Tko umije, njemu dvije unije

Gotovo je luksuz promatrati izvana, izjavio je za “Frankfurter Allgemeine Zeitung” guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić, u intervjuu u kojem je još jednom naglasio kako se Hrvatska treba početi pripremati za što skoriji ulazak u eurozonu, u roku od četiri do pet godina. Luksuz o kojem je Vujčić govorio je činjenica da su eurozona i cjelokupna europska ekonomija i danas, pet godina nakon ulaska u recesiju, i dalje u krizi, što dokazuju i brojke o ponovnom usporavanju Njemačke, glavnog motora cijele Europske unije, pa je bolje da u tom kaosu trenutno ne participira slaba, otvorena, uvozno ovisna hrvatska ekonomija.

Zašto bi bilo dobro da uđemo za četiri do pet godina? Prema Vujčićevoj procjeni, do tada bi eurozona, odnosno njezine članice trebale riješiti funkcioniranje zajedničke valute u uvjetima izostanka fiskalne i političke unije nužne, sada je gotovo sto posto sigurno, za stabilnost monetarnog sustava. Čuveni europski ekonomist Paul De Grauwe pokazao je da je dužnička kriza u Europi u značajnoj mjeri uvjetovana eurom, a razlog tome je jednostavan: eurozona ne funkcionira kao optimalno valutno područje. Naime, teorija optimalnog valutnog područja zahtijeva mobilnost rada i fiskalnu integraciju: u prvom Europa pokazuje značajna ograničenja, a fiskalna integracija ne postoji. Barem bi nama, najsvježijima u Europskoj uniji, trebalo biti jasno kolika su ograničenja mobilnosti radne snage, za što je dovoljno vidjeti kada će radnici iz Hrvatske ponovno biti dobrodošli u Sloveniji, a kada u Njemačkoj. Uz to, i o kojim se profilima radnika radi.

Najčešća argumentacija koju smo do sada mogli čuti u prilog što skorijem ulasku Hrvatske u eurozonu je ta da je velik dio kredita hrvatskih građana i tvrtki, pa i nezanemariv dio duga središnje i lokalne države, vezan valutnom klauzulom u eurima, pa bi ulaskom u eurozonu konačno bio ograničen valutni rizik, odnosno izmjene visine rata kredita pri svakoj promjeni tečaja. Argumenti za što skorije uvođenje eura su i smanjenje transakcijskih troškova, veća transparentnost u novčanom poslovanju i nešto veća konkurentnost, koja bi mogla proizaći iz lakše usporedbe cijena. Hrvatska narodna banka već barem petnaest godina vodi politiku stabilnog tečaja kune, prvo u odnosu na njemačku marku, a nakon njegovog uvođenja 2002. godine, i u odnosu na euro.

Prema profesoru Borisu Coti s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, donedavnom članu Savjeta Hrvatske narodne banke, ona se gotovo odrekla monetarne politike kao instrumenta ekonomske politike, a preuzimanje eura znači u potpunosti odricanje od neovisnosti monetarne politike. Nedostaci zajedničke valute, koji mogu biti veći nego prednosti, dolaze zbog gubitka fleksibilnosti, jer se promjene relativnih cijena i plaća lakše mogu postići putem deprecijacije, kada se ima domaća valuta, nego pregovorima o smanjenju plaća, upozorava Cota. A kada se gleda povijesni tečaj kune u odnosu na euro, jasno je da je deprecijacija, u kontroliranim uvjetima, u posljednjih šest godina, u pogledu nominalnog tečaja kune u odnosu na euro, bila tek marginalna, pa bi se moglo reći da je HNB svoj posao odradio kako treba, ako se u obzir ne uzmu stope inflacije u istom periodu, odnosno od kraja 2006. godine.

Uz stabilnu valutu, u Hrvatskoj je, kao i u mnogim drugim zemljama periferije Europe, a osobito eurozone, u pretkriznom razdoblju došlo do precijenjenosti izražene u značajnom rastu relativnih troškova i cijena što je, među ostalim, dovelo do rasta uvoza i pogoršanja izvozne konkurentnosti. To je za posljedicu imalo rast trgovinskog deficita i još veću vanjsku zaduženost zemlje. A vanjski dug od sto posto BDP-a i činjenica da je većina domaćih kredita vezana uz valutnu klauzulu jasno upućuju na to da bi postupna deprecijacija kune smanjila raspoloživi dohodak kućanstava i obrtni kapital poduzeća.

