Pokidana igračka-orkestar
Lisa Germano: No Elephants (Badman Recording / Weatherbox, 2013)
Lisa Germano poznatija je kao studijska glazbenica nego kao kantautorica. Činjenica je to koja ne čudi, jer je riječ o ženi koja svira više instrumenata, koja je zarana dobila dobro glazbeno obrazovanje i pokazala ga u ulozi pobočne sviračice imenima poput Davida Bowieja i Johna Mellencampa (kojem je bila članica pratećeg benda na turneji), pa Iggyja Popa, Simple Mindsa, Sheryl Crow… Ukratko, aktivno je sudjelovala na šezdesetak raznoraznih projekata brojnih autora.
“No Elephants” deveti joj je album i premda nije na razini njenih ostvarenja iz devedesetih, ipak ga vrijedi čuti. Devedesetih je Lisa Germano bila jedna od ikona feminizma, no danas teško da je tomu tako. Naime, premračna je da bi bila lučonoša, njeni su albumi krcati nabijenom, gustom atmosferom koja više priziva atmosferu ludnice nego što je ispovjedna i kritički postavljena spram tipičnih muško-ženskih odnosa. Istine koje izviru iz njenih tekstova preneugodne su za konvencionalne sheme, pa bile one i gay provenijencije – Lisa Germano jednostavno viri izvan okvira, ma koliko široki oni bili.
Zapanjujuće je koliko je i “No Elephants” nekakva embrionalna glazba, pogotovo ako imamo na umu da žena svira desetak instrumenata. U “A Feast” gotovo imate dojam kako se nekakva jaka sviračka skupina razbila kao igračka i sada na momente više zapinje nego što svira, što daje čudan osjećaj i stvara štimung pokidane igračke-orkestra, kao da na albumu sviraju lutke, a ne živi ljudi. “No Elephants” je album posvećen životinjama, koji je napravljen kao da je namijenjen djeci, jer su odrasli predegenerirani, iskorodirani iskustvom, puni nakupina mentalnog i emocionalnog sala, pa kroz tako zakrečene kanale više nisu u stanju doživjeti inteligentnu infantilnost koja je potrebna da bismo komunicirali s tim našim animalnim sustanarima.
Naravno, odmah uz ovu izgubljenu sposobnost, Lisa Germano poduhvatila se prikazati i opjevati našu nemogućnost da komuniciramo jedni s drugima. Ona ne pokazuje prstom koji je gubitak bio prvi, jesmo li prvo odbacili životinje pa onda susjede ili obrnuto: bilo kako bilo, “No Elephants” posvećen je upravo kidanju komunikacijskih kanala. Putove kojima ljudi dolaze do svijeta guta džungla. Padaju stabla i taj njihov pad, taj zvuk, Lisa Germano snima i stavlja na album. Odnosno, komponira ga. Da bi napravila pjesme o ovoj specifičnoj samoizolaciji ljudske vrste, da bi usnimila džunglu koja se ispriječila između čovjeka i svjetova koji ga okružuju, Lisi Germano potrebno je iznenađujuće malo materijala. Tako da “No Elephants” zvuči onako kako izgledaju dječje crtarije sa zidova, nekakva grafitna glazbena umjetnost koja je sklonija konturi nego detalju, koja najveću izražajnost ima kada je zasjenjena blagim škripanjem jedva dotaknutih instrumenata, a ne u strogo strukturiranim skladbama.
Album je pun zbunjujućih zvukova: iz zvučnika dopire zujanje koje je znak da vas netko upravo zove na mobitel, počinje lepetom ptičjih krila, a blagog nefokusiranog škriputanja ima u izobilju. Vjerojatno je sve to trebalo isplanirati, te zvukovne upade koji nisu ispadi jer su blagi, meki, jedva primjetni. Album je mrvicu prehermetičan i presamovoljan da bi bio ono što hoće biti: komad koji svjedoči o nedostatku komunikacije u svim smjerovima pretvorio se u komad čija komunikacija sa slušateljem puca na više razina. Ili je to Lisa Germano htjela i dokazati, a ne samo pokazati što se događa s našom slavnom rasom?