Evo banke, Cigani

Dakle, tu si odmah mogao vidjeti da se dogodilo nešto veliko, čak povijesno. Nakon što je sudac Radovan Dobronić zabranio dosadašnji zelenaški način obračuna kredita u švicarskim francima, obje strane u sporu napokon su se u nečemu suglasile, a to je da je stvarno riječ o nečem nesvakidašnjem. Štediše su u stanju pozitivnog šoka, jer su najzad dočekali da hrvatsko sudstvo stane na njihovu stranu, stranu potrošača i slične fele koja je dosad u pravilu služila za neometano šišanje i guljenje. Banke se ne oglašavaju, što u ovom slučaju samo potvrđuje da se dogodilo nešto presedanski važno, pa ne žele pokvariti ionako lošu situaciju u koju ih je dovela Dobronićeva presuda.

Ali zato su se u očekivanju žalbi banaka svom silinom oglasili oni mediji za koje nije bilo sumnje na čiju će se stranu svrstati, najviše “Jutarnji list”. Rastrubili su se o tome da će u slučaju da banke budu morale obeštetiti štediše, one biti prisiljene uskratiti gospodarstvu milijarde kuna, što je, naravno, providna laž. Upravo u tome što ne financiraju ekonomiju nego gotovo isključivo potrošnju građana, i to potrošnju proizvoda iz njihovih matičnih zemalja, leži jedan od ključnih uzroka hrvatske ekonomske krize. Doduše, mora se priznati da su se ovdašnje banke uglavnom othrvale špekulativnim poslovima, u kojima se financijska tržišta napuhavaju bez podloge u proizvodnji, što je drugdje tu krizu učinili još dubljom i razornijom. No baš su kreditima u švicarcima, gdje je razina špekuliranja i manipuliranja samo nijansu manja, kreirale veliku egzistencijalnu nesigurnost stotinjak tisuća štediša, sasvim nalik onoj viđenoj na Islandu i Cipru (a u širem smislu i u Grčkoj i Španjolskoj).

Zanimljivo je da su i ovdje spomenuti mediji pokušali podmetnuti jednu laž koja više razgolićuje nego sakriva pohlepu banaka. Digli su galamu da će obeštećenje štediša dovesti pred kolaps banke, iako im sudac Dobronić nije odredio nikakve penale, a najmanje štediše oslobodio obaveze da vrate kredite. Od banaka se traži samo da vrate štedišama ono što su im naplatile mimo zakona, dakle ekstraprofit. I tu leži jedna od glavnih kvaka ove priče. Ako su, naime, banke navodno pred kolapsom jer moraju vratiti taj ekstraprofit, time se faktički priznaje da su one prije toga pred kolaps dovele štediše na kojima je taj ekstraprofit zarađen. To naprosto logički proizlazi jedno iz drugog.

Valjda ne treba posebno objašnjavati da ovako jeftin tip propagandnih lagarija može sebi dopustiti samo netko vrlo moćan. I stvarno, banke su najmoćniji dio današnjeg kapitalističkog svijeta, o čemu dovoljno govori činjenica da su one prouzročile ovu pet i više godina dugu krizu. Ali od njih se nikada nije tražila prava odgovornost za to, a kada su se same našle pred kolapsom – mislim pravim a ne izmišljenim, kao sada u slučaju hrvatskih banaka – to se pokrivalo iz džepova poreznih obveznika (izuzetak je samo Island, koji je jedini pustio da bankarski trutovi jednostavno propadnu). Vrlo je indikativan već i način na koji su banke izazvale krizu, jer tu uvijek postoji jedna zajednička točka, vidljiva i u hrvatskom slučaju. Dogodilo se to u Sjedinjenim Državama nakon pucanja financijskog balona, koji se napuhao zbog loših stambeno-hipotekarnih kredita. Davani su, to je ta točka, uglavnom građanima crne puti, koji su slabijeg imovnog stanja, što na prvi pogled zvuči vrlo emancipirano, ali se zapravo svodi na to da se i od tog socijalno najslabijeg sloja izvuče zadnja para. Kako ovi nisu bili u stanju vraćati kredite, oduzimane su im kuće, s kojima banke nisu znale što bi jer nisu s njima mogle na opustošeno stambeno tržište, pa su u bankrot došli i jedni i drugi, s tim da građanima nije imao tko pomoći, a bankama jeste. Kada se kriza prelila u Evropu, po istom su principu u dužničkim lancima završile čitave države na njenom južnom obodu, koje više nisu imale otkud vraćati kredite, dok se banke sa sjevernog dijela kontinenta, koje su se na njima obogatile, još dodatno namiruju i iz evropskih kriznih fondova.

