Narodna vlast cvika od naroda

Nešto što se, baš onako bosanskohercegovački, dejtonski, dakle nezgrapno i jedva razumno, zove Nezavisni odbor Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, zaključilo je da su “protesti održani od petog do sedmog juna i blokada Zgrade institucija BiH nanijeli veliku štetu Bosni i Hercegovini, a nadležne policijske agencije BiH nisu koristile iskustva iz napada na Ambasadu SAD”.

O protestima ispred Zgrade institucija – izgleda kako je u Bosni nemoguće bilo šta što s njom kao državom ima veze nazvati nekako normalno – već smo pisali. Kao i o terorističkom napadu na Ambasadu SAD-a. Dakle, od petog do sedmog juna, prvo sedam, ne hiljada ili stotina, već samo sedam građana, zatražilo je usvajanje zakona o jedinstvenom matičnom broju da bi, prije svih drugih, teško bolesna djevojčica Berina Hamidović dobila pasoš i otputovala na liječenje. Ubrzo im se pridružilo oko, kako je izračunao jedan od organizatora protesta, pola posto građana Sarajeva, blokiralo ulaze i izlaze iz te Zgrade institucija i u njoj poslanike, ministre, strane delegacije… Na kraju, kada je bunt postao masovan, usvojeno je nekakvo privremeno rješenje o matičnom broju. Berina Hamidović, stara tek nekoliko mjeseci, umrla je u beogradskoj bolnici. Protesti sa različitim intenzitetom, ali sa istim zahtjevom – da te institucije u toj zajedničkoj zgradi ili gdje god jednostavno rade – i dalje traju.

Mevlid Jašarević, državljanin Srbije, pripadnik selefijskog pokreta, dakle vehabija, vjerski fanatik i umirovljeni sitni lopov sa iskustvom krađa u Austriji, napao je, dvadeset i osmog listopada 2011. godine, Ambasadu Sjedinjenih Država u Sarajevu. I to sam: došao je na tramvajsko stajalište preko puta nekadašnje Kasarne Maršal Tito, izvukao kalašnjikov i krenuo pucati. Ranio je jednog policajca, prije nego je njega drugi snajperskim pogotkom u nogu onesposobio. Osuđen je, Mevlid, ne policajac, na osamnaest godina zatvora.

Što je onda zaključio Nezavisni odbor Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine? Pa da ponovimo: “Protesti održani od petog do sedmog juna i blokada Zgrade institucija BiH nanijeli su veliku štetu Bosni i Hercegovini, a nadležne policijske agencije BiH nisu koristile iskustva iz napada na Ambasadu SAD.” U prijevodu: svi oni pripadnici raznih policijskih agencija koji su čuvali narodnu vlast od naroda ni metka ne ispališe, a kamoli da su nekoga, nakon ukazivanja prve pomoći, onako ranjenog dopremili na čitanje optužnice za terorizam. Zvuči, naravno nategnuto, kao uostalom i zaključak Odbora, donesen valjda da opravda samo postojanje te nakaradno nazvane družine.

Istina, policija tih dana, od petog do sedmog ovoga mjeseca, ali ni kasnije, nije koristila kako svoja tako ni tuđa iskustva. Razlog je što niko i nigdje takvih iskustava nema: ne postoji, jednostavno, slučaj da su građani jedne države od vlasti te države tražili da, prije svega, radi. Ne da radi drugačije, da bude socijalno osjetljivija, svjetonazorski fleksibilnija, ovakva i onakva, već samo da – radi. I to je, ma kako čudno zvučalo, uzrok potpune zbunjenosti konstitutivnih političkih elita u BiH.

Nezavisni odbor Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine je, dakle, tek odraz nerazumijevanja događaja, demonstriranog u nespretnim, neuvjerljivim komentarima revolucije matičnih brojeva i posljedičnim izmišljanjem strahova. Zlatko Lagumdžija, predsjednik vladajuće Socijaldemokratske partije, tako je predložio vanredne izbore; Bakir Izetbegović, dopredsjednik bošnjačke Stranke demokratske akcije, pozvao je građane da ne idu na ulice, već na izbore naredne godine i na njima, naravno, glasaju za taj, nikada reformirani nacionalni pokret; Fahrudin Radončić, čelnik Saveza za bolju budućnost i ministar sigurnosti, svaku je priliku koristio da se, kao da je u predizbornoj kampanji, demonstrantima dodvori… Sa druge strane nišana, u Republici Srpskoj, Milorad Dodik i njegovi klonovi rekli su kako u Sarajevo na posao neće, jer se ne osjećaju sigurno, a citirali su ih, u nedostatku inspiracije za bolje opravdanje, predstavnici oba HDZ-a.

Pobune obično završavaju preraspodjelom moći. Ova, prije svega sarajevska – protesti u drugim gradovima su rjeđi i manje efektni i medijski atraktivni – prerasta u nerješiv problem za etablirane političke strukture, jer ne zastupa nikoga od njih. Zapravo, demonstranti pokazuju nevjerovatnu ravnodušnost, kako prema akterima kreiranja političkih odluka tako i prema onome što se obično naziva vitalnim nacionalnim interesima, a predstavlja tek posljednju liniju odbrane svojih od tuđih, jednako maksimalističkih ciljeva. Naravno, ako vitalni nacionalni interes već nije iskorišten kao sredstvo u jurišu još jedne bitke nezavršenog rata.

Bunt se, znamo iz iskustva, lako mogao pokazati kontraproduktivnim: da su nezadovoljni građani samo zagrebli kompliciranu dejtonsku strukturu, uporedili startne pozicije onih što se ni o matičnim brojevima ne mogu dogovoriti, sve začinili traumom nedavne prošlosti i dodali malo ratnih ciljeva strane kojoj pripadaju, postali bi – svjesno ili ne, svejedno je – oružje jednog bosanskohercegovačkog bloka i njegov hor za glasno izricanje prijetnji ostalima. No nisu. Sasvim suprotno: ustavna struktura i teritorijalna podjela, pravo, pravda, rat i mir, vlast ova i opozicija ona, ma sve teške riječi tog nesretnog dijela svijeta zamijenjene su građanskim, civilnim, mirnodopskim zahtjevom da ta i takva BiH, sa svim svojim nelogičnostima, počne, kako god zna, malo postojati radi onih koji u njoj žive. I opet, bez bratstvojedinstvene patetike, već sa vrlo konkretnom postavkom: mi vas plaćamo i za to što plaćamo hoćemo osnovne usluge. Recimo, da djeca dobiju jedinstveni matični broj.

Nema, za sada, nekog mudrijeg objašnjenja promjene građanske svijesti od onog što ga je, u dva navrata, dao posljednji Mohikanac nezavisnog novinarstva u Sarajevu, Senad Avdić. On je događaje ispred Zgrade institucija opisao sintagmom “izbijanje mira”, a uzroke našao u, nazovimo ga, zamoru ljudskog materijala: “Ljudi, građani, pojedinci su umorni od objašnjavanja, uglavnom notornih, civilizacijski etabliranih standarda: da neko ko je imao (ne)sreću da je rođen ima, barem, pravo i da živi…”

I tu je, bit će, tajna: neki svijet u Bosni i Hercegovini napravio je historijski iskorak – priznao je svoju nakaradno složenu, dubinski nepravednu, anticivilizacijski strukturiranu državu i sada od nje, kakva jeste da jeste i ko god njome vladao, traži isto. Da ona prizna kako tu, u BiH, neko fakat živi. I da život nije tek obavljanje vitalnih funkcija organizma.