Tražio sam domovinu i nisam je našao

Počnimo s kraja. Iako od 1993. godine stalno živite u Hrvatskoj, na relaciji Zagreb-Rovinj, ne sudjelujete u ovdašnjem javnom životu. Gdje je nestao Miro Glavurtić, slikar i pjesnik, čovjek oko kojega se i dan-danas u Beogradu ispredaju najrazličitije legende?

– Što se tiče mog života i umjetničkog djelovanja u Zagrebu i Hrvatskoj, parafrazirat ću Boru Ćosića: rođen sam u Kotoru, živio sam u Beogradu, a umro u Zagrebu. Već 17 godina živim u izgnanstvu, ne svojom voljom. Tražio sam domovinu, a mislim da je nisam našao. Izgubio sam zavičaj, izgubio sam grad mog stvaralaštva, mog uspjeha. Živim unutar svoja četiri zida, ako se to može nazvati životom.

Prošle su pune 52 godine od prve izložbe Mediale. Koliko je umjetnost Mediale bila značajna u ono vrijeme i što ona predstavlja danas?

– Beograd je u stvaralačkom smislu bio grad čuda, grad koji je prihvaćao sve novo i dobro, grad u koji su pristizali pjesnici i umjetnici iz cijele Jugoslavije. Mediala je odmah bila značajna, trenutno je svojom pojavom i teorijom fascinirala tadašnji umjetnički svijet. Naš je estetski stav bio angažiran, odmah smo se distancirali od moderne umjetnosti. Težili smo integralnom čovjeku i nekoj novoj renesansi koja će objediniti sve suprotnosti koje smo mogli zamisliti i živjeti. Te se suprotnosti nalaze u pojmu “meda” kao slatke hrane života i “ale” koja guta i razara sve postojeće. Mediala je bila slikarska avangarda, koja će za nekoliko godina fascinirati i Pariz, kada se u njega presele slikari poput Dade Đurića i Ljube Popovića. Mladi, a kasnije vrlo značajni filmski redatelji, poput Želimira Žilnika, Živojina Pavlovića i Dušana Makavejeva bili su naši prijatelji, tako da mogu reći da su njihovi filmovi također bili medialni. Sjećam se kada je Makavejev imao promociju svog prvog filma u Parizu, kojoj smo prisustvovali Ljubo Popović i ja. Dušan je pred okupljenom publikom pokazao prstom na nas i rekao da smo inspirirali njegov filmski rad. Nisam mogao vjerovati da ja, mladić, mogu bilo koga inspirirati. Usput, ako me pitate o aktualnom značaju Mediale, neskromno tvrdim da je Dado Đurić danas najveći svjetski slikar.

Katoličanstvo kao duhovna avantura

Mediala je u vrijeme crnog talasa bila nepoželjna ondašnjoj političkoj nomenklaturi, a vas je kritika proglasila vjerskim mračnjakom. Je li to bilo zato što su članovi Mediale bili u sukobu s jugoslavenskim komunizmom?

– To je točno. Međutim, mnogi ne znaju što smo sve prolazili u vrijeme partijskog jednoumlja. Mediala je svojom pojavom propovijedala alternativnu, slobodarsku misao i zato smo s progonom crnog talasa i mi bili zabranjeni. Nigdje nisam mogao objaviti svoje tekstove, godinama nisam mogao dobiti putovnicu, zabranjeno mi je bilo izlagati. Komunisti su jedva dočekali moje obraćenje na katolicizam, no to su ujedno bili i posljednji komunisti u Beogradu. Da dodam i to da Beograd, za razliku od Zagreba, nikada nije bio komunistički, u intelektualnom smislu možda tek malo, više je bio desničarski i monarhistički. Katoličanstvo je za mene bila duhovna avantura, potaknuta otkrićem nuklearnog misticizma Salvadora Dalija, koji se obratio poklonivši se papi Piju XII. Taj je čin djelovao i na slikare Leonida Šejku, Olju Ivanjicki i Igora Vasiljeva. Bila su to djeca, izgnanici iz Rusije koji su naslijedili mržnju prema komunizmu, što nas je zajedno vodilo kroz život. Kada sam došao u Zagreb komunisti su me konačno likvidirali jer je za njih kršćanstvo desna ideologija i prema toj inerciji automatski nešto mračno.