Na toj osnovi došlo je do stvaranja evropskog juga i sjevera, ali i juga i sjevera u svim evropskim zemljama, jer su banke nagomilani novac koristile za stvaranje još većih gomila unutar sve zatvorenije financijske sfere. Nisu ga ulagale u proizvodnju, gdje su profiti niži ali stabilniji, tako da je rastući jaz između bogatih i siromašnih još dramatično produbljen i epidemijskom nezaposlenošću (u nikada bogatijoj Evropi trenutno je blizu trideset milijuna ljudi bez posla). Na taj se način današnji kapitalizam pretvorio u dosad najsavršeniju mašinu za isisavanje novca od onih koji ga imaju malo i njegovo prelijevanje onima koji ga imaju puno, a 260 multimilijunaša u Hrvatskoj jasno svjedoči da je i ona tu sasvim lijepo napredovala.

Ovdašnje banke u stranom vlasništvu u ovome imaju ključnu ulogu. One su glavni skretničar spomenutog novca, koji usmjeravaju prema uvozu iz svojih matičnih zemalja, a ulaganje u domaću proizvodnju i otvaranje novih radnih mjesta ih ne zanima. Tako bogati kompradori a la Todorić postaju sve bogatiji, a za pripadnike srednje i niže klase ostaje refren one pjesme “Evo banke, Cigane moj”. S tim da to samo izuzetno završava sretno po Cigu, kao u ovom slučaju sa švicarcima, a u pravilu on teško nadrlja i odnese gaće na štapu.

Zato je Dobronićeva presuda izazvala konsternaciju. Liberalna dogma naučava da se državni aparat, uključujući sudstvo, nema što miješati u ovakve slučajeve, jer su štediše, kao, punoljetna čeljad koja sama odgovara za svoje postupke. Dobronić je, međutim, odbacio tu dogmu, izvlačeći za uši državu na poprište događaja na koje tobože ne može i ne želi utjecati, uprijevši prstom u deviznu klauzulu gdje to itekako jeste slučaj. Narugao se da u uvjetima višedesetljetne stabilnosti kune devizna klauzula izgleda kao kada bi se ljeti nosio zimski kaput i tako jasno rekao da baš državni aparat smatra krivim za ovo. Hrvatska narodna banka, koja je sponzor ove vrste bankarstva i mali od kužine ove vrste kapitalizma, režeći šuti, jer dobro zna da je sada tako bolje.

Ali zato se opet oglasio uvijek budni “Jutarnji”, najavljujući u subotnjem broju za nedjeljni tekst o Dobroniću pod naslovom “Tajni život suca koji je presudio bankarima”. Naravno, u tekstu nije bilo nikakvih tajni, ako se tu ne računa podmetanje da je riječ o osobenjaku koji živi s majkom, parkira auto točno između crta, pije čaj i, ah da, pomalo robuje “dahu prošlosti”. No zato je puna dvadeset i četiri sata taj naslov zloslutno sugerirao da je riječ o opasnom smutljivcu čiju herezu treba što prije zaustaviti. I bojim se da će se to i dogoditi.