Matteo Bartocci: Militantan i radikalan, “Il Manifesto” je tu

Na međunarodnom skupu novinara u Budimpešti upoznali smo Mattea Bartoccija, od 2012. godine glavnog urednika “Il Manifesta”. Bilo nam je relativno jednostavno dobiti intervju od kolege Bartoccija, jer su neki od nas bili potpisnici prošloljetne peticije protiv likvidacije ovog talijanskog dnevnika. U svakom slučaju, Bartocci, koji je ujedno i član Upravnog odbora “Il Manifesta”, detaljno nam je opisao što se sada događa u novinama koje u zaglavlju s ponosom nose oznaku quotidiano comunista (komunistički dnevnik).

Prije svega, recite nam nešto o trenutačnoj situaciji u “Il Manifestu”?

Nakon svega što se dogodilo, pravo je čudo da smo još živi! Ranije ove godine, “Il Manifesto”, povijesne komunističke novine talijanske i europske ljevice, bile su spašene od stečaja i zatvaranja, nakon svih dugova nagomilavanih tijekom proteklih četrdeset godina. “Il Manifesto” i u vlasničkom je smislu izuzetak: riječ je o jedinom velikom talijanskom nacionalnom dnevniku koji nema ekonomskog, financijskog ili političkog pokrovitelja. Dakle, “Il Manifesto” nastavlja s izlaženjem, s tim da se sada u vlasničkom smislu radi o zadruzi novinara, grafičara i tiskara. Zadruga je oformljena potkraj 2012. i u nju je ušla većina radnika. U prosincu prošle godine situacija je izgledala doista tragično. Novine su bile pred gašenjem, ali uz puno hrabrosti i malo pozitivnog ludila krenuli smo u pothvat te uspjeli ponovno zaposliti 40 radnika. Svaki od njih dao je po sto eura i tako smo pokrili početne administrativne troškove za registraciju zadruge i druge stvari. O kakvoj se situaciji radilo, govori i to da negdje oko Nove godine nismo bili sigurni hoćemo li uopće imati novca da kupimo papir za daljnje štampanje! Nakraju, nismo si smjeli dopustiti da propustimo izdanje i time dovedemo u pitanje izlazak na kioske. I od tada smo stalno tu, stalno prisutni: militantni i radikalni, kao i uvijek!

U rukama radnika 

Kažite nam neke osnovne informacije o dnevnim novinama “Il Manifesto”: tko je bio osnivač? Kako se financirate?

“Il Manifesto” je nastao kao politički magazin 1969. godine, u sklopu talijanske Komunističke partije (PCI), godinu dana nakon intervencije Sovjetskog Saveza u Čehoslovačkoj. Osnivačima magazina – pogotovo Luigiju Pintoru, Aldu Natoliju, Rossani Rossandi i Luciju Magriju – upravo je iskustvo tog događaja poslužilo da kritiziraju ortodoksnost sovjetske Komunističke partije. Međutim, takva se kritika u to vrijeme smatrala herezom, pa su svi nedugo iza toga jednoglasno izbačeni iz stranke. “Il Manifesto” se od 28. travnja 1971. godine samostalno financira od novinara i čitatelja, odnosno, kako bismo danas rekli, bez gazde i sponzora. Otad, unatoč usponima i padovima, “Il Manifesto” nikada nije napustio kioske i svoje čitatelje, pritom uvijek kritizirajući ljevicu i to – slijeva. Mnoge druge europske novine preuzele su model novina gdje je vlasništvo u rukama radnika. Na primjer, njemački “Tageszeitung” bio je inspiriran upravo vlasničkim odnosima u “Il Manifestu”.

Možete li nam reći koliko primjeraka prodajete dnevno?

Retrospektivno gledano, “Il Manifesto” je uvijek imao najmanju tiražu od svih talijanskih nacionalnih novina: rijetko kada bismo premašio 30 hiljada primjeraka dnevno, ali to su ipak jedine novine talijanske ljevice. Riječ je o novinama koje su stvorene 1970-ih, koje i danas postoje i koje su oduvijek imale nemali autoritet među čitateljstvom te velik utjecaj na talijansku politiku i kulturu. Dakle, “Il Manifesto” se trenutačno prodaje, ovisno o danu, u tiraži od 14 do 17 hiljada primjeraka. Zajedno s poštanskim pretplatnicima i posjetiteljima našega internetskog portala, približili smo se dnevnoj nakladi od 20 hiljada primjeraka. U maju ove godine pokrenuli smo izdanje “Il Manifesta” na iPadu, koje se pokazalo kao veoma inovativan proizvod u Italiji i daje dobre rezultate: u mjesec dana imali smo tri tisuće “skidanja” na iPad, a dosad smo tim načinom prikupili i oko 500 stalnih pretplatnika (www.appstore.com/ilmanifestoedizioneipad).

Što se događalo u proteklih godinu i pol, otkako traje kriza u novinama?