Prema Coti, korigiranje takve precijenjenosti u uvjetima zajedničke valute mora se napraviti jedino kroz deflaciju, što je značajno skuplje i teže od devalvacije valute. Iznimno težak i bolan proces korigiranja precijenjenosti zbog povećanja konkurentnosti odvijao se i odvija se putem interne devalvacije, koja zvuči kao politički korektan i zamagljujući naziv za banalno administrativno smanjenje plaća zaposlenih, koje se voljom poslodavaca već godinama događa u privatnom sektoru, dok je jaki javni sektor tu puno robusniji, čim dokazuje teoriju o ljepljivosti nadnica nadolje. Zbog činjenice da je takva devalvacija politički iznimno teško provediva, njezini učinci nisu značajnije pridonijeli povećanju konkurentnosti zemalja poput Grčke i Španjolske, te se one i danas suočavaju s ogromnom nezaposlenošću i nikakvim ili slabim gospodarskim oporavkom.

– Negativna iskustva zemalja periferije eurozone, koja ne funkcionira kao optimalno valutno područje, prvenstveno u značajnom rastu nezaposlenosti uslijed djelovanja globalne financijske i gospodarske krize, ne daju opravdanje za ubrzano prihvaćanje zajedničke valute – kaže za “Novosti” Cota.

Često ponavljan, ali dobar primjer upravljanja valutom kao anticikličkim ekonomskim alatom nedavni je slučaj poljske ekonomije. Kada je 2009. globalnu ekonomiju zahvatila kriza, svoj su rast uspjele zadržati Kina i Indija, a među malobrojnim državama Europe koje su prošle kroz 2009. bez minusa BDP-a bila je Poljska, koja je te godine rasla po stopi od 1,6 posto, dok je Hrvatska pala 5,9, a veliki SAD 3,5 posto. Upravo potkraj 2008., kada je valjda svima osim nekim hrvatskim ekonomistima i tadašnjem ministru gospodarstva Damiru Polančecu bilo jasno da nas očekuje velika kriza, poljska narodna banka krenula je u deprecijaciju poljske valute zlota, koja je svoj vrhunac doživjela padom vrijednosti zlota prema euru od pedeset posto. Iako je sam poljski premijer Donald Tusk ranije tvrdio kako se u eurozonu mora ući što prije, jer su Poljaci ulaskom u Uniju prihvatili i članstvo u eurozoni, sada bi mu od brzog ulaska do kraja 2015. godine draži bio referendum na kojem bi narod potvrdio što mu je želja.

U Hrvatskoj već godinama ekonomisti skloni igranju na tečaj kao polugu konkurentnosti spekuliraju o tome treba li ga i koliko rušiti. No potkraj 2010. došlo je do neke vrste konsenzusa da devalvaciju trebamo provesti tek kada se odluči u kojem smjeru će ići hrvatska ekonomija, odnosno što će se proizvoditi i na koja tržišta to treba izvoziti, jer bi svaka druga politika dovela do dodatnog osiromašivanja građana. Odgovor na to pitanje na razini sustava nemamo ni danas.

Uz akademska upozorenja profesora Cote, tu su i ona puno dramatičnija iz tzv. realnog sektora. Tako su dosad najoštriju reakciju na Vujčićevu inicijativu “Novosti” dobile od ekonomista Vladimira Kovačevića, inače predsjednika Uprave Đuro Đaković Holdinga.

– Guverner Vujčić bi što je prije moguće skinuo sa sebe odgovornost za nekonkurentnost hrvatskog gospodarstva odnosno nekonkurentnost hrvatske industrije, kojoj je u značajnoj mjeri pripomogla tečajna politika koju je vodio guverner Željko Rohatinski, a koju je on nastavio. Ta je monetarna politika HNB-a velik dio prerađivačke industrije koja je usmjerena na izvoz i koja većinu prihoda ostvaruje u eurima, odnosno neto izvoznike dovela u vrlo težak položaj, koji se u posljednjih 15 godina svodio na preživljavanje – upozorava Kovačević.

