Transatlantik

Kada netko tko je američki predsjednik, kao što je to trenutno Barack Obama, nudi “trgovačke sporazume za 21. stoljeće”, većina svijeta na to gleda sa sumnjom i zebnjom. Ali kada zemlje članice EU-a daju zeleno svjetlo – jer takva je još uvijek procedura – svom zajedničkom organu koji se zove Evropska komisija da 14. jula započne pregovore sa SAD-om o partnerstvu u trgovini i investiranju (Transatlantic Trade and Investment Partnership, TTIP), oko toga se ne diže velika prašina. Usprkos ogavnom jeziku PR-a koji dominira tzv. svjetskom ekonomskom štampom, a na kojem se zajednički nastupi poslovnih i političkih krugova odavno prate novogovorom o “kreativnom, fleksibilnom i slobodoumnom razvoju” koji će se postići “adekvatnim pregovaračkim rješenjima i odgovorima na specifičnosti transatlantskih ekonomskih odnosa”, netko bi ipak i u javnosti trebao zbrojiti dva i dva.

Daljnjom deregulacijom, uklanjanjem tzv. birokratskih prepreka, čitaj povlačenjem državnih administracija, te ujednačivanjem procedura i smanjenjem nameta, čitaj izvora javnih proračuna, doći ćemo do održivog razvoja i otvaranja novih radnih mjesta?! Možda, ali samo za ulagačku manjinu na vrhu društvene piramide sjevernih društava Evrope i Amerike. Trgovinski odnosi između SAD-a i EU-a još uvijek su najveći na svijetu, tu se svaki dan trži s oko dva milijuna eura, a ulaganja u međusobne privrede dostižu skoro tri milijarde eura sa svake strane. Reklameri pregovora, koji neće završiti sljedeće godine, ali će odrediti srednjoročnu budućnost sviju nas, tvrde da će oni utjecati na oko 30 posto svjetske trgovine. Njima će se dakle pokušati eliminirati 10,5 milijuna dolara troškova samo za tarife, velikim kompanijama bit će bolje. A kada njima bude bolje, i većini radnika bit će bolje! To se u angloameričkoj štampi barem problematizira, pa se kaže kako će profitirati ekonomija i građani. U nas tu nema odnosa, samo čisti identitet – kapital, to smo svi mi!

Pogleda li se struktura prijedloga koji su na stolu, lako je uvidjeti da SAD vodi politiku relativnog protekcionizma prema unutra i zagovaranja apsolutne slobode trgovanja prema van, u svjetskim razmjerima. Dok je Evropa, kao pravi štreber i pridošlica u neoliberalnu doktrinu, manje sklona takvim dvostrukim standardima. Ona kao da bi visoku razinu usluga i zaštitu potrošača za sve i svugdje. Ali to, naravno, ne ide i takav “idealizam” gubi bitku u novim globalnim preslagivanjima. Ucjena je, koja se čuje između redova, jednostavna: mi cijenimo visoke standarde u trgovini roba i usluga, apsolutno provodimo vladavinu prava, količina klijentelizma, nepotizma i drugih zala suvremenog trgovanja u nas je još uvijek najmanja. I što nam je hvala? To da je kapitalistički rast posvuda veći negoli u “starom srcu” kapitalizma. Prođe li se područjima trgovine oko kojih se pregovara, vidi se da pretežu prigovori s američke strane. Te Evropa neće da uvozi veće količine genetski modificirane hrane, te ima prigovore na američke standarde uzgoja peradi i davanje štetnih tvari životinjama zbog postizanja određenih svojstava mesa. I ime šampanjca je previše evropski zaštićeno, a što će biti s američkom duhanskom industrijom s ovakvim evropskim običajima, posve je nejasno.

A kako je tek u regulaciji financijskih institucija, banaka prije svih ostalih? Evropljani bi da se o tome barem pregovara, čak ni američke banke kao da se ne bune previše. Ali američka narodna vlast to odbija. Takve suptilnosti kao što su pomoć banaka državi (sve manje) i države bankama (sve više) ne rješavaju se javnim pregovorima, već tajnim dogovorima. Problem stvaraju i područja telekomunikacija, digitalnih tehnologija, dotiranje tzv. kulturnih industrija. Transport, plovidba, vitamini, lijekovi, kemijska industrija, sigurnost automobila, energetika i avionski prijevoz. Sve to treba još više deregulirati, pustiti tržištu da slobodno formira odnose itd. i sl. Pa u to više ne vjeruju ni malodobni gledatelji holivudskih spektakla, u kojima je jasno prikazano da u državama “socijalnog darvinizma” velike ribe jedu male.

Od velikih samo se Francuzi, uglavnom u području “kulturnih iznimnosti”, stalno nešto bune i nisu entuzijastični kao ostali oko sreće slobodne svjetske trgovine. Britanija, usprkos postojanja ostataka kritičke javnosti, stalno uvjerava samu sebe da će kao američki pudl i ona prosperirati na jačanju još uvijek najjačeg.

Da u svemu tome gube zemlje nekada trećeg svijeta, veliki dijelovi Afrike, Azije i Južne Amerike, pa to se podrazumijeva. Nismo li se zato i, već staromodno rečeno, evropski, a ustvari jako sjevernoatlantski ujedinjavali, da se odvojimo od ostatka neuspjelog svijeta i njegova jada i bijede. Ako je 28 država EU-a trebalo dati odobrenje Evropskoj komisiji da sastavi timove za pregovore, znači li to da u njima ima i naših? Jesu li to ti slavni stolovi za kojima ćemo sada i mi odlučivati? A onih 350 grupa velikih dioničara, kojima će pregovarači osobno referirati i prezentirati tok pregovora te odgovarati na njihova pitanja? Jesu li i to naši? Hm, možda bi se po krvnom tragu nekoga i našlo. Ali po ekonomskim obavezama većine se u nas prije tiče dio koji će “slobodnim trgovcima” dati pravo da tuže države koje u reguliranju tokova roba i usluga premašuju dogovoreno, naročito u sektoru financijskih usluga. To se sada jezikom nekorektne političke korektnosti zove “regulatornom koherencijom”. Ne bi trebalo čuditi ako država Hrvatska upravo sudjeluje u stvaranju trajnijih temelja za pljačku vlastitih građana, ako ne više u stambenim kreditima u švicarcima, onda na nekom drugom području, primjerice naplaćivanjem korištenja do jučer javnih dobara.

Ne kupujte pomodnosti, političari su danas samo još glasnogovornici krupnog kapitala, angloamerička štampa ima i izraz za to: na djelu je naprosto lip service. Otvaranje još jednih pregovora o trgovini i investiranju (TTIP) između SAD-a i EU-a samo je dalje i veće osiguravanje utjecaja moćnih industrijskih lobija na političke procese. Spram tog jedinstva i podjele vlasti “mala privreda” hrvatskih sudaca na stečajevima poduzeća, oko čega se sada u nas lome koplja kao o načelnom pitanju funkcioniranja trodiobe vlasti, zvuči romantično. Tko, zašto i za koga istovremeno diže i našu ruku u globalnoj transatlantskoj trgovini, to je “prekomplicirano” za istraživati. A da bi neki neovisni ekonomisti načinili projekciju naših budućih ekonomskih gubitaka, s time povezanih stečajeva i masovne nezaposlenosti, kao posljedica ovakve naše sjevernoatlantske “integriranosti”, taj društveno angažirani film, hvala ti bolonjska reformo, kod nas ne bumo gledali.