Pad prodaje, kolaps oglašavanja i smanjenje javnih sredstava ugrozili su opstanak naših novina. Tako 3. veljače 2012. godine “stari” “Il Manifesto” više nije mogao izdržati pritisak i bio je primoran ući u jedan poseban pravni postupak, rezerviran za zadruge; u praksi je to zapravo značilo ulazak u predvorje bankrota. Nakon toga, upravu nad “Il Manifestom” preuzima troje vanjskih pravnika, trojica “likvidatora”, zapravo stečajni upravitelji koje je imenovala vlada, a koji su bili zaduženi za prodaju novina čija je vrijednost danas procijenjena na oko tri milijuna eura. To troje odvjetnika odlučilo je sa 31. prosincem prošle godine izaći iz naše publikacije. Otad su novine su u svojevrsnom “najmu” nove zadruge novinara, koja posluje bez duga i s razumnom financijskom ravnotežom. Novinarski kolektiv od početka vodi epsku bitku protiv zatvaranja “Il Manifesta”. Danas prikupljamo dokumentaciju za raspisani natječaj, kako bismo novine otkupili do kraja i tako se trajnije osigurali, što je posebno važno s obzirom na to da su iza nas godine turbulencija i ekonomskih katastrofa. U lipnju 2012. mnogi su intelektualci iz Hrvatske, Srbije i ostalih okolnih zemalja podržali “Il Manifesto”, potpisujući peticiju protiv njegova ukidanja, na čemu im još jednom zahvaljujemo (http://www.ilmanifesto.it/attualita/notizie/mricN/7826/).

Noćna mora tiskanih medija

Što se, u cjelini gledajući, sada događa s talijanskim tiskanim medijima?

Prava noćna mora: u samo pet godina, prema službenim podacima, ukupno je prestalo izlaziti milijun primjeraka novina, što je dovelo zemlju na čitalačku razinu kakva je bila 1940. godine. Naime, u jednom trenutku, onom najgorem, prodaja novina je pala na oko četiri milijuna primjeraka! Kao u mnogim zapadnim zemljama, pao je i prihod od reklama, pa je zarada gotovo prepolovljena, pogotovo kada se uspoređuje sa zaradom iz 2008. Mjere štednje u javnom sektoru donijele su 70-postotno smanjenje izdvajanja javnih sredstava za neprofitna izdanja, pa onda i za zadruge. Trenutačno, državna sredstva namijenjena za oko 130 političkih novina i neprofitnih udruženja iznose 95 milijuna eura.

No osim krize u novinarstvu postoji još nešto, a to je sukob poslovnih interesa Silvija Berlusconija i njegove televizije s javnim interesom. U Italiji 55 posto novca za oglašavanje odlazi na televiziju. Tako oko 30 posto ukupnih sredstava od oglašavanja završava u Mediasetu, firmi koja je u vlasništvu Berlusconijeve obitelji. Stoga je posve logično da se vlada desnog centra nije ni ranije ni danas željela baviti krizom u tisku ni na koji način, štoviše, pravila se da ona ne postoji. Danas se čak i “Corriere della Sera”, najvažnije talijanske novine, suočavaju s dokapitalizacijom u visini od 421 milijuna eura gotovine od Fiata i dioničara banke, samo da ne završe u stečaju. Jedini moralni dioničari “Il Manifesta” naši su čitatelji: unatoč problemima zbog krize, oni jedini imaju konačnu riječ po pitanju naše budućnosti.

Prije nekoliko dana završili su lokalni izbori u Italiji, pobijedile su lijeve stranke. Kakva je situacija u društvu nakon pobjede stranaka lijevog centra?

Talijanska ljevica nije više imala što izgubiti na posljednjim parlamentarnim izborima. S jedne ste strane imali “okupljatelja” Marija Montija, koji je unatoč velikoj podršci Europe završio na zadnjem mjestu i ušao u parlament, zapravo, samo da ondje drijema. Pritom je Demokratska stranka (PD) Piera Luigija Bersanija izgubila četiri milijuna glasova, a Berlusconijev Narod slobode (PDL) gotovo devet milijuna. Riječ je o epohalnoj katastrofi klasičnih stranaka. Onaj koji se može smatrati pobjednikom jest, dakako, Pokret pet zvijezda komičara Beppa Grilla, koji je prikupio osam milijuna glasova i postao druga najveća stranka, nakon talijanske Demokratske stranke. Ukratko, u veljači je centar osvojio vrlo malo glasova, nedovoljno za vladanje parlamentom. Bersani se stoga okrenuo Grillu i ponudio mu vanjsko partnerstvo u vladi, ali je to Grillo odbio, što ga zapravo čini politički nekapacitiranim da svoju pobjedu kapitalizira na bilo koji drugi način osim protestiranjem. Nakon toga, Bersani je podnio ostavku. Danas je tako na vlasti velika koalicijska vlada PD-PDL-Monti, na čelu s demokratom Enricom Lettom, unukom velikog Berlusconijevog savjetnika Giannija Lette. Međutim, na netom završenim lokalnim izborima u lipnju, PD i SEL (Sinistra Ecologia Libertà, odnosno lijevi centar) osvojili su sve gradove, uključujući i Rim, u kojem je više od tri milijuna stanovnika. Tako danas ljevica kontrolira sve veće talijanske gradove, osim Reggija Calabrije. Stoga je rezultat glasanja na općinskim izborima donekle kontradiktoran. S jedne strane, lijevi je centar uvjerljivo pobijedio na lokalnoj razini, dok je istovremeno ljevica na nacionalnoj razini, a to pokazuju i ankete, u određenom zaostatku za desnicom. Bilo kako bilo, situacija je vrlo komplicirana. Sve je to povezano i sa sudskim odlukama u vezi Silvija Berlusconija. Ako “Cavaliere” bude pravomoćno osuđen, stabilnost vlade bit će ozbiljno ugrožena. Zato je moguće da za godinu dana ponovno izađemo na birališta i da se u izbore ponovno umiješa Europa.