Igor Rajki: Stvarnost je naporna do dosade

Igor Rajki smatra se jednim od najoriginalnijih suvremenih hrvatskih pisaca, kojeg karakteriziraju virtuoznost jezika, inovativne pripovjedačke tehnike, nekonvencionalni književni izričaj i duhovite asocijacije; vjeran je različitim jezičnim eksperimentima, što ne isključuje kritički stav prema stvarnosti. Studirao je pravo i lingvistiku, a formirao ga je nadrealizam koji doživljava “kao jedinu stvarnost koju može podnijeti”. Živio je dvije godine u Kanadi i godinu dana u Škotskoj, gdje je radio u tvornici viskija, koji otada ne pije, radio je neko vrijeme i kao lektor i redaktor u medijima, a danas se potpuno posvetio pisanju.

Objavio je romane “Katalog o božjim dostavljačima”, “Dobro izgledaš”, “Ne bih o tome” (s Borisom Beckom) i “Detektor istine”, priče “Pravilnik o stvaranju predodžbi”, “Umoreske” i “Stubištarenje”, knjige za mlade “Mamac za duhove” i “Užasana”, brojne drame, radioigre…

U jednom tekstu kažete kako je “podložnost estradizaciji i popularizaciji, ‘senzibiliziranju’ i ‘obrazovanju’ publike ugodan jaram bespolnosti koji zataškava svaku konkretnu osobnost”. Možete li to malo pojasniti?

Ne mislim kako trebam pojašnjavati odveć očigledne pojave, ali mogu to reći i pjevnije: tamo gdje svi vrište “tržište, tržište”, nikad ti ne gine biti debeli rub margine. Refren tla u brojalici DJ-a histeriografije: fašizam, komunizam, demokratizam, reklamokracija je toliko opći do bespolnosti, da uvijek iz nje ispada pojedinačno stvaralaštvo. Žmiriš, a da se nitko više i ne skriva jer se igraju otkrivača! Književnost se i inače, a posebno u našim uvjetima, gdje je uvijek na snazi tečaj održavanja žara lomače, ne bavi ispunjavanjem želja, bilo grubih, bilo razmaženih. Pače, ona ih može bodriti ili tješiti. Pretpostavljam da je teško privoljeti druge da na trenutak napuste neostvarive interese te se posvete nekoristoljubivoj umjetnosti koja potiče smisao i kad mu se protivi. Autorska književnost jedina se može nesebično razmetati egoizmom. Upravo i nudi vlastitu sadašnjost u svim vremenima te pronicljivost. I kad nema samo namjeru dopadati se. Autor je u potrazi za onim što i daje: DOP! Dostojanstvo, Osobnost, Povjerenje.

Stvaralačko svojstvo jezika

No vašu osobnost, čini se, nisu uspjeli zataškati. Iako pišete o svakodnevici, kulturi, politici, odnosno svim oblicima stvarnosti, vaše pisanje ne upada u klišeje tzv. stvarnosne proze. Zašto ste se odlučili baš za takav književni put?

Zapravo ste odgovorili već i sami. U jeziku, a njemu je stvarnost podskup, uvijek je i odgonetka. Lišen klišeja. Stvarnost, iako je to samo nadimak za birokratizaciju i boli i radosti, gdje činjenice smjesta prelaze u učinjenja, naporna je do dosade, a u njoj ste kolekcionar osjećaja i analizirate. Teška je od lakouvredljivih i olako laskavih. Pravi se da je gola, a nosi, u ovom slučaju, croksimoronke. Pisac je tu kuđenje u svijetu. Utabava joj apsurd i da on bude još veći, mora pratiti kritičara, a ne obratno. Treba mi stvaralačkiji izazov. Preokretati joj put.

Kažete kako “prava opasnost dolazi od zahtjeva da se bude kratak, jasan, približen, pitak i čitak”. Zašto?

Upravo zato jer je to podvala i izaziva nova pitanja, a odgovori odavno čekaju i zezaju se skrivajući. To je samo prekodirana zapovijed, prisila i određivanje smjera, a jezična izvorna prirodnost kreće se u svim pravcima, izvan poslušnosti. Prisilom na jezik najlakše se postaje tek priopćajno sredstvo i to za onog koji naređuje. Nije li priopćajno tek laskaviji nadimak za prijebljivo? Smjesta se tako dolazi do osuda, da ne kažem os uda, a jezik mi dopušta nadahtati životnost. To je propisivanje u kojem nema mjesta za zavođenje, za slučajnost. Postaje službujuće, receptualno, deklaracijski i uvjetovano. I šutnja je rječitija. Navikavanje na to i dovodi do toga kako iza udžbeničke “Ivo i Ana idu u školu” vlada teška hermeneutika, pretencioznost, antikozmička uvreda jednostavnosti. Ali kratak, nije i pamtljiv. Jasan, nije i dubok. Pitak, nije i sadržajan. Blizak, nije i prisan. Riječi nisu samo preprodaja poruka i pamfleta. To nema veze sa stvaranjem. Onda riječi zapinju između vas i vaših vjeđa. Slijepi ste na njih upravo kad su tu. Zato što su onda one vaša peta kolona. I još banalnije, ograničavaju vas, a ne vi njih. Kao dovedeno do krajnosti na grobovima. Kratko i jasno više uopće ne odaje negdašnjost ispod njih. Uostalom, ako se ne priklanja pozor stvaralačkom svojstvu jezika, zašto bi onda on onda ičim posebnim vraćao.

