Ni špijun, ni pijun
Edwarda Snowdena, zviždača koji je javno razmontirao američki sustav globalnog nadzora, neće se, po svemu sudeći, tako brzo okončati. U međuvremenu, odvija se kroz seriju paradoksa, vrtoglavi niz ironičnih obrata. Tridesetogodišnji činovnik Nacionalne sigurnosne agencije, koji za sebe kaže da nije “ni heroj, ni izdajnik”, otkrio nam je zastrašujuće sofisticiran mehanizam špijuniranja milijuna ljudi; američke su ga vlasti potom proglasile špijunom. Poništile su njegov pasoš, ali je iz Hong Konga ipak otputovao u Rusiju. Sada s aerodroma Šeremetjevo traži politički azil u inozemstvu, ali zahtjeve mora predati u moskovskim ambasadama; onamo pak ne može doći, jer više nema isprave…
Konačno, i učinci se Snowdenove diverzije začudno izvrću: gesta individualnog otpora državno-korporativnoj kontroli brzo je instrumentalizirana u krupnoj međunacionalnoj igri sitnih provokacija, pa su medijski fokus očekivano uzurpirali veliki igrači. Načelna propitivanja povezanosti informacijskih poslovnih giganata i državne vlasti, recimo, ili političke arhitekture komunikacijskih mreža zanemarena su, ne bi li se oslobodio prostor za središnju predstavu demonstracije moći u žanru multilateralnog odmjeravanja snaga na najvišoj razini. Bijela kuća prijeti zatezanjem odnosa s Kinom zbog pomoći bjeguncu, ali tamošnji ministar vanjskih poslova odbija optužbe tonom patronizirajuće samouvjerenosti. Angela Merkel i François Hollande strogo zahtijevaju da Barack Obama objasni nadgledanje povjerljivih diplomatskih kanala zemalja EU-a, ali on bijesno uzvraća kako i Evropljani špijuniraju SAD. Vladimir Putin tvrdi kako Snowden “nanosi štetu” Amerikancima, ali sugerira da bi ga Rusija ipak mogla trajno zaštititi…
Strogo kontrolirana drama ozbiljnih prijetnji, čvrstih stavova i čeličnih pogleda prolazi za sada bez konkretnih posljedica: interesi su isprepleteni, tržišta kapriciozna i nervozna, ne valja ih dodatno plašiti. Pa ipak, jedan smo odlučan i dosljedan potez vidjeli, netko je bio dovoljno hrabar da prekine igru tankih živaca i traženja krivaca. Zanimljivo, učinio je to daleko najslabiji akter scene.
Da će Snowden zatražiti azil u Republici Ekvador bilo je jasno još onda kada mu je u bijegu pomogao WikiLeaks: Julian Assange skriven je od Interpolove tjeralice baš u ekvadorskoj ambasadi u Londonu. Već prvi, sasvim načelni i neslužbeni, ali ohrabrujući istupi tamošnjih vlasti bili su dovoljni za snažan pritisak SAD-a: prihvati li Ekvador novog zviždača, zaprijetili su, trgovinski ugovor između dviju zemalja, koji slabijoj garantira povlašteni izvoz na američko tržište, ovoga ljeta neće biti produžen. Idućega dana, ekvadorska vlada objavila je da ugovor sama, odmah i jednostrano raskida. Uz nonšalantno ciničan postskriptum: bivšim partnerima ponudili su donaciju od dvadeset i tri milijuna dolara – koliko je Ekvador do sada zaradio zahvaljujući sporazumu – kako bi im pomogli da unaprijede zaštitu ljudskih prava. Naravno, buntovništvo predsjednika Rafaela Corree ubrzo je medijski svedeno na populistički propagandni trik, i to dijelom iz opravdanih razloga: obnavljanje ugovora ionako je bilo upitno, tretman medija u Ekvadoru nije lišen progona i sumnjivih sudskih procesa…
Čak i ako realpolitička skepsa ukloni iluziju herojskog idealizma iz prkosnog odbijanja američke ucjene, međutim, raspored snaga ostaje jasan. Oko slobode borca za slobodu informacija sukobile su se dvije zemlje s ideoloških polova među kojima se iscrtavaju mogućnosti našeg sutrašnjeg svijeta: jedna koja hegemonijski ustrajava na očuvanju statusa quo, druga koja otvoreno priziva “socijalizam za 21. stoljeće”. A sukob je, makar sažeto, definirao i temeljni repertoar njihovih ekonomsko-političkih strategija. Zar nije znakovito to što polugu postroženja uvoznih mjera povlači baš ona sila koja vlastitu dominaciju još od početka sedamdesetih učvršćuje trgovinskim deficitom, pretvarajući se u glavnog svjetskog potrošača i privlačeći potom novac potrošen na stranu robu natrag prema Wall Streetu kanalima financijalizirane ekonomije? I zar nije logično da od kratkoročne ekonomske koristi odustaje država koja je recesiju prouzrokovanu baš takvom globalnom asimetrijom svladala odbacivši neoliberalni konsenzus i proglasivši nelegalnim golemi dio svoga duga, pa je potom stopu nezaposlenosti spustila na rekordno niskih 4,1 posto, smanjila siromaštvo za skoro 30 posto, suzila jaz socijalne nejednakosti, udvostručila javna izdvajanja za školstvo i zdravstvo? Pružanje utočišta Assangeu možda i jest bilo njen propagandni potez, ali to ne znači da njime nema što propagirati. Azil Edwardu Snowdenu možda i neće uspjeti pružiti, ali ostat će upamćene riječi zahvale za dosadašnju pomoć iz njegovog otvorenog pisma Correi: “Bez obzira na to koliko ću još dana živjeti, ostajem posvećen borbi za pravdu u svijetu nejednakosti. A ako bilo koji od tih dana doprinese zajedničkom dobru, svijet će moći zahvaliti principima Ekvadora.”
Prije nego što se te riječi otpišu kao iznuđeni potez u globalnoj igri moći, novi propagandni trik južnoameričke ljevičarske državice, vrijedilo bi razmisliti o prešućenim ekonomsko-političkim razlozima zbog kojih se Snowden priklanja upravo Ekvadoru. Možda privremeno pretvoren u figuru, stranu je ipak birao sam. Ni heroj, ni izdajnik. Ni špijun, ni pijun.