Maša Grdešić: Prvi broj hrvatskog “Cosma” danas izgleda dirljivo

S Mašom Grdešić, višom asistenticom na Odsjeku za komparativnu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta, razgovaramo o njezinoj knjizi “Cosmopolitika” (Disput, 2013.), feminizmu i popularnoj kulturi u domaćim medijima.

Knjiga je nastajala od 2001., otkad ste, s olovkom u ruci, čitali ženske časopise prateći promjene u njihovoj strukturi i temama s obzirom na ekonomske, političke i ideološke faktore koji su na te promjene utjecali. Ali osim feminističkog i kulturalno-studijskog, “Cosmopolitika” ima i upadljiv historiografski značaj jer se njezin predmet, kontekst kompletnog domaćeg tržišta ženskih časopisa, u posljednjih deset godina – urušio. Ima li logike u takvom ishodu, je li to depresivna činjenica?

Čini mi se da se o historiografskim obilježjima knjige može govoriti na dva načina. Prvo, namjerno sam cijeli projekt čitanja “Cosmopolitana” i “Ellea” odlučila odrediti vremenskim granicama zato da bi se jasnije vidjele promjene koje su te časopise zadesile tijekom njihova izlaženja u Hrvatskoj. Osobito me zanimalo razdoblje kada su “Cosmo” uređivale Alemka Lisinski (od 1998. do 2002.) i Silvana Menđušić (od 2002. do 2006.), kao i razdoblje u kojem je Alemka Lisinski uređivala “Elle” (od 2002. do 2006). Dok sam časopise čitala iz mjeseca u mjesec, najviše su do izražaja dolazile kontradikcije tipične za žanr ženskih časopisa općenito, u prvom redu one između feminističke politike i konvencionalnije ženstvenosti. Prvih godina izlaženja “Ellea” postala sam svjesna postojanja prešućene konkurencije između dvaju časopisa, bilježila međusobne sličnosti u temama članaka, kao i načine na koje su se časopisi počeli modificirati kako bi se približili onome drugome (“Elle” je više pisao o seksu, primjerice). Stoga su, čini mi se, bili i nešto ambiciozniji nego danas, no najveća “zasluga” za to ipak pripada njihovim urednicama. S određenim mi je odmakom postalo jasno da je njihovo iskustvo u političkom novinarstvu (u socijalizmu i kasnije) zaslužno za vrlo specifičnu artikulaciju domaćih izdanja stranih glossy časopisa. Prvi broj hrvatskog “Cosma” iz 1998. danas izgleda gotovo dirljivo: potrošačko ruho suvremenih časopisa još je daleka budućnost, a sintagma “žensko novinarstvo” ima značajan politički naboj. S vremenom su se transformirali u reklamne kataloge, kako zbog dolaska novih urednica koje imaju sasvim drugačiji odnos prema ženskom novinarstvu, tako i zbog sve jačeg razvoja potrošačke kulture u Hrvatskoj 2000-ih.

Drugi je razlog zbog kojeg bi “Cosmopolitika” mogla biti historiografski projekt upravo to “urušavanje” domaćeg tržišta ženskih časopisa. Ali to se odnosi i na sve tiskane medije. Ima određene logike u tome, kako sugerirate, s obzirom na to da bi “Cosmopolitanu”, ovakvom kakav je sada, mogla presuditi kriza upravo onog ekonomskog sustava koji je zdušno podupirao. Mene pak više zanima stagnacija mainstream tiskanih ženskih časopisa u tako presudnom trenutku. Ako su jedine značajne razlike među mainstream časopisima isključivo posljedica njihove pripadnosti podžanrovima (modni, lifestyle, celebrity), ako nisu spremni na reforme kako bi konkurirali internetskoj ponudi i ako njihova jedina prednost leži u ideji da žene uz kavu još uvijek najviše vole prelistati tiskani časopis, onda bih rekla da njihova naizgled neizbježna propast nije depresivna činjenica.

Portali isključuju polovicu populacije

Ponudili ste analizu ideološkog razvoja hrvatskog “Cosma”, kao prototip popularnog medija postsocijalizma prema kozumerizmu američkog tipa: od pokušaja angažiranog mainstream feminizma do “predaje” konzumerističkom feminizmu, od mekanog liberalnog odgoja uspješne žene do potvrde neuspjeha, pečata kooptiranog patrijarhata? Ili nije tako linearno i predvidljivo?

