vidjeti jedan primjer despotske vladavine nad medijskim sektorom. Jasno, prejaki su istinski medijski gazde poput Ivice Todorića za takvu igru, dok su se nesretna “24 sata” zacijelo nešto osobno zamjerila sujetnom Zoranu Milanoviću. A prejaki su jer bez njihova marketinga naši vlastodršci ne bi imali što ponuditi na ovom tržištu demokracije. Stoga im se opraštaju novi deseci milijuna kuna poreza, te ispostavlja alibi-statut kao protuteža. Nema veze što će primjerice Ninoslavu Paviću isti formalni predlagatelj ovog zakona, ministar financija Slavko Linić, odblokirati račun bez obzira na dugove. Ali ima veze to što se jedan Linić uopće bavi medijskom politikom kroz svoj, fiskalni sektor.
Da je slična mjera regulacije podivljalog medijskog tržišta išla direktno i nesmetano kroz Ministarstvo kulture, formalno zaduženo za sustavno uređivanje tog područja, vjerojatno se ne bismo suočili s čudnovatim tretmanom novina kao što je propisivanje onih 25 tisuća riječi. Nego bi se možda išlo na njihov sadržaj i arbitražu javnog im značaja, kroz nekakvu komisiju za šund ili slično. No Vladin parametar nije krajnja posljedica, već simptom ozbiljnije političke devijacije, a uvelike i centralističkog voluntarizma.
Za utjecanje arbitraži nad sadržajem, umjesto kvantificiranja istog, međutim, trebali bi Milanović i Linić najprije priznati sebi da postoji golema mjera društvene odgovornosti koju politika mora njegovati tržištu usprkos. I da je ta mjera više nego sofisticirana, te se u mušičavim okolnostima sačekuše za kraj povijesti koji – gle čuda – još uvijek kasni, ne dade urediti egzaktnim normiranjem.
Kad se već ravnaju isključivo po svom, pitanje je hoće li gornji dvojac osjetiti nelagodu ako sad EPH, a ne nužno Styria, greškom pokrene dnevnik sa 24.999 tisuća riječi, koji nekim čudom ne bi bio tabloid poput, recimo, “Jutarnjeg lista”. Bez ironije, to je moguće: radi se o 100 novinarskih kartica teksta i teoretski se s tim na kakvih 40 stranica prosječnog dnevničkog formata može urediti sasvim pristojan list. Kad bi za to bilo tzv. političke volje, dakako. Ipak, jasno je da nema volje za omogućavanje zdravijeg medijskog prostora i zdravijeg društva, svakako u paketu s ekonomskim njegovim odnosima, niti će je tako skoro biti. Zna to i notorni Boris Trupčević, direktor Styrije za Hrvatsku, koji ovih dana zbog PDV-a nadiže dreku do neba. Pa može biti miran usprkos smetnjama na vezi, jer će sve opet nekako doći na svoje, a naše na njihovo.
Europske zemlje zanima i sadržaj
S novim fiskalnim mjerama prema dnevnim listovima Hrvatska ulazi u krug od deset zemalja EU-a s najnižom stopom PDV-a za novine, tj. barem dio njih. Ostalih 17 zemalja na razini je od deset ili više postotaka. Također, razlikuju se kriteriji pri razvrstavanju tiska za oporezivanje: Velika Britanija i Danska, na primjer, imaju nultu stopu PDV-a za novine koje ne sadrže pretežno oglase. To razmatra i Direktiva o PDV-u Europske komisije, sugerirajući više praksi regulacije po raznim zemljama, od oglasno-količinske do sadržajne, npr. s višim porezom novinama koje objavljuju pornografiju i teme što potiču na nasilje. Navodi se i kriterij frekventnosti objavljivanja, pa i poticanja masovnijeg pretplatničko-čitateljskog odnosa, kao u Finskoj, gdje je dugo na snazi bila niža stopa za primjerke koji su prodani putem pretplate ugovorene za rok duži od pola godine. Poljska pak ima PDV od osam posto za sve novine koje objavljuju reklame na manje od trećinu prostora. No povlaštenih pet posto namijenjeno je tamo specijaliziranim te manje komercijalnim i manje tiražnim tjednicima i mjesečnicima iz kojih se naročito isključuju tabloidi, odnosno novine koje objavljuju sadržaje o privatnim doživljajima slavnih osoba iz javnog života. Norveška još izrazitije potiče diferencijaciju na kioscima, odredivši nultu stopu političkim tjednicima i dnevnim novinama koje objavljuju relevantni javni sadržaj, a pod tim se ubrajaju informacije od općeg interesa – političke, ekonomske i kulturne teme. Isključene su, dakle, novine koje se bave pretežno zabavnim sadržajem, odnosno zabavnjačkom obradom sadržaja, pa je njima odrezano najviših 25 posto PDV-a.