Također kažete da “u siromašnoj zemlji, s vladajućim obrascem iz sporta i glazbe, nije mimoiđeno ni stvaralaštvo pismena izričaja. Pa ugurana u načela natječajnosti, konkurencije i ljestvica, ispada da je jedina vrijednost književnosti stvar napuhane popularnosti i prestiža”.

Pa i to je potpuno očigledno. Čak i više. Stvaralaštvo nije natjecajna kategorija. Sramotno ga je gurati u trendove. Možete naturati, prodičiti, nametnuti, ali ne možete biti viši od vlastita nepca. Da razvučem odgovor: književnost je bila moćnija, usprotivljenija nebulozama, a sada u usponu beznačaja, kad je i najpotrebnija, postaje privjesak ukusa nekom asistentu žanra. Dekor totaliteraturizmu. Obrnuti Pinokio, gdje se autor vraća natrag u cjepanicu. Folklornije: tada stvaralaštvo traje samo dok se o njemu laje. Izgleda da vlada zapinjuća kronologija vremena za književnike. Prođu godine, desetljeća, zemlje, stoljeća, a onda ista duga sekunda naglašenog nehaja ne prolazi. No uvijek joj se može osjetiti surovost i ignorancija. Ali ne treba se saginjati pred tim, ne samo radi ponosa, već i zbog boli u križima.

Bacanje svinja pred bisere

Što je vama osobno važno kad pišete?

Prevaga pune samoće na drugoj strani klackalice. Ona može postati osobnost. Samoće, ona traži sumaštatelja, a ne usamljenost, ona pak samo grabežljivo traži tek partnera za pokretanje vlastitog biznisa emocija. Biti intimnoštvo.

Koliko vas politička i ekonomska situacija u zemlji motiviraju za pisanje?

Zvuči kao upitna kletva! Osjećate li pojmova kliješta za kidanje uvijek vješta? Ja da! Odgovor baš je u suprotnosti: motiv je kako izbjeći demotivaciju koja je na svakom i u svakom uglu kao nezaposleni snajperisti. Ne parkirati na prostoru rezerviranom za ideologije, ali ih prekriti sjenom. Ne se kmetnuti k naprednom feudalizmu. Podariti poriv da napravite prolaz baš kroz ono što vas opkoljava. Pritom otkriti rupu i za drugog da se provuče. Otkrpati! Odadministrirati od izrutiniranih umnih dionica.

Kažete kako je došlo do estradizacije književnosti, odnosno da je važno jedino tko je bolji, tko reklamiraniji, a tko prodavaniji. Sve to, dodajete, posljedica je kontrolirane medijske samovolje u kojoj živimo. Kako se nositi s tim zahtjevima?

Opet moram prevesti s osjećaja grozote? I ječiti po praznom stubištu zgrade bitka, dok su ostali stanari na proslavi samozaborava. To je stara referenca dok sam još mislio popapaj moj vapaj, upućen jednoj od mnogih društvenoidnih budalaština u kojoj empatičari elite određuju kriterije. Estradizacija je naopaki postupak, bacanje svinja pred bisere. To je vrijeđanje čitateljstva. Kao da on sam nije u stvaralačkoj potrazi i ne zna naći knjige. Ako morate paradirati knjigom i gurati je svima na nos, moram biti banalan, potpuno je normalno da će je izgaziti oni koji zastupaju prodanost, oh nekad častan termin, kao vrijednost. Izuzetni autori i dalje postoje iako ih nema u promidžbama. Estradnost je oblik vladavine i znači osim trenutnosti, istiskivanje trajanja, ograničavanje postojanja na potrošnost WC papira. Autor stvara i kad ne piše, nije izvedbenik zadovoljenja potražnje. Uostalom, zato što, znate i sami, za malo novca možete reklamirati velike besmislice. Od toliko tekstualnosti i medijskih institucija, obavijesno-promidžbenih prostitucija, književnika vidjeti nije, još ga i optuže da ih ne zabavlja to što se ovaj ponekad nasmije. Ali opet, nisu li u domaćoj, najopetovanijoj, riječi natisnuti i stav i zakoni te mjesto za izvedbu u sud i bina? Sudbina.

Izdavači se zalažu za literatorij

Nedavno smo, nakon mukotrpnih pregovora, postali članicom EU-a. Osjećate li se dijelom velikog europskog bratstva i jedinstva?

