Božidar Jezernik: Balkana zapravo – nema!

Profesor Božidar Jezernik na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju, drži, između ostalog, kolegij o etnologiji Balkana. U Biblioteci XX vek objavio je dvije knjige, jednu kao urednik. Riječ je o zborniku “Imaginarni Turčin”, dok se na njegovu prethodnu knjigu “Divlja Evropa. Balkan u očima putnika sa Zapada” danas pozivaju mnogi koji govore i pišu o Balkanu. Međutim, naš sugovornik ima bitno širi repertoar tema, što se vidi i iz intervjua koji slijedi.

Hrvatska je nedavno postala punopravna članica Evropske unije i u svečanim govorima političara povodom toga dominirala je euforija popraćena obaveznim dodatkom da smo se “konačno riješili Balkana” i “vratili tamo gdje pripadamo”… Jesu li takva tumačenja bila dominantna i u Sloveniji prilikom primanja u EU ili vi ipak niste Balkan?

Da je u Sloveniji bilo tako kako proizlazi iz vašeg pitanja, ne bi moj kolega Mitja Velikonja napisao knjigu pod naslovom “Euroza”. Euforija je bila u Sloveniji možda još veća, naročito kod onih nacionalista koji su ulazak Slovenije u EU shvatili kao potvrdu svog stava da Slovenci nisu Jugoslaveni, kamoli Balkanci. Kada su me prije pet godina na Cleveland State Universityju pozvali da održim predavanje o granicama Balkana, predstavio sam različite teorije, kojih ima barem toliko koliko i autora. Nisam zauzeo stav o tome je li Slovenija balkanska zemlja ili ne, jer to pitanje smatram potpuno irelevantnim. Naime, Slovenija se neće pomaknuti ni za milimetar bilo da na to pitanje odgovorimo pozitivno ili negativno. Isto tako, sam se neću promijeniti ovisno od odgovora na to pitanje. Ali sljedećeg sam jutra mogao s velikom konsternacijom pročitati emocionalne reakcije nekih Slovenaca de luxe (koji uopće ne vladaju slovenskim), koji su ljutito tvrdili da je Slovenija od 800. do 1814. godine bila dio Svetog Rimskog Carstva (punim imenom: njemačke nacije), što po njima dokazuje da Slovenija nema ništa zajedničko s Balkanom i Jugoslavijom. Svoju knjigu o putopisima o Balkanu, dok sam je pisao, htio sam nazvati “U potrazi za Balkanom”: kao što Stanley Diamond u svojoj knjizi “In Search of the Primitive” nije uspio pronaći primitivne ljude, tako sam i ja došao do zaključka da Balkana ustvari – nema. Ima samo, nazovimo to tako, balkanskog ponašanja, a to je negiranje vlastite prošlosti u ime slijepog imitiranja “naprednog”, “evropskog” uzora.

Angela Merkel nije u pravu

U tom smislu, nije li druga Jugoslavija u političkom i kulturnom pogledu bila zapravo najbolji odgovor na lažnu i u svom temelju često rasistički postavljenu dilemu Evropa ili Balkan?

Ovako postavljena dilema – Evropa ili Balkan – u svom je temelju svakako rasistička, ali je ujedno i bez ikakvog smisla. To će se najjasnije pokazati onda kada u EU uđu sve države nastale na tlu bivše Jugoslavije. Kada se to dogodi, svima će nam postati jasno da bi najugodnije bilo da smo u EU ušli kao jedna relativno velika i snažna država: kao takvi mogli smo u pregovorima postići povoljnije uvjete od onih koje smo isposlovali pojedinačno, dakle kada su u EU ulazile relativno male države, jedna po jedna. Drugim riječima, Jugoslavija je u političkom, ekonomskom i kulturnom pogledu imala mnogo veći potencijal nego što smo joj ga bili spremni priznati, dakako, u korist vlastite štete. Znam da će mnogi protestirati, jer da se sa Slobodanom Miloševićem nije moglo razgovarati i tome slično. No Milošević je preminuo prije više od sedam godina. Pa ako je on bio jedina prepreka, zašto sada ne razgovaramo u smislu zajedničkog traženja prihvatljivih kompromisa umjesto da izbjegavamo dijalog ili da ga vodimo po principu “ni za milimetar ne odstupamo od svojih stavova”?

Zanimljivo je da se primitku u EU u Hrvatskoj veselila uglavnom politička elita, dok je ostalima bilo manje-više svejedno. Je li to stoga što vidimo da ni starijim članicama, poput Slovenije, ne ide dobro u Uniji ili zato što će od EU-a profitirati samo elita?

