HDZ-ov registar razdora

Kada je u travnju prošle godine Vlada usvojila izvješće po kojem je za prava branitelja u prethodnoj godini bilo utrošeno 6,2 milijarde kuna, nijedan izvjestitelj s Vladine sjednice nije o toj temi objavio u svojem mediju niti jednu rečenicu. Iako je ekonomska kriza već bila dobro zahvatila zemlju i već se pokretao medijski rat protiv zaposlenika javnih službi, u branitelje se još nitko nije usudio dirati. Premijer Ivo Sanader još je bio u sedlu, a branitelji još nisu bili na redu. Godinu dana kasnije stvari su se toliko zaoštrile da je ilegalno objavljen i registar branitelja, a najnovije izvješće, u kojem su troškovi za branitelje porasli za dodatnih 100 milijuna kuna, do u detalje je ovih dana secirala svaka novinska redakcija.

Tek je teška ekonomska kriza prisilila društvo da se malo bolje osvrne na hrvatsku politiku prema braniteljima, koju je od devedesetih, ne dajući se smesti kratkotrajnom vladavinom SDP-ove koalicije, kreirao i provodio HDZ, a koja se pokazala kao potpuni promašaj. Ta politika, što se danas ponovo kristalizira u polemikama oko objave registra, proizvodi kontroverze i 15 godina od završetka rata, budući da je umjesto uređenjem statusa branitelja rezultirala dubokim podjelama u hrvatskom društvu na čitavom nizu relacija, od one branitelji−zaposleni i branitelji−umirovljenici, pa do one pravi branitelji−lažni branitelji. Jedino su uspješno odstranjeni, što je valjda bio i pravi cilj te politike, nekoć također postojeći sukobi na relaciji branitelji–vladajući, pri čemu se pod vladajućima, naravno, podrazumijeva HDZ.

Ispada da su svi nosili pušku

– Postoje svjetska iskustva, jer se puno zemalja nakon ratova suočilo s problemom rješavanja statusa veterana i svi su primjenjivali određene modele. A osnovno je pravilo kod svih modela da broj zahtjeva za stjecanje statusa branitelja i ratnih invalida pada protokom vremena od završetka rata, a samo kod nas taj broj tijekom vremena raste, i to redovito po osnovi psihičkih oboljenja – pomalo ironično komentira saborski zastupnik Ivica Pančić, koji je u koalicijskoj vladi Ivice Račana bio SDP-ov ministar branitelja.

– Svima je bilo jasno da to nije realno. I braniteljima, i udrugama, i liječnicima, i HDZ-u, i HSLS-u bilo je jasno da to nije ni realno ni normalno. HDZ-ova Vlada cijelom tom situacijom jednim dijelom može biti zadovoljna, jer je ispunila svoju svrhu – stvorila je pouzdano biračko tijelo koje za nju glasa na izborima. No zbog takve neodgovorne politike dovela je u pitanje cjelokupni sustav skrbi za branitelje. Dok sam bio ministar nudio sam drukčiji model, jer su brojke već tada jasno pokazivale da je HDZ-ov sustav dugoročno neodrživ. Kada smo 2003. godine napravili prvi popis, već smo imali 403.000 branitelja i 33.000 hrvatskih ratnih vojnih invalida (HRVI), čiji se broj u četiri godine bio povećao samo za 500, dok se broj umirovljenika povećao sa 18.000 na 20.000. Nakon šest godina u kojima je Jadranka Kosor bila ministrica branitelja, a potom i premijerka, broj branitelja se povećao na 501.666, broj umirovljenika na 53.000, a broj invalida na 46.000. Zbog toga je i ona prije pola godine bila prisiljena vraćati odredbu iz mojeg zakona po kojoj samo osoba sa statusom HRVI može dobiti invalidsku mirovinu, jer su se uvjerili da novca nema, a da se broj korisnika stalno povećava –  kaže Pančić.

