Na zadnjem sjedištu Tuđmanova auta

“Bože, kakve bruke da smo od Selina skrenuli preko mora do Paškog mosta i da vas ovi ljudi ovdje nisu dočekali!”, rekao sam kad je Predsjednik ušao u kola. “Ah!”, odahnuo je on opuštajući se na sjedištu i sam se grozeći pomisli na tu mogućnost. “Da mi je sjesti i na miru napisati s kim sam sve stvarao ovu državu!”

Ivan Aralica, “Slobodna Dalmacija”, 1997.

Da, bilo bi to uzbudljivo štivo: da je bilo samo malo manje posla s jalnušima i diletantima, djecom vojnih lica, zelenim, žutim i drugim vragovima, da je Franjo Tuđman doista stigao napisati s kim je sve stvarao Hrvatsku, u toj bi se knjizi našli mnogi likovi iz noćnih mora svih onih koji nisu pripadali povlaštenoj HDZ-ovoj kasti. Jedno bi čitavo poglavlje svakako zaslužio Josip Perković, bivši udbaš, SDS-ovas, SIS-ovac, a možda i nalogodavac ubojstava hrvatskih političkih emigranata.

Činjenica da Njemačka godinama traži izručenje prvog Tuđmanovog špijuna iz perioda stvaranja države, koje mnogi “nepodobni” građani – Srbi, bivši komunisti, nezavisni intelektualci… – pamte kao doba kršenja osnovnih ljudskih prava, kada je mnogima bilo ugroženo i ono najvažnije, pravo na život, nije dosad privlačila značajnije zanimanje hrvatske javnosti. Tek kada je nedavno SDP najavio donošenje zakona kojim bi se onemogućilo izručenje hrvatskih građana na temelju evropskog naloga za hapšenje pravosudnim institucijama zemalja-članica EU-a za djela počinjena prije 2002. godine, tek je dakle tada stvorena afera, koju je inicirao HDZ. SDP je optužen za “anticivilizacijski čin” kojim se “štite kriminalci”, a zakon je nazvan Perkovićevim, iako se njime od izručenja štite još desetine drugih. Premijer Zoran Milanović odgovorio je Tomislavu Karamarku i njegovim jastrebovima da je motiv Vlade “zaštita branitelja”, a ne pojedinaca poput Perkovića.

Milanović danima ponavlja kako je Hrvatska sama trebala istražiti slučaj Perković i ubojstvo bivšeg čelnika INA-e Stjepana Đurekovića, koji je 1983. ubijen u SR Njemačkoj; za ubojstvo je osuđen Krunoslav Prates, a Perkovića njemačko tužiteljstvo tereti kao naredbodavca. Premijer je prozvao i glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, smatrajući da je osam godina, koliko je prošlo od prvog njemačkog zahtjeva, bilo dovoljno da DORH istraži slučaj; Bajić mu je odgovorio da su hrvatski tužitelji svoj posao napravili i da su prvu tužbu protiv Perkovića, koju je navodno podnio kontroverzni SIS-ovac Antonio Lekić, odbacili 1997., dok još nije bilo zastare. Druga, koju je podnio HDP-ovac Nikola Štedul, odbačena je 1999. Obje su odbačene, kaže Bajić, zbog nedostatka dokaza. Tvrdi da je njemačkom zahtjevu za pružanjem pravne pomoći u slučaju Đureković, koji je stigao 2005., u potpunosti udovoljeno.

Novi zaplet režira ponovno SDP, koji je najavio da za kaznena djela političkih ubojstava i likvidacija iz vremena Jugoslavije, nakon 1945., neće biti zastare. Točnije, najavljuju kako će zbog toga mijenjati i Ustav, koji je promijenjen i kada se ukidala zastara za kriminal u privatizaciji i za ratno profiterstvo. Tako je loptica vraćena Karamarku, koji ne može optuživati Milanovića da štiti udbaše ako SDP svojim činom kaznenom progonu izlaže i šačicu živih partizana, kojima bi posljednje dane na ovom svijetu, promijeni li se doista Ustav, mogle pokvariti tužbe Karamarkovih istomišljenika, povijesnih revizionista.