Članove Mediale pratila je i zla kob. Mnogi su umrli mladi, poput vašeg prijatelja, slikara Leonida Šejke, čija je supruga bila Marija Čudina, pjesnikinja i “krha muza Mediale”, kako ste je jednom nazvali. Čega se sjećate u vezi Marije Čudine?

– Šejka je otišao po Mariju u Zagreb nakon što se već prije zaljubio u nju pročitavši neki njezin intervju. Kada se preselila u Beograd savršeno se integrirala u naše društvo, na jednak način kako je bila dezintegrirana u Zagrebu. Pamtim je kao dragu osobu, odličnu pjesnikinju, krhku poput lista koji vjetar može u času otpuhati.

Kiša se s radošću sjećam

Od srednjoškolskih ste dana prijateljevali s velikim piscem Danilom Kišom. Kakva su vaša sjećanja na Kiša?

– Kiša sam upoznao u Herceg Novom gdje je on nakon mature dolazio kod svoje sestre. Organizirali smo književne večeri na koje su dolazili Ivo Andrić, Branko Lazarević i mnogi drugi pisci. Danilo je tek namjeravao objaviti svoje prve pjesme. I vrlo brzo, u “Vidicima”, objavit će svoj prvi esej o mome slikarstvu. I ja i Kiš živjeli smo u jednom kafkijanskom svijetu, proživjeli smo komunističke zločine i pisali o njima, tako da smo imali puno dodirnih točaka, što je samo učvrstilo naše prijateljstvo. Sjećam se da smo se za vrijeme mađarske revolucije 1956. spremali na odlazak u Budimpeštu kako bismo se pridružili borbi protiv sovjetske čizme. Bili smo spremni goloruki poginuti, toliko smo se zgražali nad komunističkim zločinima.

Mnogima je nepoznat način na koji je vaše prijateljstvo naprasno prekinuto. Što ste mu to zamjerili?

– Danilo je bio tragičan za života, na njegovu je pojavu veliki trag ostavila logorologija, otkriće mračnih komunističkih logora o kojima je pisao, između ostalih i u fascinantnoj knjizi “Enciklopedija mrtvih”. No, meni je bilo nespojivo da je on kao zakleti antikomunist često citirao Sartrea koji je bio u suprotnosti s njegovom ideologijom. Ili si komunist ili si antikomunist, tu nema sredine. Tada je jedan moj prijatelj napisao tekst u obranu pisaca Ezre Pounda i Knuta Hamsuna, nakon čega je Kiš nespretno reagirao i objavio tekst u kojem je naveo da se iza toga naslućuje “Glavni Meštar”, što je jasno aludiralo na moje inicijale. Iako  nisam napisao taj tekst u obranu umjetničkog djela prognanih pisaca, Danilo mi to nije mogao oprostiti. Jednom zgodom, dok je na ulici bio u društvu Mirka Kovača, naglo sam reagirao predbacivši mu: “Jebote Sartre.” Tada je, prema pisanju Mirka Kovača, Danilo rekao da nikada više sa mnom neće progovoriti. Nakon toga više se nismo viđali, no Danilo će uvijek biti veliki pisac i moj prijatelj kojeg se i danas s nostalgijom i radošću sjećam.

O vama su kolege pisci nerijetko pisali kao o incidentnoj osobi, sklonoj naglim reakcijama. Je li i to bio dio vaše umjetnosti?

– Moji ekscesi bili su moja osobna pobuna protiv uniformiranosti svih vrsta. No, mnogi su moji tzv. incidenti krivo interpretirani i po njima sam odavno smješten u beogradski svijet urbanih legendi. Koliko čujem, u Beogradu se ponovno priča o mojem sukobu s Milovanom Đilasom koji se odigrao u povećem društvu slikara i pisaca, među kojima su bili Kovač, Borislav Pekić i Matija Bećković. Đilas, koji je volio biti među nama kako bi vratio svoj ugled, jer je bio poznat kao komunistički egzekutor, počeo je pričati anegdotu kako je sa svojom grupom Kragujevčana ubijao katoličke svećenike. Ispričao je da su ti svećenici prije smrti zatražili pričest, a oni su ih pričestili na način da su im pucali u usta. U momentu me ta priča razbjesnila, izbila je jaka verbalna svađa i tko zna kako bi to završilo da smo bili nasamo. No, podsjećam i da je Mediala bila skandal sam po sebi.

