Ivana Percl: Suradnju temeljim na riječi “veselje”

Ivana Percl, koju manje-više poznaju svi na domaćoj alternativnoj sceni što se bave muzikom, dugi je niz godina menadžerica, promotorica, PR agentica ili, kako sama više voli reći, suradnica mnogobrojnih izvođača u Hrvatskoj i regiji (Antenat, Sara Renar, Vatra, Afion, Vlada Divljan i Ljetno kino, Jasna Bilušić, Le Zbor, Damir Avdić, Zoster, Sinestet, Sanel Marić Mara, Sevdah Takht Damira Imamovića itd.). Kći je poznatog šansonijera Ivice Percla i životna suputnica filozofa, bioetičara, aktivista i anarhista Hrvoja Jurića.

Vaš posao nije samo biti menadžerica nemalom broju izvođača, već i njihova PR agentica, suradnica, zastupnica… Riječ je o vrlo nesigurnom poslu koji baš i ne donosi neki veliki prihod. Zašto ste se odlučili baš za tu vrstu djelatnosti?

Najmanje se osjećam “glazbenom menadžericom”, jer “menadžeriranje” podrazumijeva jasne postavke i ima čvrstu definiciju. Jedan suradnik rekao mi je da je moja uloga u svijetu umjetnosti prije svega “suštinski promotorska”, što mi se baš svidjelo. Djelatnost kojom se bavim više je odabrala mene nego ja nju. I zato mogu reći da se više radi o pozivu nego o poslu. Poziv može biti samo iz ljubavi, a posao je zbog para i nužde. Na primjer, osam godina sam radila u Ini, odakle sam otišla 2005. godine, zatvorila to poglavlje zauvijek, jer se uopće ne vidim u korporativno-profitnom sektoru. S godinama se iskristalizirao naziv “suradnica” i nekako mi najviše leži kao opis mog posla.

Diploma, što je to?

Koliko vam u tom poslu pomaže diploma iz marketinga neprofitnih organizacija?

Diploma, što je to? Zvuči mi kao ime nekog ženskog lika iz Matakovićevog stripa. Šalim se. Marketing neprofitnih organizacija bolje je nazivati “društvenim marketingom”. On se odnosi na kulturu, religiju, sport, udruge i slično. I nije usmjeren na stjecanje profita nego na promociju određenih vrijednosti. Važnije mi je kako vlastitom kreativnošću nadograditi i razviti ono što se na studiju eventualno nauči.

Izvođače s kojima surađujete uglavnom povezuje stav prema društvu, svijetu, politici… Koliko vam je važno da izvođač kojeg zastupate ima stavove i mišljenje koji se poklapaju s vašim?

Društveni angažman vrlo je važan u svemu čime se bavim i u mom životu uopće. Prekrasno je dijeliti slična mišljenja i stavove, da ne kažem ideale, s ljudima s kojima surađuješ. Zapravo, već i to je neki ideal, zar ne? Naravno da ne dijelim suradnike i suradnice na “politički podobne i nepodobne”, iako s nekim ljudima sasvim sigurno ne bih surađivala baš iz tog razloga.

Surađujete s izuzetno velikim brojem izvođača. Zašto se niste opredijelili samo za jednog ili najviše dvoje, pa od njih napravili zvijezde i zaradili neki konkretan novac?

Surađujem sa svima koji to žele, trebaju, ali i prepoznaju da naša suradnja može biti na obostranu korist i veselje, s tim da bih naglasak stavila na riječ veselje, čemu bih dodala i kreativnost, razigranost u poslu, pomicanje granica. Nikada mi nije bilo seksi gledati na posao koji radim s dolarima u očima, kao Baja Patak, jer bih u tom slučaju mogla grabiti pare i u nekoj korporaciji ili raditi s umjetnicima i umjetnicama doživljavajući ih kao puke proizvode.

Koliko je na vaš poziv utjecao vaš otac, poznati šansonijer Ivica Percl?