Doista je teško vjerovati da Milanović prema Perkoviću gaji neke posebne simpatije, puno je lakše povjerovati njegovom stavu da Hrvatska sama treba mesti ispred svojih vrata i istražiti zločine u svojim redovima. Nažalost, tu postoji jedan tipično hrvatski problem – izostanak političke volje da se to napravi. Naime, ako je Bajić doista napravio sve kako bi istražio navodnu umiješanost Perkovića u ubojstvo Đurekovića, tko mu je branio da to ne napravi i u brojnim drugim slučajevima, koji godinama opterećuju hrvatsku pravosudnu vjerodostojnost? Kako Milanović može evropske kolege uvjeriti u demokratsku i političku zrelost Hrvatske, koja sve može sama, ako mu iz pravosudnog ormara ispadaju desetine slučajeva poput Đurekovića?

Odgovor na to pitanje poslala mu je Angela Merkel, najmoćnija evropska političarka: zbog hrvatskog igranja s njemačkim pravosuđem, koje je svoje suočavanje s prošlošću davno položilo, odbila je doći u Zagreb slaviti hrvatski ulazak u EU. Nijemci šalju pomoćnika ministra vanjskih poslova, što je otvorena pljuska službenom Zagrebu, ali i Milanoviću osobno, jer je on jamac vjerodostojnosti hrvatskih institucija. Osim toga, njemački su organi raspisali i nagradu od 12.000 eura za informacije o kretanju Josipa Perkovića, što jasno govori o tome koliko cijene rad DORH-a i hrvatskih istražitelja.

Što je, primjerice, s ubojstvom sindikalista Milana Krivokuće, što je s herojem Milanom Levarom kojem savjest nije dala mira zbog aktivnosti prijatelja Nikole Štedula, kojeg pak jako zanima tko je ubio Đurekovića, ali ne i kamo u jesen 1991. nestade oko 150 gospićkih Srba? Puno je primjera na kojima bi Milanovićev ministar pravosuđa Orsat Miljenić mogao dokazivati vjerodostojnost, primjerice ratni zločini u “Bljesku” i “Oluji”, ali on bi mogao, kako bi se valjda dokazao Karamarku, koji je 2006. kao šef POA-e imao priliku istražiti Đurekovićevo ubojstvo, radije progonu izložiti šačicu preostalih pripadnika NOP-a: možda tom logikom i Levar dođe na red za kojih pola stoljeća…

Nego vratimo se Perkoviću i zadnjem sjedištu automobila na kojem su o bespućima povijesne zbiljnosti, ali i hrvatske sadašnjosti i budućnosti, brinula dvojica odličnika, Franjo Tuđman i Ivan Aralica: kako bi doista izgledalo to nenapisano poglavlje o njemu? Kako opisati čovjeka koji je u “službu” ušao za Hrvatskog proljeća, a koji je rukovoditelj Drugog odjela Službe državne sigurnosti u Zagrebu postao u rujnu 1979. i na toj dužnosti ostao do jeseni 1986? Kako bi Tuđman raspleo klupko jugoslavenskih špijuna, ustaških emigranata i udbaša, uz ostalo i njihovu ulogu u dobivanju pasoša s kojim su ga ispratili u Kanadu, ondje dočekali, proveli okolo i vratili nazad? Bilo bi zanimljivo pročitati tko je i zašto napravio paradu bivših emigranata u “Lisinskom”, jednako kao i priupitati pisca je li baš moralo tako, je li se baš moralo s takvima stvarati državu?

Josip Perković danas je brigadir u mirovini: da nije bilo dosadnih njemačkih tužitelja, mogao je šetati unuke i s hrvatskim i srpskim kolegama, poput Stanišića i Simatovića, vrtjeti film s početka 1990-ih, kada su se neke države stvarale, a mnogi životi u to ime uništavali.