Prohibicija u Sarajevu

Neven Anđelić, nekadašnji urednik na Omladinskom programu Radio Sarajeva, kasniji britanski akademski građanin i relativno čest gost rodnog grada, napisao je prije ravno deset godina tekst čiji je naslov, više nego sadržaj, izazvao, kako se to obično kaže, oštre reakcije u bosanskoj prijestolnici. A naslov je bio: “Sarajevo je muslimanski grad!” Autor, važno je napomenuti, o promjeni Sarajeva nije govorio zlurado, niti je naricao nad sudbinom u međuvremenu nestalog evropskog Jeruzalema. Anđelić je, jednostavno, analizirao promjenu što ju je taj grad, kao i mnogi, mnogi drugi – poput Istanbula ili Soluna, koje je uzeo za primjer – doživio u historijskim procesima.

“Sarajevo je muslimanski grad! Reakcije na ovu tvrdnju tražio sam kod svojih sarajevskih prijatelja tokom postratnih godina. Gotovo svi moji prijatelji liberalnih političkih pogleda složili su se sa konstatacijom, dok su oni nešto užarenijeg nacionalnog osjećaja, snebivajući se, prihvatali to kao gotovo otvorenu uvredu. Ovaj, samo naizgled, contradictio in adjecto zapravo je samo još jedna u nizu sarajevskih nelogičnosti koje često uzrokuje obična bojazan od činjenice. Ukoliko u jednom gradu živi vjerovatno barem tri četvrtine pripadnika jedne nacije, ukoliko skoro svi oni obilježavaju muslimanske vjerske praznike, ukoliko se u njemu gotovo isključivo rađaju djeca kojima roditelji daju tradicionalno muslimanska imena, ukoliko visokotiražne ‘Avazove’ stranice sa smrtovnicama mahom spominju ‘preseljenje na Ahiret’, dok se još samo povremeno u ‘Oslobođenju’ može naći obavijest o preminuću nekoga čije ime seže u kršćansku tradiciju, kada se samo rijetki sahranjuju kao ateisti, ako lokalne fudbalske klubove čine igrači čija imena odaju istu religioznu pripadnost, ako je nemoguće pojesti pizzu sa originalnim sastojcima (što uključuje i svinjsku šunku), onda je očito da grad nije multikonfesionalan. Dapače, to je muslimanski grad. Ovo su sve činjenice o kojima se ne može diskutovati. Ono što može biti predmet diskusije jeste da li je to dobro ili loše. Lično mislim da ne mora biti ništa loše u toj činjenici iako je sjećanje još uvijek vrlo jako na blisku prošlost kada to nije bio slučaj”, napisao je, uz ostalo, Anđelić.

I pogriješio dva puta. Drugi je nevažan, ali se u komentarima njegovog teksta često pominjao, valjda da se o suštini ne bi govorilo: svinjska šunka, kao i bilo koja druga, nije originalni sastojak pizze. Daleko veća greška je autorova procjena, donesena očito nakon razgovora sa malobrojnim građanima Sarajeva, da osobe “liberalnih političkih pogleda”, za razliku od onih “nešto užarenijeg nacionalnog osjećaja”, nemaju problema sa tvrdnjom da je bosanskohercegovačka prijestolnica – muslimanska. Jednako su, naime, na pomenuti tekst reagirali oni sa, recimo tako, desne strane političkog spektra i oni sa lijeve, konzervativci i dokazani liberali i, što je tek zanimljivo, ali isključivo u kontekstu postojanja sarajevske iluzije o sebi, muslimani i nemuslimani.

Četiri godine kasnije, 2007., u Općini Stari Grad Sarajevo donesena je uredba o zabrani točenja alkohola u neposrednoj blizini sakralnih objekata za vrijeme mjeseca ramazana, a ove je, punu deceniju od Anđelićeve dijagnoze, provedena. Istina, nije u dopisu što su ga kafandžije od Čaršije do Vječne vatre dobili, navedeno na koje se vjerske objekte misli, ali se, jednostavno, zna: ramazan sa katoličkim i pravoslavnim crkvama ima veze koliko i Gornji i Donji Vakuf sa Mekom i Medinom.

Krivo bi sada bilo zaključiti kako je nekada kritizirani Anđelić konačno dobio potvrdu ispravnosti procjene iznesene one 2003. Sasvim suprotno, njegova je procjena i tada bila jednako tačna kao i danas, samo što se on pozivao na manje važne dokaze. Puno prije nego će u Starom Gradu biti zabranjena piva u ramazanu, tačnije dva mjeseca nakon objave pomenutog teksta, Islamska zajednica BiH tražila je uklanjanje plakata Internacionalnog teatarskog festivala MESS na kojima su bila dva gola torza – muški i ženski. Jedre, lijepe grudi djevojke prekrivenog lica, bile su navedene kao uvredljive za vjernike u svetom mjesecu. Kasnije je, o čemu smo pisali u “Novostima”, Sarajevo Film Festival mijenjao datum održavanja kako se ne bi preklapao sa – ramazanom. Prvi, jedini i posljednji Sarajevo Queer Festival prekinut je nasilno jer je zakazan i neuspješno otvoren u – ramazanu…

Prodaja alkoholnih pića u Sarajevu uvijek je opadala u najznačajnijem mjesecu za muslimanske vjernike i manje-više svi ugostiteljski objekti tada su bilježili takozvani pad prometa. Nekonzumiranjem loze, piva i kruške, mjesec dana u godini, mnogi Bošnjaci su manifestirali poštovanje, prije svega, obiteljske tradicije, pa tek onda vjerskih normi. O vjernicima što svih 365 dana žive u skladu sa pravilima islama, kao i onima što inače piju ali u ramazanu poste, ne treba govoriti. Nikada, međutim, onaj kome se pila piva – kako god da se zvao – nije bio doveden pred izbor između “Fante” i mineralne vode. Islam i prozapadni, evropski, sekularni način života bosanskih muslimana uspostavili su skladne odnose još u onom Sarajevu koje se imalo pravo nazvati ovdašnjim Jeruzalemom, ali ne zbog postojanja objekata svih konfesija, već zbog suštinskog odnosa njegovih stanovnika različitog religijskog backgrounda.

Kao i drugi bh. gradovi i Sarajevo je – samo što su i uzroci i metode radikalno drugačiji nego u recimo Banjoj Luci – doživjelo promjenu etničke strukture, a nije ga zaobišla ni takozvana emancipacija religioznosti, uobičajena za postsocijalistička društva. Kao žrtva opsade i kasnijih procesa, Sarajevo se naprosto nije moglo ne promijeniti. No u njemu se dugo, čak više u ratu nego poslije, nije mijenjao način života. E na njega, na taj način života, ofenzivu su prvo izvele strukture Islamske zajednice, uz podršku Izetbegovićevog režima, da bi im asistirali konformisti iz javnog života i, jednako, tihi, pristojni građani, uvijek spremni na kritičko mišljenje koje će ljubomorno čuvati za sebe.

Uredba o zabrani točenja alkohola samo je, dakle, nastavak dugogodišnje, polagane i uporne doislamizacije bosanskih muslimana i glavnog grada BiH. Ujedno, prva je to institucionalna potvrda – donijela ju je jedinica lokalne samouprave u državi koja je još uvijek formalno sekularna – da se Sarajevo iznutra, i u političkom i posljedično kulturološkom smislu, počelo otvoreno percipirati onako kako ga je Neven Anđelić nazvao. Kao muslimanski grad u kojem su crkve i nemuslimani kulisa i statisti sve neuvjerljivije predstave.