Iz današnje perspektive, taj je pomak prema kapitalizmu predvidljiv, no meni se početkom 2000-ih to činilo prilično značajnim zaključkom. Kulturalni studiji tek su ušli u domaći akademski kontekst, a na studiju književnosti nisu se baš mogli čuti termini kao što su klasa i kapitalizam. Danas je to opće mjesto. Pripovijest o hrvatskom “Cosmu” može se interpretirati linearno, osobito iz današnje udaljene točke gledišta, no u knjizi sam se ipak trudila pokazati da stvari ni u jednoj točki nisu bile sasvim jednostavne. “Cosmo” kao američki brand predstavlja liberalnu, aspiracijsku, možemo reći i “kapitalističku” verziju feminizma, pa je već od samog početka bilo nerealno od njega očekivati nešto drugo. Zato mi se čini posebno važnim to što se u hrvatskom izdanju pokušaj uključivanja kolektivnije feminističke politike u okoštalu američku matricu – najvidljiviji u uvodnicima u kojima su urednice izravno i neizravno govorile o grižnji savjesti koju su osjećale uređujući takav časopis – tako dugo održao. Bilo bi nepravedno tvrditi da danas takvih pokušaja u “Cosmu” uopće nema, ali su osjetno rjeđi i slabiji. Ta povezanost feminizma i kapitalizma nije tipična samo za “Cosmopolitan” ili za ženske časopise, već je vidljiva u većini mainstream ženske popularne kulture u kojoj je, uvijek iznova, žena usamljena u borbi za muškarca i karijeru, pri čemu su joj primarni saveznici modna i kozmetička industrija. Takva vrsta individualističkog feminizma suprotstavljena je feminizmu utemeljenom na solidarnosti i kolektivnoj borbi. U tom se smislu nadam da će “Cosmopolitika” također biti korisna pri analizi ostalih žanrova ženske popularne kulture.

Kriza tiskanih medija proizvela je u Americi i Britaniji internetsku alternativu ženskih pop-magazina. A kod nas? O čemu, uostalom, govori tvrdokorno i prevladavajuće uredničko uvjerenje domaćih portala da jedino “sise i guzice” pridonose čitanosti (“klikanosti”) medija?

Portali jednim dijelom podcjenjuju svoju publiku, no jednako tako svojim pristupom isključuju čitateljice odnosno polovicu populacije. Činjenica da se novinari portala (a to donekle vrijedi i za tiskane novine) gotovo isključivo obraćaju “maskulinom” adresatu, čitateljice još uvijek smještajući u nekakav “ženski kutak”, snažno svjedoči o tome koliko je naše društvo patrijarhalno. Kad je riječ o internetskim sadržajima sa snažnijim feminističkim predznakom, zasad bih istaknula portal Vox Feminae. Srećom, internet nas ne ograničava isključivo na hrvatski kontekst, pa možemo pratiti niz stranih blogova i stranica, od kojih bih i dalje kao model predložila “Rookie”, internetski časopis za tinejdžerice. Zanimljivo je da na engleskom govornom području i u tiskanom obliku izlaze ženski časopisi koji uspješno spajaju feminizam i ženstvenost, poput starijeg “Busta” te novijih “Lule” ili “Gentlewomana”. To su časopisi koji, po mom mišljenju, ispunjavaju kritički prostor koji na tržištu ženskih časopisa postoji između “Cosma” i nekog teorijskog feminističkog časopisa poput hrvatske “Treće”. S obzirom na toliki broj pametnih mladih žena nezadovoljnih funkcioniranjem domaćeg časopisnog tržišta, samo je pitanje vremena kada će nešto slično zaživjeti i kod nas, doduše, prije na internetu nego u tiskanom obliku.

Glatko podnošenje tranzicije

Dva su važna problema feminističkih kulturalnih studija: optužba da se istraživanjem popularnog u kulturi podmeće subverzivnost, i navodni elitizam istraživačica popularne kulture. Kako se nositi s tim proturječjem, kakva je njegova dinamika?