Izmjenama Zakona o pravima branitelja koncem prošle godine, koje Pančić spominje, sama je Jadranka Kosor konačno shvatila da mora zaustaviti daljnji rast broja branitelja i invalida koji stječu status na osnovu kasnije nastalih oštećenja, a uvela je i limite za određena prava, zbog kojih će izdaci za branitelje svake godine rasti što ih više bude odlazilo u mirovinu. Kako je “Novostima” kazao jedan sveučilišni profesor koji ima braniteljski status, nakon 40 godina rada primat će istu mirovinu koju bi primao i da je radio 20 godina manje, budući da bi mu kao branitelju nakon odlaska u starosnu mirovinu ionako bilo zakonski zagarantirano 45 posto prosječne plaće. Najnovijim je izmjenama zakona Vlada kao uvjet za takvu najnižu mirovinu postavila minimalno 100 dana sudjelovanja u obrani zemlje, no sve je to premalo i prekasno da bi se postigao iole značajniji rezultat. Primjerice, pravo na najnižu mirovinu oduzeto je i onima koji su registrirani u neborbenom sektoru, no njih je tek 18.315 od onih pola milijuna branitelja, pa ispada da su gotovo svi nosili pušku.

Sinekure

Do te se brojke u posljednjih 15 godina došlo različitim zakonitim i nezakonitim postupcima. Primjerice, dok je u Pančićevom zakonu iz 2001. godine rat obuhvaćao razdoblje od 1991. do 1995. godine, u zakonu Jadranke Kosor iz 2004. godine on obuhvaća period od 1990. do 1996. godine, čime nije samo povećan broj branitelja nego i ratni period, na osnovu čije se dužine stječu brojna materijalna prava. Pritom su kriteriji za stjecanje braniteljskog statusa bili toliko strogi da su braniteljima mogli postati i ljudi koji su za vojsku bili nesposobni, kao u slučaju novinara Denisa Kuljiša, koji je braniteljsku iskaznicu dobio zato što je jednog dana, i to dva mjeseca nakon “Oluje”, bio mobiliziran, a sutradan otpušten kao nesposoban.

Osim što je sporno kako se netko našao na popisu, sporno je i koliko je vremena netko s tog popisa proveo u obrani domovine, pa nakon objave registra imamo situaciju da se za lažiranje ratnog puta proziva samog ministra branitelja Tomislava Ivića i predsjednika HVIDR-e Josipa Đakića. Kako je čitava stvar oko Domovinskog rata postavljena tako da prirodno rađa apsurde, te prozivke stižu od pripadnika stranke jednog osuđenika za ratne zločine.

– Definicija branitelja nije jasno postavljena, jer se ne može izjednačiti nekog službenika ili nekog tko nije vidio fronta s onima koji su se borili. Trebalo je točno odrediti kada, gdje i kako je netko ostvario braniteljski status. To mora biti situacija životne opasnosti i trebalo bi isključiti one koji su bili u pozadini. Trebalo bi najprije riješiti račune s onih 53.000, koji primaju velike mirovine, a ostaje zadatak da se bolje definira status branitelja i da se isključe oni koji nisu određeno vrijeme proveli na ratištu – kaže profesor teorije prava Nikola Visković.

– Po mojem mišljenju, pravi branitelji bi se tu trebali čvršće postaviti, no i oni oportuniraju, iako bi vrijednost njihova pothvata bila veća što je stvar čišća. Ovako to nije čisto i ljudima je postalo predmet smijurije. No to će se teško moći riješiti, jer imate sinekure velikog broja ljudi, koji su se na njih navikli. HDZ-u je to biračko tijelo, a SDP ih se plaši – dodaje Visković.

Ivica Pančić je za svojeg mandata krenuo putem revizije sumnjivo stečenih prava, no kako kaže, naišao je na jak otpor unutar tadašnje koalicije, naročito od strane HSLS-ovaca Đurđe Adlešič, Dorice Nikolić i psihijatra Hermana Vukušića, koji su inzistirali na tome da nikakva kontrola nad tom populacijom nije dozvoljena i da predstavlja ponovni udar na branitelje.

