Provokativno do kraja
Gordane Vnuk, posljednji Eurokaz, još više težine daje činjenici da će se ugasiti ne samo jedan od festivala, nego i jedinstveno okupljalište beskompromisno shvaćenog teatra. Gordana Vnuk je objasnila kako Eurokaz od iduće godine “presvlači kožu” i postaje produkcijska teatarska kuća, dok festival kao institucija osebujne provenijencije i višedesetljetne tradicije, koji je bio komunikacija sa svijetom inovativnog teatra, prestaje postojati.
Uza sve legitimne razloge i razumna objašnjenja, to je nenadoknadiva šteta. Eurokaz je imao svoje zlatno doba i mnoge godine u kojima su na dnevnom redu bile revolucionarne teme modernog doba i teatra. Ustrajao je i onda kada nije bilo lako, ni politički ni financijski; nekada smo se mi ljutili na Eurokaz, očekujući više, a nekada on na nas, zahtijevajući manje kritike, no to su bile ljubavne čarke i intenzivna strast oko jednog iznimnog festivala koji sljedeće godine prestaje postojati.
Uvodna predstava grupe Societas Raffaello Sanzio “O konceptu lica Sina Božjeg”, u režiji Romea Castelluccija, odlično se uklapa u, i u Hrvatskoj i u Evropi, aktualnu diskusiju o tome treba li u društvu Boga biti više ili manje. Castellucci ekvilibrira između društvenih potresa i intimnih dvojbi, pitajući se, da citiramo naslov znamenite knjige, gdje je Bog kada boli. Naime, na sceni, čijom pozadinom dominira golema slika Isusa Krista Antonella da Messine, zbiva se životna drama dvoje ljudi: sin, uspješan poslovni čovjek, pokušava pomoći starom i onemoćalom ocu, koji više ne uspijeva kontrolirati vlastite fiziološke potrebe, pa izmet što obilato curi iz njega pretvara bjelinu dnevne sobe u smrdljivi klozet, a uspješan život mladoga čovjeka u noćnu moru… Kako se nositi s patnjom, gdje su njezine granice i koja vrsta moralnog autoriteta, vjere ili života samog, može toj patnji dati smisao? Kako danas više ne vjerujemo autoritetima – a likovi poput Bude, Mojsija, Krista ili Muhameda tek su različite medijske atrakcije – na scenu stupa grupa tinejdžera i ručnim bombama zasipa Isusovu sliku: ona se cijepa, a ispod nje golemim je slovima ispisana biblijska parafraza “Ti (ni)si moj pastir”…
Predstava je izazvala velike proteste vjernika u većini gradova u kojima je gostovala, bilo je i zahtjeva da se zabrani, no Castellucci egzistencijalnu dilemu postavlja i pred one koji vjeruju i pred one koji za religiju uopće ne mare: što je s našim temeljnim uvjerenjima, ne onda kada ih tek intelektualno branimo ili napadamo suprotna, nego i onda kada su dovedena do ruba smisla, suočena s neizmjernom patnjom bližnjega i našom neizrecivom žrtvom?
Uslijedila je predstava “Drums and Digging” Studios Kabaka iz DR Konga, u režiji vrlo darovitoga koreografa Faustina Linyekule, koja u dirljivoj kombinaciji plesa i tragične priče predstavlja tužnu povijest Konga, s više smrti i nasilja nego ljudske jednostavnosti i topline. Kritički stav o Kongu i njegovim vladarima, narodne fantazije, sentiment prema tradiciji, posvećenost plesača i želja za umjetničkom i političkom slobodom vrijednosti su predstave koja pokazuje Afriku iz vizure njezinih modernih stanovnika i izvan stereotipa na kakve smo navikli.