Medialna umjetnost oduvijek je bila bliska nekoj vrsti “magije ekstrema”. I sami ste pisali demonološke studije o “Satani” i “Paklu”. Što vas je privuklo okultnom?

– Svakom je umjetniku, slikaru, pjesniku bliska ta tamna, mračna strana svijeta. Magijski svijet je spoznaja da ovaj svijet nije pozitivistički ni racionalistički, već da je kompleksan tj. da u njemu postoji i zlo. Ako nemamo svijest o postojanju tog zla koje je na razini duhovnih sila i demona, ne možemo shvatiti ni povijest, ni društvo, ni umjetnost. Svojevremeno je pjesnik Goran Babić moju knjigu “Satana” odnio Miroslavu Krleži, kazavši mu da pišem o demonima. Pa naravno da piše, odgovorio mu je Krleža. Ali on piše o postojanju demona, uporan je bio Babić. Pa postoje, naravno da postoje, završio je Krleža taj dijalog, koji je publiciran u knjizi njegovih posljednjih razgovora. Hoću reći, zahvaljujući mojoj knjizi sada znamo da je i Krleža vjerovao u demone.

Rat nikome nije trebao

Vratimo se kratko u devedesete i na početak rata u Hrvatskoj. Koji su zapravo stvarni  razlozi vašeg odlaska iz Beograda?

– Ja sam iz Beograda prognan, a prognali su me Srbi iz Hrvatske, za što su najviše zaslužni operativci KOS-a koji su djelovali u grupi “Labrador”. Oni su, između ostalog, imali svoj magijsko-obavještajni odjel, koji je mene i moju obitelj sustavno zastrašivao, počevši od telefonskih prijetnji. O tome je u svojim zapisima svjedočio i moj nekadašnji prijatelj Dragoš Kalajić, kojeg žalim jer se kasnije svrstao uz politiku Slobodana Miloševića. Rat nikome nije trebao jer se radilo o jednom pseudoimperijalizmu s ciljem obnove Dušanova carstva. Rat je bio potpuno besmislen jer je bilo jasno da se stvara jedan drugi imperijalizam, europski, globalistički, u kojem neće biti mjesta granicama, što su svi tada morali znati. Prevarili su se svi oni koji su u Miloševiću prepoznali paradigmu uskrsloga Dušana, kao što je i Tuđman bio obična karikatura i komunistički kadrovik.

Kakvim ste doživjeli Zagreb u jeku rata i kako ste gledali na tadašnju politiku Tuđmana i Miloševića?

– U Zagreb sam došao 1993. i moram reći da sam vrlo brzo doživio mnoge neugodnosti. Pjesnik Anđelko Vuletić napao me na Trgu bana Jelačića da sam Srbin i da što radim u Zagrebu. Što reći kada vas napadaju oni od kojih to najmanje očekujete? Inače, imao sam neke iluzije o Hrvatskoj, no vrlo brzo sam vidio da Tuđman dobro surađuje s Miloševićem i da su se složno okrenuli protiv Bosne. Protiv toga sam da komunisti stvaraju nacionalnu državu. Zagreb je zadnji bastion komunizma u Europi u kojem moram, a ne želim živjeti. Dok su Rusi davno osudili Staljina, Zagreb nikada nije osudio Tita, najvećeg zločinca koji je za mene isto što i Hitler ili Mao Ce-tung. Eto, Tita i sada prikazuju na televiziji kao najveći mit 20. stoljeća i zato je meni nelagodno živjeti u takvoj Hrvatskoj. S druge strane, Srbi imaju puno veću političku kulturu, širu lepezu misli i slobodu izražavanja. No, osobno sam za monarhiju, za teokraciju, što je prošlo svršeno vrijeme, dok sam u odnosu na moderne države anarhist.

Posveta Beogradu

Djelujete prilično ogorčeno. Što vam smeta u Zagrebu i Hrvatskoj?

– Prije svega velik stupanj korupcije koju su stvorili političari. Jednom mi je osoba bliska Tuđmanu rekla da je bolje da oni prisvoje hrvatsko bogatstvo – misleći na pojedince, kao što je Tuđman mislio na 200 obitelji koje treba obogatiti, pa je tu ubrojio kamiondžije, vucibatine i razne bitange – nego da ono ide u Srbiju, u Beograd. Rekao sam mu da je bolje da ide u Beograd, jer sam bio svjestan da će se nakon pljačke hrvatskog građanina dogoditi razdor u zemlji. Hrvatska politika danas je prihvatila kapital, a ne bori se za radnike. Moja je želja vratiti se u Beograd, o čemu često razmišljam. No, ne znam na koji način, možda me pozove predsjednik Boris Tadić pod okriljem povratka izbjeglica, ako je to u interesu obiju država. Volio bih umrijeti u Beogradu, tamo bi to imalo neko dostojanstvo. Ovdje bih umro kao posljednja fukara, kako kažu ovdašnji književnici.