Mnogo bih toga mogla reći kao odgovor na vaše pitanje, ali nema potrebe. Sve to se nalazi pospremljeno u prekrasnoj šarenoj kutiji u mom srcu, koju otvaram vrlo često dok radim, pa prekopavam po njoj i tražim rješenja za mnoge situacije. Sigurno je da je na mene kao osobu i na sve čime se i danas bavim ostavilo traga odrastanje u obitelji u kojoj se budilo i zaspivalo uz muziku, slikarstvo i općenito umjetnost i kulturu.

Žene u Skladištu

Surađujete s ljudima koji vode novi klupski prostor u Zagrebu – Skladište kulture (bivše skladište u kompleksu tvornice Katran), gdje ste nedavno pokrenuli večeri “Žene u Skladištu”, s ciljem promoviranja ženske umjetnosti. Je li prva večer ostvarila vaša očekivanja?

Drago mi je da surađujem s ekipom koja vodi Skladište kulture, jer su to ljudi s kojima sam i ranije surađivala, pa je povjerenje obostrano, a time je i motivacija veća. Skladište kulture odiše dobrom energijom upravo zbog tih mladih ljudi koji na glazbu, umjetnost i kulturu gledaju slično kao i ja. Projekt “Žene u Skladištu” ima više dimenzija. Prvenstveno je zamišljen kao vrijeme i prostor u kojima će žene biti subjekti u svakom smislu. Plan je da se žene izraze i predstave kroz umjetnost koju kreiraju, bila to glazba, pisana riječ ili film.

Surađujete i s Damirom Imamovićem, poznatim istraživačem i izvođačem sevdaha i sevdalinki, odnosno njegovim novim bendom Sevdah Takht. Odakle sevdah među svim tim alternativnim izvođačima?

Volim ja i sevdah, ali žanr, pravac i stil muzike manje su mi važni od toga da glazbenik radi s iskrenom motivacijom, sa srcem, kvalitetno i profesionalno. Osim toga, i sevdah je nekakva alternativa, pogotovo na način na koji ga Damir promišlja i izvodi. Teoretičarka Svetlana Slapšak dobro je rekla da s Damirom nije rođen samo novi pjevač sevdalinki, nego je s njim rođena i nova sevdalinka.

Svojevremeno ste se bavili promocijom u Centru za kulturu Trešnjevka. Biste li danas prihvatili neko fiksno radno vrijeme i solidno radno mjesto s pristojnom plaćom, u zamjenu za posao koji sada radite?

Pristojna plaća i sigurnost korisne su stvari, ali daleko od toga da su moji prioriteti. Radila sam u Centru za kulturu Trešnjevka i Centru za kulturu i informacije Maksimir, a kao vanjska suradnica i dalje surađujem s nekim centrima za kulturu u Zagrebu, ali i na području cijele Hrvatske, pa i inozemstva. Promotivne aktivnosti, organizacija, produkcija, marketing u cjelini, kako je gdje potrebno. Kolegica iz jednog centra za kulturu nedavno mi je rekla: “Ti si, Ivana, prebrza da bi radila puno radno vrijeme u centrima za kulturu kakvi su sada, prespor je to sistem za tebe.” Svidjelo mi se to, a također me motivira da i dalje radim na način na koji radim. Mislim da ovako imam daleko više mogućnosti ponuditi kvalitetniju uslugu, suradnju.

Koja je najljepša strana posla kojim se bavite?

Upravo sve! Jer i ono što je “teško” treba se i može shvatiti kao izazov i pretvoriti u suradničku kreaciju. Novac nije stvar koja me fura, a budući da je u poslovnom svijetu to cilj, nerijetko i motivacija, onda i dalje ostajem pri tome da ništa nije teško s onima s kojima uspješna i ugodna suradnja potraje. Osobno sam najveći stres doživljavala sjedeći osam sati na radnom mjestu, “od osam do četiri”. Mislim da sam time sve rekla.