Kulturalizacija svemira
Monolitna betonska građevina KSEVT-a (Kulturno središče evropskih vesoljskih tehnologij) nalazi se u dolini zapadnog Pohorja, u zelenilu planincah, kraj jedne neoklasične, jedne gotičke crkvice i njegovanih hižah u mjestu Vitanju. Emitira osjećaj potpune slobode, posjetitelja obuzima osjećaj čudne, sitne zavisti, senzacije da općenito griješi u procjeni realiteta jer svjedoči kvaliteti drugačije dimenzije: miru bez pretenzija u modernokinetičkoj građevini. Habitus mjesta nikad ne laže, dobra arhitektura na svakog posjetitelja ostavlja jednak efekt. Dva prstena ili cilindra u blagom padu asociraju na izgled geostacionarnog satelita u logici urednog slovenskog miljea: sve je tiho u subotnje popodne.
Toj prvoj i najsnažnijoj slici, uopće povodu da se iz Zagreba krene autoputom preko Celja, treba zahvaliti Draganu Živadinovu, slovenskom avangardnom umjetniku, energičnoj i vedroj pojavi Eurokaza, koji je ovih dana zaključio svoj festivalski život. Simbolike kraja/početka ovom prilikom ima na bacanje, a Živadinov, koji je nedavno gostovao i o ovoj građevini pripovijedao u Zagrebu, obožava mitologizaciju kao formu i žanr. Ali on ne fabulira nego iznalazi logiku u mitu, specifično šarmantnom deduktivnošću. Sve što govori, brzo shvaćate, ima dalekosežnog smisla.
Eurokaz prati Živadinova oduvijek: od Neue Slowenische Kunsta (1985.) i stilske formacije retrogardizma do kozmokinetičkog teatra Rdeči pilot (1987.), što je 1990-ih pretvoreno u Kozmokinetički kabinet Noordung. Noordung je Živadinovljeva najvažnija fiksacija. Herman Potočnik Noordung (Pula, 1892. – Beč, 1929.) bio je raketni inženjer i pionir astronautike. Njegova jedina knjiga “Problem putovanja svemirom – raketni motor” (1928.) ima status biblije astronautike, jer je postavila znanstvene temelje svemirskih putovanja, letjelica i satelita. Potočnikov otac bio je mornarički kirurg u Puli i pokopan je na najljepšem pulskom, mornaričkom groblju. Potočniku je bilo godinu dana kad se majka, Slovenka iz Vitanja, kao udovica s njim vratila u rodno mjesto. Osim činjenice da je “astronautička historijska faca broj jedan” rođena u Puli i da je Pula tada bila jedno od šest svjetskih (vojnih) središta visoke tehnologije, “ondje nisu imali nikakve namjere da obilježe tu činjenicu, stalno su nas zvali na neke ljubazne večere i to je to”, objašnjava Živadinov, prepričavajući zašto je KSEVT sagrađen baš u Vitanju.
Potaknut Noordungom, Živadinov je prošao obuku za astronauta u bazi Zvjezdani grad kraj Moskve. Otada se bavi postgravitacijskom umjetnošću, napravio je nekoliko predstava u bestežinskom stanju. Od 1995. godine u projekt oko Noordunga uključena je i kazališna predstava (“u stilskoj formaciji telekozmizma, to nije nikakva postmodernistička šala”, naglašava Živadinov), koja se reprizira svake desete godine samo jednom, ali s istim glumcima: sve do konačne izvedbe 2045. koju će, kako tvrdi, doživjeti jedino Živadinov. Umre li glumac/glumica, bit će zamijenjen simbolom (ritmom, melodijom), a na kraju projekta Noordung, starac Živadinov (koji zato uopće ne pije, ne puši, zdravo živi i “jedino voli slatko”) samoispalit će se u svemir. To će biti njegov prilog “kulturalizaciji svemira” a protiv “militarizacije svemira”, o čemu je već pisao Noordung. “Potočnik u zaključku knjige kaže da su svemirska znanost i raketna tehnologije u opasnosti da budu korištene samo u vojne svrhe”, govori Živadinov zagrebačkoj publici koja je simultano, uzevši u obzir i status zemaljske kulture i umjetnosti, zaključila da je nelogično da u svemiru, uz tehnički/tehnološki obrazovane astronaute, ne postoji niti jedan umjetnik ili znanstvenik humanistike.
Radi se, dakle, o tome da se kulturalizacija svemira provede racionalno, obukom astronauta o umjetnosti i humanistici, i obratno, zbog čega je izgrađen KSEVT u Vitanju, mjestu sa 2.500 stanovnika.
Zajedno s dizajnerom Mihom Turšičem i slikaricom Dunjom Zupančič, Živadinov je pokretač KSEVT-a koji su projektirali vodeći slovenski arhitektonski uredi i za to dobili nagrade (Trend 2012, Plečnik 2013, nominacija Mies van der Rohe 2013). Centar je otvoren u rujnu 2012. u prisutnosti slovenskih i europskih političara (Barosso, Verheugen) i gostovanja ruskih (Jurij Baturin) i američkih astronauta (predstavnica NASE Sunita Williams, po majci Slovenka, drži rekord u najdužem ženskom pojedinačnom letu u svemir). Projekt je koštao 2,8 milijuna eura (od čega 1,7 milijuna europskih sredstava) i napravljen je na mjestu nekadašnjeg Doma kulture, čiju svrhu nije zaključio nego naprotiv, otvorio i prilagodio. U troetažnom prostoru koji se spiralno otvara prema (staklenim plohama dizajniranom) vrhu ima mjesta za lokalne kulturne događaje, a uskoro će ondje biti i lokalna knjižnica. Na KSEVT-u ne strše satelitske antene, ništa ne remeti estetiku/etiku prostora: zamjenjuju ih jaki optički kablovi. Arhitektura podržava status tzv. pasivne kuće, koja zbog energetske racionalnosti u podrumu ima vlastitu kotlovnicu na bio-gorivo.
Kroz izložbu “Noordung: 100 monumentalnih utjecaja”, koja se prostire na jednoj etaži i povezuje biografiju Potočnika i njegovih 100 skica iz knjige s pionirima svjetske astronautike i raketne tehnologije poput Roberta H. Goddarda, Hermanna Obertha, Wernhera von Brauna (koji je projektirao raketu V-2 za naciste) i Arthura C. Clarkea; posjetitelje vodi Blaž Šef, glumac Mladinskog gledališča i projekta Noordung, ujedno prvi susjed Potočnikove obitelji u Vitanju. Šef je posebno ponosan na izložbeno astronautsko odijelo “Orlan” koje je posudila baza Zvjezdani grad: svaka tri mjeseca ruski stručnjaci dolaze u KSEVT i iznutra čiste odijelo koje košta koliko i gradnja čitavog objekta.
Prostor najviše etaže namijenjen je doktorandima koji će u rezidencijalnom programu, istraživačkim radom, doprinositi kulturalizaciji svemira. Posjetitelju je pak najveća nagrada što može odšetati na vrh građevine i po njenom drvenom cilindričnom podu prošetati, pogledati možda mjesnu vatrogasnu zabavu preko puta i osjetiti “miroljubivu koegzistenciju dionizijskog i noordungovog stila”, kako kaže vodič Šef. A sljedeći dobar povod za posjet sigurno je 20. travanj 2015., u vrijeme druge repeticije teatra “Noordung” Živadinova i (preživjelih) glumaca.