“Spašavanje” zemalja koje je najjače pogodila posljednja kriza sve više ukazuje na to da EU nije idealna tvorevina, već u određenim situacijama institucija koja čuva interese krupnog kapitala.

Događaji u Turskoj i pobuna na istanbulskom trgu Taksim u prvi plan su izbacili nemale potencijale turske ljevice za društveni preokret. Na Tursku se uglavnom gledalo s predrasudama, bila je svojevrsni ultimativni Drugi za tzv. zapadnog Evropljanina. Što nam dakle ove pobune protiv Erdogana govore o novoj Turskoj?

Turska ili kako se običavalo govoriti “Turčin”, vjekovima je bio ultimativni Drugi, prije svega za narode Srednje i Jugoistočne Evrope. Kod svih tih naroda popularan je mit o antemurale christianitatis po kojem smo se “mi” borili i branili zapadnoevropski kršćanski svijet koji se zbog naše žrtve u miru razvijao i napredovao. Takav mit je poznat u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Austriji, Mađarskoj, Poljskoj i drugim zemljama. No modernizacija Turske je počela uz jednu jako široku i duboku kulturnu revoluciju pod vodstvom Kemala Atatürka, u kojoj su promijenili pismo iz arapskog na latinicu, mjerenje vremena iz lunarnog u solarni kalendar, način oblačenja, mjesto žene u društvu itd. Danas je Turska zemlja u brzom razvoju, koja ne zna za ekonomsku krizu i koja postaje sve značajniji igrač na međunarodnom polju. Pod Recepom Tayyipom Erdoganom počela je razvijati čak i neke neoimperijalističke ideje, ne samo u turkmenskim zemljama centralne Azije, već i na Balkanu. Jedan predstavnik turske vlade rekao mi je: “Mi Turci ne dolazimo više na konjima, već s koferima (novca)!” I to s dosta uspjeha, baš na područjima bivše Jugoslavije. No urbana se Turska u današnje vrijeme stvarno modernizira i izgradila je snažno civilno društvo, koje možda danas u Turskoj nema većinu, ali broji više desetina milijuna aktivnih članova i simpatizera. A što sve to govori nama? Prije svega da Angela Merkel nema pravo po pitanju primanja Turske u EU. Po mom mišljenju, nije dobro odugovlačiti pregovore o ulasku te zemlje u EU, već je treba što prije primiti i na taj način pružiti konkretnu podršku sekularnoj, naprednoj i evropskoj Turskoj, s izuzetno bogatom kulturom.

Logor na Rabu – neispričana priča

Jedan od vaših interesa je i svojevrsna etnologija svakodnevnog života u zarobljeničkim logorima, od onih u Drugom svjetskom ratu do Golog otoka. Pisali ste i o talijanskim logorima. Jedan je od vaših zaključaka da se ni o talijanskim logorima u Drugom svjetskom ratu, kao ni o Golom nije pisalo puno, odnosno da nema puno podataka. Zašto je tome tako, možda se problematika logora općenito potiskuje?

Problematika koncentracionih logora jedan je od paradoksa povijesti dvadesetog vijeka, vijeka koji je podignuo ljudska prava na najviši nivo, a ujedno se milijune ljudi na najnehumaniji način ponižavalo u logorima širom svijeta. Zašto o logorima ne volimo govoriti? Talijani vole razmišljati o sebi kao o “dobrim ljudima”, pa da ne bi kvarili tu sliku, dokumente o svojim logorima iz 1942. i 1943. učinili su nedostupnima čak 75 godina. Znači, ti se arhivi tek trebaju otvoriti. Ne očekujem ni da će tada ti toliko sakrivani dokumenti mnogo promijeniti sliku o stanju u logorima, recimo za slovenske i hrvatske internirce, kako sam je iscrtao u svojoj knjizi “Boj za obstanek” iz 1983. godine. Ono što će biti novo jesu imena onih koji su odgovorni za ratne zločine povezane s tim logorima. Dakle, Italija s dugogodišnjom klauzulom za dokumente o svojim logorima za Slovence i Hrvate ustvari čuva određeni broj ratnih zločinaca. Premda je tokom Drugog svjetskog rata bilo više stotina talijanskih logora, u enciklopedijama Drugog svjetskog rata ne postoji ni natuknica “talijanski koncentracioni logori”, a još manje nešto piše o logorima na otoku Rabu, u Gonarsu, Renicciju itd. A postotak umrlih u logoru na Rabu bio je viši od postotka umrlih u Dachauu, Mauthausenu itd. Na Rabu je za samo dva mjeseca umrlo više od deset posto interniraca! Manje mi je jasno zbog čega mi izbjegavamo govoriti o talijanskim logorima. Gledajte, u septembru 1943. godine 2.000 slovenskih i hrvatskih interniraca na Rabu bez ijednog pištolja razoružava 2.200 talijanskih karabinjera i vojnika. Štoviše, pritom nikoga nisu likvidirali, čak su im pomogli da se prebace u Italiju. Koliko znam, slovenska historija ne poznaje većeg herojstva! A mi o tome šutimo čak i onda kada neki talijanski članovi Evropskog parlamenta govore da smo “genocidan narod”.