Stranke nesposobne riješiti problem

– Za finalno sređivanje stanja ključna je revizija statusa ratnog invalida uz utvrđivanje okolnosti stradanja. Imamo čitav niz pripadnika neborbenog sektora i službenika koji su ostvarili visoka tjelesna oštećenja, a pouzdano se zna da nisu bili na ratištu. Ima primjera da je osobi pala pisaća mašina na nogu i da je dobila status HRVI. Osim toga, ta je osoba oslobođena poreza na plaću, čime se ona enormno povećala. Sve se to radilo sustavno i moglo bi se reći da bi netko, da je ciljano išao na rasturanje države, teško postigao rezultat koji je napravio HDZ. Sada su u nezavidan socijalni položaj došli i mnogi koji su ostvarili određena prava za koja nisu imali uvjete i to bio bi prevelik pritisak kada bi se u njih dirnulo. Moglo bi se sve napraviti kada bi postojala politička volja, no u HDZ-u je nema, a ni u drugim strankama, jer sve funkcioniraju klijentelistički i odstupile bi na prvi pritisak – kaže Pančić.

– Jadranka Kosor je 2004. imala odriješene ruke da nastavi u pravcu revizije i zadrži nadzor i red koji smo uvodili. Imali su pod kontrolom većinu udruga, ali su oni četiri godine govorili da ja kriminaliziram Domovinski rat i ta im je retorika vezala ruke. Sada kada više nemaju novca, započeli su s rezanjem prava, ali sada će to ići linearno, rezat će se svima, a tko je tu kriv, a tko prav, to više nije bitno – dodaje Pančić. Smatra da se sami branitelji o tome nikada neće moći dogovoriti, jer oni koji su pošteni gledaju svoja posla, dok su ovi drugi uvijek glasniji i bolje organizirani. Dodaje da se u Hrvatskoj uopće nije vodilo računa o integraciji branitelja, već je umjesto toga stvaran pasivni sustav koji ih isključuje iz društva. Dobar sustav zbrinjava invalide i obitelji poginulih, a svi ostali trebali su biti zahvaćeni proaktivnim mjerama poput doškolovanja, prekvalifikacije i zapošljavanja.

– No to nije jednostavno učiniti kada imate gospodarstvo koje ste uništili. Oni su popljačkali Hrvatsku u privatizaciji i onda su išli logikom da nešto daju i braniteljima kako bi svi u tome bili jednaki i kako bi kupili socijalni mir, dajući im više nego što država može izdržati. Tada se dozvoljavalo i masovno upadanje u stanove, a službe MORH-a i MUP-a radile su preraspodjelu stambenog fonda u kojoj se nisu držale kriterija. Trebalo se striktno držati zakona koji je tada precizirao tko može biti branitelj, a ne ići u donošenje kojekakvih pravilnika kojima se krug branitelja širio upravo zbog davanja beneficija, pa su jedan od prvih razloga bujanja brojki bile povlastice za uvoz automobila, koje su izazvale pravi stampedo na traženje statusa branitelja krajem devedesetih – kaže Pančić.

 Hrvatska po pravima ispred Izraela

Jedan je problem što se broj branitelja od 326.000 u 1996. godini, preko 386.000 u 1999. godini i 403.000 u 2003., do danas popeo na preko pola milijuna. Drugi je dio problema što je toj umjetno stvorenoj populaciji omogućen čitav niz prava i privilegija. Prema pregledu sustava skrbi o veteranima u 12 zemalja, koji je još 2003. izradila skupina hrvatskih istraživača, Hrvatska svojim braniteljima nudi najveći broj prava. Slijede Južna Koreja i Izrael, dok Velika Britanija i Španjolska prava veterana uglavnom osiguravaju u okviru zdravstvenog i mirovinskog sustava te minimalno interveniraju u druge sfere njihova života.

– Branitelji su neprimjereno visoko nagrađeni, jer iz osnovnih razloga solidarnosti i pravednosti nije pošteno da imaju mirovine veće od prosječnih plaća radnika. Uobičajeno je da se država skrbi o pravim borcima i invalidima, a koliki je iznos u pitanju ovisi o situaciji u kojoj se zemlja nalazi. Naravno da gladni i bijedni nisu kivni zbog činjenice da je braniteljima nadoknađeno, nego su kivni kada njihov status usporede sa svojim – kaže Nikola Visković.