Kamensko je tamo gdje su radnice

Jedna singerica bila bi dovoljna da se očajna krojačka radnica Fanika Canjek, zajedno sa svojim sedmomjesečnim djetetom, ne baci “iz trećeg kata” kuće tajnog savjetnika Njegovog veličanstva Ignjata Glembaja. Singerice, međutim, nije bilo i Fanika je u komadu Miroslava Krleže “Gospoda Glembajevi” učinila ono što joj se savjetovalo. Bacila se “iz trećeg kata”.

E pa našim junakinjama takvo što ne pada na pamet. Iako i bivšim radnicima uništenog Kamenskog očajnički trebaju singerice, odlučile su se boriti do kraja. I to ponosno, uzdignute glave. Od njih 426, koliko ih je ostalo bez posla u nekadašnjoj tvornici, ponosu zagrebačke tekstilne industrije, 139 se okupilo u neprofitnoj organizaciji Otvoreno Kamensko i u poznim godinama, u prosjeku tek nekoliko godina pred penziju, krenulo u nove životne izazove.

Nije im bilo lako. I one su morale stajati pred vratima današnjih glembajevih i tražiti svoja prava. Ali nisu to radile pognute glave kao preplašena Fanika, nego su uzdignuta čela obijale pragove toliko dugo dok vlastodršci nisu došli pred njih.

– Mislili su da će se babe umoriti od kokodakanja i ušutjeti, ali tu su se grdno prevarili. Ove babe imaju i snage i volje da izguraju ono što su zamislile – kaže Đurđa Grozaj, voditeljica udruge.

Nedavno su ih u prostorima na zagrebačkoj Knežiji posjetili gradonačelnik Milan Bandić i predsjednik države Ivo Josipović. Svaki je obećao svoje. Radnicama nisu trebali olovka i papir da zapisuju. Vrlo dobro su zapamtile: Josipović je rekao da će im nabaviti mašinu “rupičarku” koja bi znatno ubrzala proces šivanja, jer tu fazu sada moraju raditi ručno. Bandić je pak najavio da će osigurati ostala tri stroja.

– Eh, ako održe riječ, mogli bismo dići još puno glava s burze i zaraditi neki novac. Imamo stare strojeve koji se često kvare, a svaki nas popravak košta po tisuću kuna. Zato ne možemo pokazati sve ono što znamo – govori gospođa Grozaj.

Trenutno u Bičanićevoj 4, na Knežiji, rade četiri radnice koje primaju minimalac. Još dvije bivše zaposlenice Kamenskog volontiraju.

– Teško nam je naći posao. Ako se i pojavi koji oglas, naše članice koje se jave bezobrazno ispraše jer da neće zapošljavati stare ljude – objašnjava liderica udruge.

U Otvorenom Kamenskom nude sve moguće usluge šivanja, porubljivanja, krojenja, peglanja… sve što ima veze s tekstilom, a strojevi im omogućavaju, vrijedne gospođe će učiniti. I što je najbolje, zanimanja ima. Kada smo radili ovu reportažu došlo je nekoliko Zagrepčana tražeći usluge. Bilo je i telefonskih poziva. Traže ljudi šivanje košulja.

– Samo da nam je ‘rupičarka’ – samo za sebe mrmlja Đurđa Grozaj, koja je nekoliko godina pred očekivanu mirovinu ostala bez posla i polako se pretvara u pravu menadžericu. U dvije i pol godina volontiranja naučila je puno, a bez žrtve nema ni prilike za uspjeh.

– Najprije treba promijeniti sebe. Prestati se sažalijevati i krenuti u novi početak. Treba ići korak po korak. U ovim prostorima koje nam je grad dao na korištenje, ni od čega pokušavamo napraviti nešto – ističe.

Prostorije su počele tražiti nakon što su u šatorima u parku pred Kamenskim provele nekoliko mjeseci, ali nitko za njih nije imao sluha. U prosincu su konačno uspjele, kako zajedno kažu, prije svega uz pomoć građana i novinara. Da nije bilo njih, ne bi imale nikakve šanse. Kada su izgubile posao, bile su potpuno šokirane. Trebalo je nekoliko mjeseci da se snađu i shvate što ih je snašlo. Zahvalne su i odvjetniku Tončiju Ravliću koji im je pomogao u osnivanju udruge. Onda su počele slati dopise gradskim vlastima, ali odgovori nisu stizali. Tek bi im neslužbeno bilo rečeno da nisu prioritet.

– Uz pomoć Radio Sljemena organizirale smo akciju. Ispekle smo kolače. Skupili su se i građani da nam pomognu i kada je to Bandić čuo, za 19 minuta se pojavio pred našim šatorom. Tada smo dobile prostor u Ulici Braće Cvijića, gdje je sada sjedište udruge. Ali kako je bio potpuno ruiniran, zatražili smo pomoć od kompanija koje imaju novac i koje smo mi, dok smo radile, stalno pomagale. Međutim, iz tvrtki poput Agrokora i Koka-kole rekli su nam da oni pomažu zdrav život! Odgovorila sam im da bi bilo bolje da su napravili program za preživljavanje, što je valjda preduvjet da bi netko uopće mogao živjeti, kamoli zdravo. Pomogao nam je u prvu ruku jedino PBZ s otpisanim foteljama, na kojima sada sjedimo – pomalo razočarano priča Đurđa Grozaj.

Ali to ih nije pokolebalo: uspjele su osigurati sređivanje i jednog i drugog prostora u kojem sada rade. A rade sve: od već spomenutih krojačkih poslova, preko izrade solnjača od starih bočica, vaza, ukrasa, kravata, okvira za slike od odbačenih tipkovnica… Svaki materijal za njih ima neku vrijednost. Kako i ne bi kada su ponovno krenule s dvije stare lutke iz Kamenskog, koje nisu željele ostaviti u svojoj tvornici. Kažu namjerno “svojoj”, jer je tvornica tamo gdje su one! U starim prostorima ostali su samo štakori, koji čekaju da oni ništa bolji od njih dođu sa strojevima i privedu bivšu tvornicu u središtu Zagreba nekoj novoj svrsi, koja će im osigurati puno veći profit od tamo nekih krojačica.

Posebno su ponosne na tečajeve šivanja i krojenja koje organiziraju. Da ih reklamiramo: nude 40 sati edukacije umjesto 20, koliko se obično daje na sličnim tečajevima; penzionerke i studentice imaju 50 posto popusta, cijena je 1.500 kuna za zaposlene s tim da ostavljaju uvijek jedno prazno mjesto za dugotrajno nezaposlene, za koje je tečaj besplatan.

Zato, ako vas zanima ovaj posao ili vam je otpala dugmad, rašila se majica ili treba skratiti hlače – ravno na Knežiju! Isplatit će vam se. Prije svega, ljudski. Još da im je ona “rupičarka”…