Teoretičarka popularne kulture stalna je figura literature iz područja feminističkih kulturalnih studija, gdje je istodobno predstavljena kao ona koja istražuje i kao ona koja je predmet istraživanja. Taj je fenomen prisutan od 1980-ih jer su se istraživačice sve više bavile žanrovima koji su i njima bili privlačni. Međutim, one se ne mogu poistovjetiti s tzv. običnim ženama u svojoj studiji jer bi zatajivanje vlastitog znanja i stručnosti bilo licemjerno. Feminizam, kao i svaki politički projekt, ima određenu prosvjetiteljsku i moralizatorsku crtu, no s tim treba jako paziti. Samo zato što je popularna kultura vaša struka, ne znači da smijete ljudima govoriti što smiju a što ne smiju konzumirati. To je problem koji me svakodnevno muči, osobito jer se često susrećem s elitističkim prezirom prema raznim oblicima popularne kulture (u prvom redu sapunicama i ženskim časopisima). Pokušavam s tim proturječjem živjeti tako da o popularnoj kulturi razmišljam kroz žanrove, koji svi imaju svoja pravila i svoje mjesto u sustavu, te da potrošačicama i potrošačima određenog pop-kulturnog proizvoda pristupam s poštovanjem, uvijek svjesna svog privilegiranog položaja – bez obzira na moguću kritičnost prema samom proizvodu. Čini mi se da su moji studenti i studentice u sličnom položaju, bez obzira na to što su bliži najsuvremenijoj popularnoj kulturi. Zato često vrlo oštro i emotivno reagiraju na određene fenomene, ali u tome je posebnost rada na popularnoj kulturi. Od njih sam puno naučila – ne samo da se žele baviti najnovijim fenomenima, već to rade na neočekivane načine.

Što danas uspoređujete kad uzmete “Cosmo” i “Elle” u ruke? Koliko se feminizma, a koliko politike dobije za 25 kuna?

Najvažnije je, osobito kad se radi o odnosu “Cosma” i “Ellea”, da danas oba časopisa izdaje isti izdavač, Adria Media Zagreb. Nakon što su godinama službeno ignorirali jedan drugoga, bilo je vrlo neobično vidjeti reklamu za “Cosmo” u “Elleu” i obratno. Također je bilo zanimljivo vidjeti kako je “novi” “Cosmo”, promijenivši izdavača, urednicu i većinu suradnika, glatko podnio tu tranziciju. Kao da se ništa nije promijenilo. To najbolje ukazuje na to da “Cosmopolitan” već neko vrijeme funkcionira kao prazan znak, pogodan uglavnom za listanje u slobodno vrijeme, s minimalnim brojem članaka posvećenim ženskoj politici. Moram priznati da ih sada kupujem i čitam više reda radi, da provjerim ima li kakvih promjena, bez one stare nade da će upravo novi broj ispuniti moja očekivanja.

Zagorka je popularna kultura par excellence

Zanimali ste se i Zagorkom kao domaćom (proto)feministicom. Koje su ključne točke Zagorkinog fikcionalnog feminizma i kako je to utjecalo na njezinu opću popularnost? Može li Zagorkin opus “izdržati” navalu i pluralizam suvremenih interesa?

Zagorki nikada nije manjkalo čitatelja i čitateljica, no u posljednjih je desetak godina obnovljen i teorijski interes za nju. Ona je idealna autorica za teoretičarke i teoretičare koji se bave književnom teorijom, kulturalnim studijima i feminizmom jer su njezini romani punokrvni popularni tekstovi namijenjeni u prvom redu ženskoj publici. Iz feminističke je perspektive ključna snažna i samostalna glavna junakinja koja uz nužnu ljubavnu liniju radnje sudjeluje i u povijesnoj priči, često do povijesno nevjerodostojnih razmjera, poput Nere u “Gričkoj vještici” koja utječe na odluke vladara i time mijenja tijek povijesti. Zagorka se u svojim nefikcionalnim tekstovima otvoreno zalagala za feminističke ciljeve, dok je u književnim tekstovima pitanje društvenog položaja žene konstantno prisutno kroz junakinje za koje je jasno da su jednako sposobne kao muškarci, no sloboda kretanja i izražavanja im je ograničena samo zato što su žene. Kad je riječ o suvremenom teorijskom interesu za Zagorku, vjerujem da ga njezin opus može izdržati. Pitanje je mogu li teoretičarke navikle na formalne obrasce “visoke” književnosti izaći nakraj s autoricom koja je simbol popularne književnosti. U tom smislu ne bi trebalo popustiti porivu za “iskupljivanjem” Zagorke za “visoku” književnost, već bi je trebalo proučavati kao ono što jest: popularna kultura par excellence.