Goli otok je druga “naša priča”. Poslije raspada Jugoslavije, zemlje sljednice takmičile su se – i još uvijek to rade – u dokazivanju kako nemaju ništa s Jugoslavijom. No takvim “dokazivanjem” ne rješava se najveći problem sadašnjih pokoljenja koji se sastoji u tome da su oni koji su stvorili Goli otok – kao udbaši ili kao njihove žrtve – zapravo naši preci, a mi nasljednici njihove kulture. Kako nam je jedina mana da u pojedinim zemljama sljednicama još uvijek imamo “previše Jugoslavije”, lijek koji nam preporučuju oni koji postavljaju tu dijagnozu jest da nam treba još jača doza zaborava prošlosti. Taj nam zaborav omogućuje da smo “mi” zajednica “dobrih ljudi”, ljudi bez mana; izvan tog kruga su oni koji su nekada s nama sačinjavali ono “mi”, ali sada to više nisu. Sugestija dakle ide u tom pravcu da kod sebe ne trebamo ništa mijenjati. Na prvi pogled jako ugodna pozicija, a ustvari jako štetna. Jer to ustvari znači da ostajemo i nadalje sa svojim manama kao trajno nepromjenjivim datostima.

Idealizam nije bio dovoljan 

U vezi s prethodnim pitanjem je i politika spomenika i obilježavanja važnih godišnjica. U nas se, pogotovo u Hrvatskoj, spomenici, posebno iz jednog perioda, uglavnom ruše ili se zbog nebrige sami urušavaju. Dakako, na meti su mahom oni vezani uz NOB. Vi ste pisali i o spomenicima vezanim uz Prvi svjetski rat. Kako se iz današnjeg političkog očišta može sagledati taj rat, koji je toliko vremenski udaljen i zapravo danas posve nepoznat?

Predmet mog istraživanja nije Prvi svjetski rat u smislu tko je što započeo i tko je za što bio odgovoran. Tu je jasno samo to da stvarnost nije bila onako crno-bijela kao što su je oslikavali suvremenici. Istraživanje spomenika poginulim u Prvom svjetskom ratu započeo sam u okviru istraživanja javnih spomenika u Ljubljani i jednog svog zamišljenog projekta na kojem radim, pod radnim naslovom “Yugoslavia Revisited”. Jugoslavija je uspostavljena kao nacionalna država “jednog naroda s tri imena”. Kada je stvorena, velika većina ljudi prihvatila ju je s velikim idealizmom. Snaga tog idealizma bila je tolika da su mnogi smetnuli s uma da su za realizaciju takvog projekta potrebni i razum i napor, a ne samo oduševljenje. Po mojoj ocjeni, baš je to otvorilo prostor manjini koja je, prije svega, gledala kako bi kapitalizirala svoje “zasluge”. I tu se presudnim pokazalo pitanje na kojoj je strani tko ratovao u Velikom ratu. Na nivou simbola, to je značilo da se u prvoj južnoslavenskoj državi obilježavalo sjećanje na heroje koji su se borili za oslobođenje naroda, a zaboravljalo se na one koji su poginuli na “zločinačkoj” strani. Posljednjima dugo nije bilo priznato pravo ni na simbolički grob. Što je s vremenom, barem kod Slovenaca, postajalo sve veći kamen spoticanja. A vjerujem da je to bilo bolno pitanje i za Hrvate, Bošnjake, da o prečanskim Srbima ne govorimo. Poslije Prvog svjetskog rata nastale su nove nacionalne države, među njima i država “jednog naroda s tri imena”. Po čuvenoj frazi Eugena Webera, u procesu stvaranja francuske nacionalne države seljake se pretvaralo u Francuze. Kada je stvorena Italija, Massimo d’Azeglio rekao je kako sada treba stvoriti i Talijane. A kako je bilo kod nas? Kod nas se uz snažnu srpsku herojsku mitologiju iz seljaka stvaralo Srbe, a kao odgovor na to iz katoličkih se seljaka stvaralo Hrvate, pa Slovence. Što je rad na tom polju bio plodonosniji, to je bilo manje šanse za stvaranje moderne evropske nacionalne države.