Čime se danas bavite osim što, kako kažete, životarite unutar svoja četiri zida? Navodno puno pišete i slikate. Od čega živite?

– Moje današnje stvaranje je kompenzacija. Riješio sam, ili barem mislim da jesam, kvadraturu kruga u koju nitko ne vjeruje. To je fundamentalno otkriće koje bi možda trebalo biti pobjeda duha u ovom svijetu beznađa. Dvije je stvari nauka dokazala: prvo, da je moguće rješenje kvadrature kruga i drugo, da je demokracija nemoguća. I tu leži paradoks, jer danas svi vjeruju da je nemoguće riješiti kvadraturu kruga, a vjeruju u demokraciju. Posljednjih nekoliko godina intenzivno pišem pjesme. Riječ je o nekoliko velikih ciklusa jer smatram da poezija može služiti kao neka vrsta biografije. Dovršavam i “Vrt iluminata”, eseje o raznim aspektima iluminizma od početaka do danas. Sve ovo što se danas zbiva nasljeđe je iluminizma. Pa opet, živim od ideja, od slika. Nitko danas ne bi trebao biti gladan kruha. Ako poznaješ dva zidara ili dva slikara, a ne razmišljaš o građevinskom poduzeću ili o slikarskom pokretu, onda s tobom nešto nije u redu.

Planirate li u budućnosti izlagati ili objaviti nešto od tih rukopisa?

– Odgovorit ću protupitanjem: ima li ova država neko Ministarstvo kulture, neku galeriju koja bi meni, u okviru svoje kulturne politike, otkupila knjigu ili pomogla kada izlažem slike u drugoj državi, primjerice u Kotoru prije dvije godine? Pomogla na način da ne teglim slike na ramenu. Godinama sam konkurirao na natječajima kako bih otvorio vlastitu knjižaru i ništa, nitko mi nije pomogao. Uostalom, za koga da izlažem u Zagrebu? Imam ideju i želju da objavim otkrića na planu geometrije, ali u svom neprijateljstvu prema ovakvoj pseudokomunističkoj državi ne znam kako to izvesti. Ako bih to uradio u Zagrebu, njemu bi pripala sva slava. Opet, najradije bih svoja otkrića objavio u Beogradu pod naslovom “Miro Glavurtić, kvadratura kruga – hommage a Belgrade”.

Kao praktični katolik kako komentirate pedofilske afere koje u posljednje vrijeme potresaju Katoličku crkvu?

– Riječ je o jednom od posljednjih napada i vjerojatno taj napad Crkva neće moći izdržati. Ona je suviše slaba, ostala je bez temporalne zaštite, nema više monarhije, teokracije, viteštva, kršćanstvo nema svoj džihad poput islama pa da suzbije komuniste koji su uveli i pedofile u kler, odnosno taj modernizam u Crkvu. Pedofiliju nitko ne opravdava, pogotovo ne Papa, koji je posljednji papa po Malahijevom proročanstvu o 112 rimskih papa. Pedofile treba kazniti jer najgore je kada takvi dolaze iz Crkve.

Miro Glavurtić rođen je 1932. u Kotoru, završio je građevinsku i geodetsku školu, diplomirani je inženjer hortikulture. Pjesnik je i slikar, idejni tvorac avangardne slikarske grupe Mediala, nastale krajem pedesetih godina prošlog stoljeća u Beogradu. Bavi se demonologijom, kolekcionar je vrijednih slika i starina, vlasnik male obiteljske nakladničke kuće “Sion”. Objavio je roman “Psine”, zbirku pripovijedaka “Glad”, zbirku pjesama “Zvekir”, studiju o demonologiji “Satana”, raspravu o paklu “Pakao” i na stotine tekstova o alkemiji, masoneriji, teoriji slikarstva, tajnim društvima i iluminatima. Slike i crteže izlagao je na mnogobrojnim samostalnim i na skupnim izložbama grupe Mediala u bivšoj državi i inozemstvu.