Gubici neto izvoznika su enormni, a ostvareni su na negativnim tečajnim razlikama zbog u startu precijenjene kune s jedne strane, te monetarnih škara inflacije i konstantnog jačanja kune u odnosu na euro, tvrdi Kovačević i dodaje da je izvoznički dio industrije u periodu stabilnog tečaja izgubio u prosjeku jednu visinu temeljnog kapitala. Na primjeru Đure Đakovića to je 300 milijuna kuna, što je ekvivalent još jednoj novoopremljenoj i automatiziranoj tvornici, odnosno potpuno obnovljenom i automatiziranom postrojenju postojeće.

– Tako je i u ostalim industrijskim kompanijama i takva nakaradna tečajna politika jedan je od glavnih razloga urušavanja industrije. Treba reći da su oni industrijalci izvoznici koji su najviše pogođeni takvom monetarnom politikom isti oni industrijalci koji u EU-u trebaju biti glavni nositelji dugoročne konkurentnosti i stabilnosti hrvatskog gospodarstva – kaže Kovačević.

Umjesto što skorijeg, on predlaže što kasniji ulazak u monetarnu uniju. To vrijeme, smatra, treba iskoristiti kako mjere koje je Vlada već poduzela, odnosno mjere koje će u ovom mandatu još poduzeti prema industrijskim izvoznicima ne bi monetarnom politikom HNB-a bile oslabljene. Prerađivačka, izvozno usmjerena industrija mogla bi se osnažiti kombinacijom mjera fiskalne i monetarne politike, kojima bi se barem nekoliko godina kompenzirale monetarne štete koje su izvoznici pretrpjeli.

– U svakom slučaju, te bi mjere pomogle izvozno usmjerenoj industriji u novom investicijskom ciklusu, kao i novom uzletu prema investicijama u visoko konkurentnu tehnologiju, a ona je jedan od stupova dugoročne konkurentnosti te izvozno usmjerene industrije – zaključuje Kovačević.

No u samoj izvoznoj industriji ne pušu svi u isti rog. Tako je Katija Klepo, članica Uprave AD Plastika, dijela nekadašnje Jugoplastike koji se danas bavi proizvodnjom plastičnih autodijelova, puno sklonija ulasku Hrvatske u eurozonu. Međutim, i ona prije toga traži deprecijaciju.

– Naime, velika je razlika za nas kao izvoznika hoće li se trajna konverzija dogoditi na primjer kod tečaja 7,50 ili 8,00 kuna za jedan euro. Mislimo da bi bilo dobro da se ugledamo na druge države koje su prilikom ulaska u europsku monetarnu uniju u pravilu deprecirale nacionalnu valutu u odnosu na euro, te na taj način ulovimo korak s konkurencijom iz EU-a – kaže Katija Klepo.

Navodi da bi AD Plastici, koji posluje s europskim, ali i ruskim tvrtkama, ulazak u eurozonu pojednostavio poslovanje i umanjio utjecaj tečajnih razlika, odnosno valutni rizik za poslovanje u Hrvatskoj. Većinu svojih sirovina uvoze iz EU-a i ovisno o tečaju po kojem bi kuna bila trajno konvertirana u euro, osjetili bi eventualni porast ulaznih troškova. Upravo zbog činjenice da izvoze čak 95 posto proizvodnje, iznimno im je značajan tečaj po kojem bi došlo do trajne konverzije.

Eurozonu nećemo moći izbjeći ukoliko ćemo se uspjeti pridržavati mastrihtskih kriterija razine zaduživanja od 60 posto BDP-a i tripostotnog godišnjeg proračunskog deficita, ali će pitanje konverzije postati ključno, za tvrtke i za građane koji imaju kredite s valutnom klauzulom u eurima. Država će trebati odlučiti kome treba ići na ruku kako bi odredila kakva će biti dugoročna korist od ulaska u monetarnu uniju.