Baš klaustrofobira širina pitanja. Kao i svaki realističan žanr. Ne samo da mu gotovo otima radost odgovora, nego i primjećujem da ste ozbiljno, ironično tužni. Kod vas se već klasika spojila sa sevdahom i tehno beatom. Dakle, te pojmove čak i horoskop zaobilazi. No jedinstvo se zamijenili za jednakost, a sloboda vam je ispala iz upita za kompletno dozivanje građanskog sustava. Da se zaključiti da su pojmovi na ruševinama osjećaja. No ako me osobne povijesne asocijacije dobro služe, u jednom mom mini romančiću ili većoj noveletini, da ostanem u estradi: neka ga izmjeri netko sretniji, lik ima staru punkersku jaknu sa starim natpisima građanske revolucije, izlizanim, umjesto bendova i bedževa i ne provodi se baš najbolje. Žudi utopijsku Republiku, čak dobiva i upitnu anketu, reklamni flajer, no tuzemne okolnosti, odveć povijesni snovi i okorjela vjera, neoliberalno poduzetništvo i militantna povijest priječe ga da poduzme išta osim da završi u obilasku groblja i sluša tko se od književnika noću najglasnije prevrće u grobu. Dakle, ostaje mu sluh. Ima i alternativni kraj. Ide praviti društvo prijateljici na privatni abortus. Ostavio sam, tolerantno odgojen, mogućnost izbora. Volio bih, dakle, da je europsko pripajanje i otvaranje, kao ponekad i ljubav poslije seksa, ako sve to nije samo proširenje koncentracijskog logora za čežnju. Možda se otvori i tečaj masovnog individualizma, tko zna? Možda će nešto postati i dansko u zemlji truloj. Svakako će se broj oglasa multiplicirati. No imam strah koji mi se uvukao u jedan stari termiispast će samoglasnik i u temelju klasično europskog korijena riječi te pod udarom tržišta postati tek SOLDarnost.

Smatrate li da će se položaj književnika i izdavača popraviti ulaskom EU?

Po čemu ste zaključili da je položaj pokvaren? Po tome što su mjesečni telefonski računi izdavača veći negoli čitav honorar autoru? Po tome što oni ne ispunjavaju ugovore, a autor to učini? Izdavači se već sada ponašaju odveć politički, zalažu za literatorij, ne i za književnike. Možda, kao i sve vlasti, imaju pravo na propagandu utopija, ali ne i obavezu maltretirati njome baš svakog. Izdavaštvo, ostat će kao i u ostalim posredničkim grgr-granama, najzaljubljenija manjina i najpodlija koja je, ne znam uistinu kojim šamanom marketinga, i dalje uvjerena da autoru radi uslugu kad ga objavljuje, trzat će se na istom duhovnom igralištu. Za početak, ne samo kao znak dobre volje, već smisla uopće, neka počnu isplaćivati autorima ono što su dužni. Možda će im pripomoći da ne ostanu bezobzirni i profani još za života. To me podsjetilo na jedan pradavni, tad obavezan, sustav. Posjetila me majka u vojsci. Jesi li zdrav? Jesam. Imaš li što za jesti? Imam. Dakle, nisi gladan? Nisam. Imaš li novca za kolače koji put? Imam. Jesi li stekao prijatelje? Jesam. Spavaš li dobro? Da. Je li noću hladno? Nije. Dakle, sve je u redu. Okrenuo sam se, još tada, čitatelju u budućnosti i priupitao se: kako joj objasniti osjećaj da ću baš zbog tog reda i pozitivnih odgovora poludjeti?

U Turskoj, između zbunjenosti i oduševljenja

Nedavno ste boravili u Turskoj. Kakve dojmove od tamo nosite?

Dojmovi mi se još uvijek, kao i tamo, sukobljavaju s pojmovima. Bio sam predugo da bih ostao samo na turističkoj fascinaciji, a prekratko za postati politički komentator. Zaglavio sam između zbunjenosti i oduševljenja. U početku sam se osjećao izgubljeno kao u lunaparku, a bez žetona te u duhu samog zemljopisnog položaja orijentirao sam se na Orijentu i postao tihogovornik impresija, neobičnog trenutnog zanimanja: kaldrmator. Smijem li iskoristiti medije pa pozdraviti trenutnog konzula u Istanbulu? Susretljiv rock diplomat i neobično interaktivan. Na razini teksta bio bi nešto između točke na kraju rečenice i velikog slova na početku nove. Ako ikada raspišem natječaj za gurua, volio bih da bude jedan od kandidata.

Mogu napomenuti da su se stvari zakuhale baš kad mi je rok stipendije istjecao, pa nisam otkrio peti element, samo temeljna i kaotična četiri: vatreni prosvjedi, vodeni topovi, suzavac u zraku i policija koja je u službi zemlje.

Ruđer Bošković boravio je u Carigradu potkraj 18. stoljeća, išao je gledati pomrčinu. Ostao je dulje negoli je planirao i to je jedini dio života koji je nepoznat u njegovoj bogatoj biografiji. Ne zna se što je tamo radio, ali ja sam otkrio. No zanimljive i inspirativne tajne nisu za novine, one se nalaze samo u književnosti.