Što je sporno u laudama za “Porno”
Nevjerojatnim su hvalospjevima srpski kritičari i fanovi obasuli debitantski dugometražni igrani film Mladena Đorđevića “Život i smrt porno bande”. Genijalno, briljantno, revolucionarno, tek su najzvučniji od njih. Sad kad je film napokon stigao u Hrvatsku, potpisnik ovih redaka ne može se načuditi euforiji srpskih sinefila, jer najatraktivnije od Đorđevićevog uratka jest sam naslov.
Ono pak što se iza njega nudi neka je varijanta žanrovskog (hororskog) trash arta u kojem najmanje 70 posto otpada na trash, a maksimalno 30 posto na pokušaj arta. Ipak, reći će netko, film su podržali autoriteti poput Želimira Žilnika i Jovana Jovanovića.
“Crtić” neutralizirao subverzivnost
Takva je podrška, međutim, mogla doći i na slijepo. Jer Đorđević je kultni Jovanovićev ostvaraj “Mlad i zdrav kao ruža” iz 1971. u intervjuima isticao kao jedan od svojih orijentira i tepao mu kako je riječ o punku prije punka, iako se zapravo radi o ultimativnoj kopiji američkog undergrounda s prirodanim Godardom, kopiji nastaloj sa značajnim zakašnjenjem za svojim uzorima (situacija navlas ista onoj kad se “Živoj istini” Tomislava Radića tepa da je Dogma prije Dogme, premda je riječ o zakašnjeloj varijaciji poetike cinema verité). S druge strane, Đorđevićev film motivom odlaska porno-umjetnika na selo, gdje se baš neće najbolje provesti, povezuje Žilnikove “Rane radove” sa “Splavom meduze” Karpa Godine (dakle, politička odnosno umjetnička avangarda na akciji u provinciji), što će reći da je Žilniku odan hommage, uostalom i oslonac na galeriju živopisnih autsajdera jasna je veza s davnašnjim osvajačem Zlatnog medvjeda.
Ipak, najčudnije pohvale koje se udjeljuju “Porno bandi” one su koje ističu njezinu istinitost i dokumentarizam. Iako je prisutna ideja filma u filmu odnosno unutarfilmskog dnevnika, pa čak ima i (šatorskih) kadrova koji mogu podsjetiti na “Projekt: Vještica iz Blaira”, ona je zaboravljena negdje uz put, a trashersko-hororski sloj filma toliko je dominantan da je o bilo kakvom realizmu i istinosnosti suvišno raspredati.
Najzabavnije je čitati panegirike u kojima se Đorđević pretpostavlja Makavejevu, iako kreativnost mladog autora u znatnoj mjeri odgovara diletantskoj karikaturalnosti Petera Jacksona iz njegove najranije, “Bad Taste” faze (a to doista jest faza lošeg ukusa), pa ga je doista apsurdno stavljati u isti rang, a kamoli pretpostavljati jednom Makavejevu, čiji su radovi strukturalno-značenjski beskrajno složeniji, a još su i erotski i politički smjeliji, osobito kontekstualno. Sve ovo ne znači da je “Život i smrt porno bande” loš, pa čak ni slab film; naprosto je riječ o tome da se tom donekle intrigantnom, no u cjelini osrednjem djelcu i njegovu autoru neumjerenim laudama čini medvjeđa usluga. Umjesto da ga se, uz načelne pohvale stanovitoj kreativnoj pustolovnosti, upozori na mnoštvo problema iz kojih nije uspio isplivati, Đorđevića se uljuljkava laskama o novom Takeshiju Miikeu (kojeg sam Đorđević smatra jednih od najvećih autora u povijesti filma, što je još jedna njegova klimava prosudba), ili mu se ego podiže tvrdnjama kako aktualne radikalne Japance i Korejce može smazati za doručak.
A što je zapravo “Porno banda”? Čudan trash horor s inklinacijom warholovsko-morrisseyevskom trash artu, što uključuje i pokoji seksualno eksplicitan prizor te mnoštvo nasilja s pridruženim citiranjem odnosno parafraziranjem Boormanova “Oslobađanja” i Tarantinova “Paklenog šunda”. No, sav njegov potencijalni radikalizam (zoofilija, skupno analno silovanje, brutalno usmrćivanje za potrebe snuff filmova) biva neutraliziran “crtić” pristupom. Kako transgresivni seks, seksualno i neseksualno nasilje mogu izazvati dubinsku nelagodu i uznemirenost kad je sve uglavnom izvedeno u prokarikaturalnoj maniri?
Dosadnjikavo unatoč bizarnostima
Đorđević se u svom filmu želi baviti autodestruktivnim putovanjem mladog režisera u srce tame, na koje je poveo svoju teatarsko-filmsku “amatersko-avangardnu” porno družinu, što s vremenom ulijeće u ralje snuffa, no pritom su likovi tek fragmentarno (ali, istini za volju, i ekspresivno) ocrtani, ključni odnos režisera i njegove djevojke tek skiciran (iako bi u samoj završnici trebao biti silno važan), a namjeravana društvena kritika gubi se u žanrovskim klišejima. Uz to je ritam filma prilično trom, što je dijelom možda i posljedica natruha “ozbiljnog arta” u koji bi Đorđević također pomalo zahvatio, pa je “Porno banda”, usprkos svim posluženim bizarnostima, u konačnici čak dosadnjikava.
Kao izdanak tanke (ne i nevažne) tradicije srpskog undergrounda, začete krajem 60-ih, film Mladena Đorđevića vrijedi vidjeti kao rijedak kuriozitet na ovim prostorima, ali daleko je on od preporoditelja srpske kinematografije i još dalje od svjetski nezaobilaznog ostvarenja kao što mu njegovi (idolo)poklonici laskaju.